Tibor Sekelj (foto di I. Špoljarec - CC BY-SA 3.0)

Tibor Sekelj (foto di I. Špoljarec - CC BY-SA 3.0)

Trideset godina od smrti Tibora Sekelja (1912-1988), jugoslovenskog pisca, novinara, etnologa i esparantiste svjetskog značaja - osvrt Božidara Stanišića

13.11.2018. -  Božidar Stanišić

Crtica iz mog djetinjstva : Početkom već davnih šezdesetih godina, svakog ponedjeljka jedva sam čekao na sestrin povratak iz škole. Tog dana stizao je novi broj Malih novina. Starija od mene, imala je pravo na kojem sam joj zavidio - do zvijezda! – da bude pretplaćena na te sarajevske nedjeljne novine za mlade. Učenicima nižih razreda osnovne škole bila je namijenjena Vesela sveska, u kojoj nisam nalazio interesantnih stvari kao u Malim, u kojim su objavljivani stripovi u nastavcima Tim i Spad, Mali partizan i Tarzan. Ipak, moju pažnju su prije svega privlačili kratki putopisi Tibora Sekelja. I tako, u kući bez televizora - zimi kraj tople peći, u proljeće pod dunjom u cvatu, sa stranica Malih novina do mene su stizale nevjerovatne a istinite priče o nepoznatim i dalekim predjelima i ljudima iz pera čovjeka kojem je, danas mi se čini, jedina prava domovina bio cijeli svijet.

Tibor Sekelj – biografska crtica: Svaki pokušaj pisanja kratke sinteze života i djela Tibora Sekelja jednak je, čini mi se, pokušaju uguravanja slona u pivsku bocu. Moju hiljadarku riječi koju mi redakcija OBCT preporučuje za moje osvrte, olako bih potrošio samo za nabrajanje zemalja u kojim je Sekelj boravio i jezika koje je naučio. A za avanture koje je doživio, trebalo bi mi nekoliko hiljadarki. Srećom, lakše je nabrojati da je bio “samo”: pisac, novinar, geograf, alpinista, etnolog, muzeolog, andista, poliglota, vajar, slikar, esperantista, fotograf, reditelj dokumenatrnih filmova, pedagog, avanturist…

Rođen je 1912, u Spišskoj Soboti, tada mađarskom, a već jedno stoljeće slovačkom gradu u Karpatima. Životni put je završio u Subotici, 1988.

Tokom sedamdeset šest godina života boravio je u skoro stotinu zemalja i naučio 24 jezika, od kojih je tečno govorio devet a najbliži duhu širine njegovih pogleda bio je esperanto. Njegov otac, veterinar, službovao je u nekoliko mjesta pa je Tibor djetinjstvo proveo u Čeneju, banatskom selu u kojem je u kući sa svojima govorio mađarski, sa djecom u igri njemački, u školi srpski; gimnaziju je završio u Nikšiću, a pravo, pod očevima pritiskom, 1929. u Zagrebu. Na tom fakultetu, mada su mu tada bili bliži pozivi novinara i likovnog umjetnika, diplomirao je samo zato što, kako je govorio, “nije bilo fakulteta za svjetske skitnice”. Već tada je pješice obilazio sve krajeve Jugoslavije, opisanim u njegovim zapisima propraćenim crtežima i akvarelima. Novinarski poziv spasio mu je život – u predvečerje Drugog svjetskog rata, kao novinar Hrvatskog dnevnika, otputovao je u Argentinu. Tako su holokaust, od cijele porodice Sekelj, preživjeli samo on i njegov brat Antonije.

U Južnoj Americi, ponajviše u Buenos Ajresu, proveo je petnaest godina. Prema Akonkagvi (6962m), se zaputio 1943, sa ekspedicijom pod vođstvom tada čuvenog andiste iz Švajarske, H. G. Linka. Poduhvat je završen tragičnom smrću četiri od devet članova ekspedicije. To iskustvo Sekelj je pretočio u putopisni roman Oluja na Akonkagvi (1944). Napisano na španskom, ovo djelo je kasnije proširio opisom potresne epizode svog povratka u taj surovi predio u kojem će alpinisti naći smrznute leševe poginulih drugova. Objavljeno je u Zagrebu 1955, godinu dana nakon autorovog povratka u Jugoslaviju.

Tokom boravka u Južnoj Americi Sekelj je iza sebe ostavio upečatljive tragove i kao istaknuti esperantist, zapamćen i danas u Gvatemali i Venecueli. Putujući zemljama Srednje Amerike, istraživao je vulkane u erupciji, upoznao panamsko

pleme Kuna, u Hondurasu pronašao jedan zaboravljeni grad, osnivao esperantska društva, objavio svoju prvu knjigu na esperantu - La trovita felico ( Pronađena sreća , 1945). U Argentini je doživio neviđenu popularnost – Oluja na Akonkagvi našla se u obaveznoj školskoj lektiri. Argentinski predsjednik Huan Peron odlikovao je Sekelja „Zlatnim kondorem" i predložio mu državljanstvo na kojem se pisac zahvalio, uz izvinjenje da se smatra „građaninom svijeta". U Brazilu je boravio među urođenicima naseljenim uz pritoke Amazona – Aragvaju i Rio das Mortes. Sve to je opisao u knjizi Kroz zemlju indijanaca (1946), na španskom jeziku. (To će, 1953, biti njegova prva knjiga prevedena u Jugoslaviji). Boravio je i u Patagoniji, a boravak sa pripadnicima jednog, nekad ljudožderskog plemena u Peruu opisao je u djelu Gdje civilizacija prestaje . Izučavao je i tragove civilizacija Inka i Maja…

