Krajem maja ove godine primio sam, ipak mi iznenadan poziv iz Karune, sarajevskog centra za izgradnju mira , na projekciju dokumentarnog filma Maglaj – rat i mir . Naravno, on line, dakle “na daljinu” – virusnu. Nisam znao da je film snimljen još 2018, ali ni za dobre vijesti nikad nije kasno. A dobra je i da je ovaj dokumentarac u Bosni i Hercegovini već neko vrijeme nešto više od svjedočanstva o ratu 1992-95. u zemlji još uvijek dalekoj od pomirenja i konkretnog projekta svoje budućnosti,

Tri bivša komandanta, jedna poruka

“Zovem se Marko Zelić, bivši sam pripadnik Hrvatskog vijeća obrane…”

“Zovem seRizo Salkić, zovu me Talijan… Bivši sam pripadnik Armije Bosne i Hercegovine…”

“Zovem se Boro Jevtić, bivši sam pripadnik Vojske Republike Srpske…”

Prije rata – prijatelji, radili su u istoj fabrici. U našem bratoubilačkom ratu – protivnici. U poslijeratnom periodu – opet prijatelji. Toliko, da ovim dokumentarcem, simbolično naslovljenim prema Tolstojevom besmrtnom romanu, šalju jasnu poruku svim stanovnicima Bosne i Hercegovine (i onima u dijaspori) da je budućnost njihove zemlje u izgradnji suživota i mira. Na takav način prije njih niko od direktnih učesnika to nije učinio u ex Jugoslaviji. Film je poruka i opomena i cijelom Regionu, prvenstveno mlađim generacijama o apsurdu ponora koji nastaju ratom i opštom destrukcijom, ali i o važnosti pomirenja i dijaloga.

Dosad nismo vidjeli ni generale, ni političare, ni predsjednike ex jugo republika (osim kratkog intervala dva politička pozitivca, početkom ovog stoljeća: Josipovića i Tadića), a sada, u jednom, prividno skromnom dokumentarcu slušamo dijalog tri bivša ratnika, tri učesnika jednog ratnog mikrokozma. A maglajski je bio od onih prokleto zanimljivih. Prvo – Srbi protiv Hrvata i Bošnjaka, zatim Hrvati protiv Bošnjaka, pa Hrvati i Srbi protiv Bošnjaka. Sve to na jednoj maramici zemlje. Grad Maglaj pretrpio je devet mjeseci opsade srpskih i hrvatskih vojnih snaga, konstantno je granatiran.

Idejna “kapisla” – Alen Ćosić

“Film Maglaj, rat i mir ostvaren je u organizaciji Misije OSCE-a u BiH, u kojoj sam programski službenik. Trojicu protagonista filma sam upoznao kao  prevodilac engleskog jezika za snage IFOR/SFOR-a (danski bataljon) na području Maglaja, Doboja i Žepča, koje su radile na implementaciji vojnog dijela Dejtonskog mirovnog sporazuma od 1995. do 2004. Na ideju za film smo došli tokom aktivnosti privremene kancelarije Misije OSCE-a u Maglaju, otvorenoj nakon poplava koje su pogodile Maglaj u maju 2014. te saradnje sa trojicom komandanata kroz projekte Misije OSCE-a na izgradnji pomirenja i suživota na prostoru opština Maglaj, Doboj i Žepče. Sa Borom Jevtićem, predsjednikom Mjesne zajednica Bočinja, radimo već nekoliko godina na povratka Srba u opštinu Maglaj, sa Markom Zelićem smo radili na sprečavanju diskriminacije u obrazovanju u opštinama Maglaj i Žepče dok je on bio na funkciji predsjedavajućeg opštinskog vijeća Maglaj, a Rizu Salkića sam upoznao u njegovoj funkciji oficira za vezu i operacija humanitarnog deminiranja poslije rata. 

Tokom naših spontanih susreta i druženja vrlo često smo razgovarali o ratu na teritoriju Maglaja, ratnim dejstvima i stradanjima na sve tri strane. Često smo odlazili i na linije fronta i razgovarali o vojnim operacijama iz perspektive njih trojice. Mislio sam: Ako njih trojica, koji su imali visoke funkcije u svojim vojskama i vodili velike jedinice jedan protiv drugog tokom četiri godine rata na ovom području, mogu razgovarati na takav otvoren način, onda bi bilo izuzetno to zabilježiti kamerom i prenijeti drugima. Isto sam predložio menadžmentu OSCE-a i oni su dali zeleno svjetlo za ovaj projekat. 

Premijere filma u Maglaju i Doboju, u organizaciji Misije OSCE-a u BiH su, po mom mišljenju, bili poslijeratni događaji koji su okupili najveći broj ljudi i predstavljaju jedan od rijetkih primjera dijaloga o ratnim dešavanjima viđenim iz takve perspektive.  Kino sale u Maglaju i Doboju su bile dupke pune. Nakon toga smo organizirali prikazivanja filma uz učešće njih trojice u diskusiji poslije filma u nekoliko drugih gradova BiH, a Karuna centar za izgradnju mira ga takođe koristi za svoje aktivnosti izgradnje mira u BiH. Film je bio prikazan na Sarajevo film festivalu prošle godine. Nakon prikazivanja filma za diplomatski kor u Sarajevu u februaru ove godine i gostovanja na N1 televiziji, vijest o njima i filmu su prenijeli Reuters i New York Times. Namjera nam je bila da film i ideju promovišemo i jače, te da ga prikažemo i u regionu, a takođe u državama sa značajnom BiH dijasporom. Međutim nakon izbijanja korona virusa, aktivnosti su nam privremeno zaustavljene…“

