Prošlo je 90 godina od smrti pjesnika Dušana Vasiljeva (1900-1924). Bio je savremenik velikih predstavnika srpske avangarde: Miloša Crnjanskog, Rastka Petrovića, Stanislava Vinavera, koji su, kao i on, bili i povratnici iz Velikog Rata. Jedan portret ovog pjesnika srpskog i evropskog ekspresionizma

10.07.2014. -  Božidar Stanišić

Vasiljev, glas jedne gorke istine

Pjesma Dušana Vasiljeva “Čovek peva posle rata” objavljena je prvi put u beogradskom književnom časopisu “Misao” godine 1920.  Njen univerzalni smisao osjetila je i ona manjina Jugoslovena, protivnika bratoubilačkog rata 1991-95. Recitovanjem ove pjesme, umjesto svojih riječi, na pitanja novinara svojevremeno je  odgovarao veliki glumac Bekim Fehmiu. (Tako možemo reći da poezija, barem ponekad, ima i svoju praktičnu ulogu: Nije vam jasno, o ratu? Ne pitajte mene, čitajte Vasiljeva!).

Čovek peva posle rata

Ja sam gazio u krvi do kolena,
 i nemam više snova.
 Sestra mi se prodala
 i majci su mi posekli sede kose.
 I ja u ovom mutnom moru bluda i kala
 ne tražim plena;
 oh, ja sam željan zraka! I mleka!
 I bele jutarnje rose!
 
 Ja sam se smejao u krvi do kolena,
 i nisam pitao: zašto?
 Brata sam zvao dušmanom kletim.
 I kliktao sam kad se u mraku napred hrli,
 i onda leti k vragu i Bog, i čovek, i rov.
 A danas mirno gledam kako mi željnu ženu
 gubevi bakalin grli,
 i kako mi s glave, raznosi krov, -
 i nemam volje - il’ nemam snage - da mu se svetim.
 
 Ja sam do juče pokorno sagibo glavu
 i besno sam ljubio sram.
 I do juče nisam znao sudbinu svoju pravu -
 ali je danas znam!
 
 Oh, ta ja sam Čovek! Čovek!
 Nije mi žao što sam gazio u krvi do kolena
 i preživeo crvene godine Klanja,
 radi ovog svetog Saznanja
 što mi je donelo propast.

I ja ne tražim plena:
 oh, dajte meni još šaku zraka
  i malo bele, jutarnje rose -
 ostalo vam na čast!

 

Mladost, rat, poezija

Tri godine prije objavljivanja ove velike antiratne pjesme Vasiljev je žarko želio da bude mobilisan. (Ako se, recimo, vratimo stranicama Zweigovog djela “Jučerašnji svijet”, koje dokumentuju oduševljenje masa za rat u Evropi, razumjećemo da ova želja mladog pjesnika nije bila paradoksalna.)   Njegov zahtjev za prijem u austrijsku vojsku odbijen je prvo u Temišvaru, zatim u njegovoj rodnoj Kikindi.

Ni vojne vlasti u Segedinu nisu imale sluha za molbu ovog mladog Banaćanina koji je želio poći u rat da bi imponovao djevojci u koju je tada bio zaljubljen. Ovom razlogu, u svojim sjećanjima na Vasiljeva, njegov brat Spasoje dodao je i pjesnikovu želju da lakše dođe do učiteljske diplome, te da se udalji od očeve strogosti. “On je čudno srljao tamo, odakle su se ljudi lomeći ruke i noge i trujući se, spasavali…” Potvrda bratovim riječima je i Dušanova žestoka ljutnja u pismu jednom svom drugu: “Dakle, badava sam išao, trošio novac. Svud su me ismejali, mater im njinu! Idem sad opet kući!”

