U Crnoj Gori će se 14. oktobra održati parlamentarni izbori, treći od obnove nezavisnosti. Ključno je pitanje da li će oni dovesti do značajnijih promjena na političkoj sceni nakon 22 godine apsolutne dominacije jedne stranke
Sva istraživanja javnog mnjenja pokazuju da su šanse opozicije na uspjeh sada nešto veće nego prethodnih godina. Ne samo zato što je ona dijelom ojačana i konsolidovana, već prije svega zbog neispunjenih obećanja aktuelne crnogorske vlasti koju čine Demokratska partija socijalista (DPS) Mila Đukanovića i njihov vjerni partner Socijaldemokratska partija Ranka Krivokapića. Kao dekor su im svih prethodnih godina pred Evropom služile nacionalne partije manjinskih naroda: Demokratska unija Albanaca, Bošnjačka stranka i Hrvatska građanska inicijativa. Jer, ekonomska situacija je u toj zemlji sve teža, što se konstatuje i u novom Izvještaju o napretku Crne Gore, koji je izradila Evropska komisija. Kako se navodi, u Crnoj Gori je velika nezaposlenost, raste inflacija i javni dug, i statistika pokazuje da uvoz pokriva samo petinu izvoza.
U takvoj situaciji Đukanoviću nije praktično ništa drugo preostalo nego da građanima ponovo obećava bolji život i predstavlja se jedinim zaštitnikom obnovljene državnosti Crne Gore. „U igri je na ovim izborima veoma krupan ulog, onaj do kojeg smo došli poslije sto godina čekanja, onaj kapital koji smo ostvarili 21. maja 2006. godine“, kaže lider „Koalicije za evropsku Crnu Goru“ (KzECG).
Pitanje je, dakle, koliko će crnogorskih građana povjerovati u ovu Đukanovićevu priču, koji smatraju da Crna Gora prije šest godina jeste postala samostalna, ali ne i dovoljno demokratska i pravna država. „Samo je potrebno da vi odete i neće više biti korupcije i organizovanog kriminala u ovoj zemlji“, poručuje sadašnjoj vladajućoj koaliciji čelnik Pozitivne Crne Gore (PCG) Darko Pajović. Ankete pokazuju da će ta partija građanske orijentacije koja je osnovana krajem maja sa sloganom „Nove ideje, novi ljudi“, osvojiti desetak odsto podrške građana, odnosno da će ona prikupiti glasove nezadovoljnih suverenista. To bi moglo dovesti do toga da KzECG sama ne može ostvariti većinsku podršku u novom sazivu parlamenta i da će stoga morati da sklapa koalicije sa strankama nacionalnih manjina ili sa bar jednom opozicionom partijom.
Čini se da će najviše glasova u opoziciji uspjeti da osvoji „Demokratski front“ koji čine „Nova srpska demokratija“ Andrije Mandića i „Pokret za promjene“ Nebojše Medojevića, uz podršku jednog dijela do sada najjače opozicione stranke, „Socijalističke narodne partije“ (SNP) Srđana Milića. Na čelu tog saveza je stao bivši šef crnogorske diplomatije i nekadašnji jugoslovenski ambasador u Rimu Miodrag Lekić. Njegov način vođenja kampanje utiče na smanjenje uvijek visokih političkih tenzija i prevazilaženje političkih podjela u Crnoj Gori. Činjenica da se Lekić u finišu kampanje sreo u Briselu sa evropskim komesarom za proširenje Štefanom Fileom, te da su Pajović i Medojević primljeni u Berlinu na visokom nivou, govori da Đukanović ne može više da se predstavlja kao jedini garant proevropske politike u Crnoj Gori.
Iako će SNP osvojiti nešto manje glasova nego na izborima 2009. godine, ona će nesumnjivo ostati respektibilan faktor na crnogorskoj političkoj sceni. Posljednjih dana njeni čelnici tvrde da će upravo njen predstavnik biti novi crnogorski premijer.
Iako smatra da će Đukanovićeva koalicija ponovo pobijediti, predsjednik izvršnog odbora „Pravedne Crne Gore“ Rade Bojović kaže da je crnogorska vlast u okamenjenoj fazi. „Ovo je, ipak, početak kraja dugogodišnje vladavine i dominacije Mila Đukanovića i njegove DPS“, ističe Bojović.
U svakom slučaju, ko god da pobijedi, trebaće da mukotrpno i puno radi kako bi se riješili ogromni problemi te zemlje koja je krajem juna otvorila pristupne pregovore sa EU. I to najzahtjevnijim poglavljima 23. i 24., koja se odnose na „Ahilovu petu“ današnje Crne Gore - uspostavu vladavine prava.