Riječ protagonista Rata i mira

“Miznamo – tajratbioje čistiinteresiutomratugine kolateralna šteta, običan narod. Kada je počeo taj nesretni rat niko od nas nije vjerovao da bi to moglo biti toliko dugo. Mislili smo bit će nešto kraće i da neće biti takvog intenziteta, da će toliko ljudi da pogine, takav zulum da se učini. Desilo se što se desilo. Mnogi, pogotovo mlađi ne poznaju posljedice rata. Izašli smo iz svega iskasapljeni. Izgubili smo porodice. Otišli su nam ljudi iz Bosne i dan danas odlaze iz situacije kakva je ostala. Rat kao rat. Vidjeli smo sami da na kraju nikome dobro nije došao. Najviše 5-10 posto ljudi je htjelo taj rat. Ovi ostali se nisu ni pitali i jednostavno su gurnuti u to…” (Rizo Salkić Talijan)

“Moždajemalo čudnosada čutipričuukojojprekaljeniborcikojisuprošli kroz ratiratnadešavanjadanas govore omiruinoseporukupomirenja, širomBiHpairegionalno. Tajmirsvakoodnastrebaosjećatiusrcuiduši, dakledanijetajmirvještački a ni druženjenastrojicekojidolazimoizjednogamjesta. Mismoseuistinutuklijedanprotivdrugog. JaiRizosmoseuratutukliprotivBore, pa su okolnosti utijecale dasmoBoroijaišliprotivRizepasmoopetišlijaiRizoprotivBoreiusamotojrečenicijebesmisaorata…” (MarkoZelić)

“Ratjevelikanepravda, besmislica, nepotreba. Narodjemislioda ćeseućiurat, malo ćesepucatpaidemokući, alikadjepočelodasegineidaostajemobezsvojihnajmilijih… Užas najveći! Ne smijemo dozvoliti da ponovo dođe do toga. Nas trojica zajedno – ovo nije nikakva montaža. To je iz duše. Uradili smo to jer smo osjetili takvu potrebu. Nismo ni planirali da će sve toliko otići u javnost. To smo mi za naše mjesto planirali, da nešto učinimo. Da pokušamo pokrenuti nešto sa mrtve tačke i da kažemo kako do rata ne smije doći ponovo. Ako budemo slušali političare bit će ga, ali ne smijemo to dozvoliti…”(Boro Jevtić)

Nakon svega: Svi mi, tamo ili rasuti diljem svijeta, već godinama primamo uglavnom vijesti koje govore o produbljivanju podjela na etničkoj i religijskoj osnovi, o udaljavanjima na kulturnom i jezičkom planu, o ratnim huškačima starijeg i novijeg datuma, o ratnim profiterima ali onima koji obilato koriste beskrajnu “tranziciju”, o reviziji istorije i slavljenju gubitnika u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu, o “junacima” koji su ratni zločinci, o potkupljivim medijima, o nacionalizmu i šovinizmu kao vladajućem (i mnogima unosnom) političkom i socijalnom trendu.

U takvom okviru Maglaj, rat i mir se pojavljuje kao živa opomena da u Bosni i cijelom Regionu ipak ne manjka ni Razuma ni Dobra, nego su u drugom ili nekom trećem, dakle marginalnom planu, bez stvarne i kontinuirane podrške većine medija. Dok sam gledao taj dokumentarac pitao sam se na koji način bi bilo moguće da bude emitovan u svakoj školi u Bosni i Regionu i, zašto da ne, u Evropi.

Je li to samo sanjarim?

Za kraj – riječ Amre Pandžo , direktorice Karuna centra, podstaknute pozitivnim reakcijama publike na projekcijama ovog dokumentarca: “U Bosni i Hercegovini, čini se, paralelno postoje dva svijeta: jedan koji vidimo u medijima i drugi koji živi neki mali obični svijet u svojim dnevnim boravcima, na kaučima – uz grah ili pasulj. Jedna BiH živi u suludim napetim prepucavanjima dekadentne političke elite regiona, a druga putem vibera poziva prijatelja iz škole u drugom entitetu, druge nacije i ispriča se kako ne može ni s kim drugim. Kao osobu koja neprestano ukazuje na koheziju koja postoji i koja se može razviti među BH građanima/građankama, često mi spočitavaju da je „realnost nešto drugo“. Ne znam ko živi u realnosti, i ne pretendujem da imam spoznaje o nekoj višoj istini, ali mene prate nevjerovatne priče dobrih BiH građana/ki koji čine sve što znaju i umiju da se devedesete nikad ne ponove. Možda nemaju političku svijest izgrađenu da daju glas onima koji proizvode najmanje konflikta, sigurno su pritisnuti neimaštinom i ne znaju dugoročno posmatrati svijet, te odijeliti svoj stres i strah od odluka koje donose. Ipak, u malim gradovima Bosne i Hercegovine žive topli pojedinci/pojedinke koji učine da vas poneki stranac koji eventualno posluša njihov iskreni govor, upita: ‘Kako je uopšte moguće da je ovdje bio rat?’…”