Dakle, mladi Vasiljev želio je poći na front iako je mnogobrojna porodica zavisila od njegovog rada. Kosta, njegov otac, već bio mobilisan odmah po objavi rata. Dušan, đak temišvarske učiteljske škole, poslije nastave nije izbjegavao niti jedan posao. Raznosi brašno, pere fijakere u ledenoj vodi rijeke Begej, piše pisma za rodbinu vojnika na frontu, raducka i kao pisar u poreskoj upravi…  

Na ispunjenje ove namjere ipak nije dugo čekao. Karlo Prvi od Austrije,  nasljednik cara Franje Josipa, iako je nastojao da postigne prekid rata, bio je popustljiv prema planovima svojih generala jastrebova.   Zato su  na front morali poći i maloljetni mladići Imperije u agoniji. U martu 1918, nakon polaganja mature, i Vasiljev je bio upućen na front na rijeci Piave, dug 220 kilometara. U paklu tog fronta već su izginuli, nestali ili ostali invalidi i njegovi mnogobrojni zemljaci. Taj front je njegov put u Damask -  spoznaja stvarnosti koja je, kao u njegovoj pjesmi “U mraku”,  “jauk što caruje na bregu/ bombe i kamioni i krilatice”.

 

U ratnoj stvarnosti u kojoj je doživio metamorfozu svojih pogleda na svijet i čovjeka, neprijatelj će Vasiljevu postati brat i bliska duša. Tragedija ratom ponižene Evrope u pjesniku je probudila smisao za Istinu i Pravdu.  Dramatičan je, u svojoj iskrenosti, u pjesmi “Dan kajanja”,  njegov lament nad sudbinom miliona: “ Ja sam plakao za svaku kap krvi/ Što ih čovek Čoveku proli”.

Povratak iz rata, posljednji dani

Iz opšte evropske klaonice Vasiljev, jedan od 7.800.000  mobilisanih vojnika Monarhije i svega 780.000 preživjelih, vratio se u Temišvar. Grad  je privremeno pripao novoj državi, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Iako pogođen malarijom i tuberkulozom, Vasiljev pokreće književne listove i piše, intenzivno. Oku povratnika iz rata ne izmiče ni novonastala socijalna nejednakost. Godine 1920, kad je Temišvar pripao Rumuniji, Vasiljev odlazi u Beograd. Želi da studira na Filozofskom fakultetu i da se uključi u književni život, ali Beograd, “kameni kolos, ne uzima na znanje moj dolazak.” Za mladog Vasiljeva tamo nema ni posla, ni studija, ni stalnog prenoćišta.

Ali, svejedno, ne prestaje da piše. Ipak je uspio da skrene pažnju na svoju poetsku riječ, upravo pjesmom “Čovek peva posle rata”, koja će se, uz “Plač Matere Čovekove” naći u svim značajnim antologijama moderne jugoslovenske i srpske poezije . Pati od tuberkuloze,  zato mu ljekari preporučuju mir nekog malog mjesta. Te iste godine, 1920, dobiće mjesto učitelja u Čeneju, na rumunsko-jugoslovenskoj granici. Tu će doživjeti bračnu sreću, ali kratkog vijeka: pozivaju ga, kao rezervistu, u vojsku. Iako bolestan, lomata se, pod oružjem,  po makedonskim gudurama. Vojne vlasti su ga, istina, tada  oslobodile od te obaveze, ali, čim je ozdravio, uslijedio je novi vojni poziv: Pančevo. Taj period obilježila je još jedna drama: nova granica sa Rumunijom razdvojila je Vasiljeva od supruge Milojke Maletić, koja je ostala u Čeneju.

Ni pjesnik, koji se vratio u Kikindu, ni njegova supruga nemaju pasoše. Zdravstveno stanje Vasiljeva se pogoršava, njegove pjesme bivaju osjenčene tamnim slutnjama. Kosta, pjesnikov otac, 27. marta 1924, u Čenej je poslao telegram o smrti svog sina. Ali udovica nije mogla preći onu granicu.

Jutros je prvi padao sneg,

tiho i tužno k’o samrtna kola

kad ponesu nekog na poslednji put.

I moja duša, prazna, gola,

drhtaše k’o prut.

Ove, kao ni većinu stihova svojih 300 pjesama, Vasiljev nije objavio za života. Takođe ni četiri drame, ni dvadesetak novela. Trebalo je da prođe osam godina od njegove smrti da bi se pojavila prva knjižica izabranih pjesama D. Vasiljeva.  Najveći dio njegove književne ostavštine nalazi se u Narodnoj biblioteci Srbije.

 


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by