Po povratku u Jugoslaviju 1954, izdržao je samo neko vrijeme u Beogradu i potom se zaputio u Aziju. Evo barem spiska zemalja u kojim je bio sve osim turist: Indija, Nepal, Šri Lanka, Japan… U Africi: Maroko (posebno su ga zanimali Tuarezi), Egipat, Sudan, Etiopija, Somalija, Kenija, Tanzanija… Nije se smirio ni kad je napunio šezdesetu – Sjeverna Amerika, Kina, Rusija, Mongolija… Potom, peti kontinent: Australija, Novi Zeland, Nova Gvineja… (Kažu da se pod starost, putujući Evropom, osjećao kao u tijesnoj avliji.) Posljednji period života proveo je u Subotici, gdje je četiri godine bio direktor Gradskog muzeja. Do kraja svog životnog puta zalagao se za esperanto kao službeni jezik cijelog svijeta te za Etnografski muzej budućnosti. Svjetski esperantski savez (UEA) povjerio mu je ulogu zastupnika za pokret nesvrstanih zemalja. Godine 1985. pripremio je drugu rezoluciju tog saveza za konferenciju UNESCO-a, koja je na njegovu ličnu inicijativu konačno prihvaćena u Sofiji. Imao je originalnih zamisli i o funkciji muzeja, koji ne bi trebalo da budu zbirke mrtvih predmeta već kulturni poligon razmjene i širenja ideja. Njegov doprinos zbirci iz Australije i Nove Gvineje jedan je od najznačajnijih u Etnografskom muzeju u Zagrebu …

Sahranjen je u Subotici, 20. septembra 1988 - na Bajskom groblju, u Aleji zaslužnih građana, uz najviše gradske počasti. U mramorni spomenik urezane su skromne riječi: Tibor Sekelj - verkisto, mondvojaghanto ( književnik, svjetski putnik ).

Zaboravljeni putopisac : Na srpskohrvatskom, španskom i esperantu Tibor Sekejl napisao je više od trideset knjiga. Prevedene su na tridesetak jezika. Sekelj je jedan od najprevođenijih pisaca bivše Jugoslavije.

Iz zanimljivog i iscrpnog zapisa o 1  Sekelju, iz pera Juraja Bubala, citiram: Zadivljeni, čitali smo «Kroz brazilske prašume», «Oluja na Aconcuagui», «U zemlji Indijanaca«, «Gde civilizacija prestaje», «Nepal otvara vrata», «Karavana prijateljstva», «Kumevava – sin prašume», «Na tragu doživljaja», «Padma – mala plesačica», «Temudžin – dečak stepe», «Djeca širom svijeta», «Odapni strelu put zvezda». Dvadesetak godina kasnije moramo se zapitati: gdje su danas ti naslovi? Tko ih čita?Mlađa generacija jedva ga poznaje po imenu a kamoli djelu: njegove se knjige kod nas više ne tiskaju (u Srbiji je posljednje desetljeće više puta pretiskan njegov glasoviti omladinski roman «Kumevava»), a na knjižničnim policama – jedinom mjestu gdje se još mogu pronaći, po svoj prilici u neutralnom uvezu – odgurnute su iza novijih putopisnih naslova, dok poneki knjižničari i sami pretpostavljaju da su otpisane.

Uistinu, znaju li mlađe generacije u ex Jugoslaviji ko je bio Tibor Sekelj? Pa tako prolaznici njegovom ulicom u Subotici i Beogradu. U opštem padu vrijednosti svake vrste i dominaciji subkulture u periodu već beskrajne “tranzicije” ex jugoslovenskih republika zacijelo bi bilo mnogo začuđenih potezanjem teme pada u zaborav djela Tibora Sekelja. A to nešto je blisko istini – da je Sekelj rođen u Belgiji, jedna stanica u briselskom metrou nosila bi njegovo ime; u Engleskoj i Norveškoj bi imao spomen-dom; u Kini i Rusiji možda cijeli muzej… A kod nas, tamo ? Čini se, tamo je kao u jednoj farsi u kojoj glavni lik veli: “Znaš li nas?” Odgovor - vulgaran (nije za navođenje) ali istinit. Nisu ga izdali samo esperantisti, u svijetu i tamo . Nedavno je subotičko Društvo esperantista «T. Sekelj» u tom gradu promovisalo katalog legata Muzej čoveka, etnografsku zbirku koju je Eržebet Sekelj, njegova supruga namijenila Muzeju u Senti. Ali, još uvijek se ne zna kada će ta zbirka dobiti svoju stalnu postavku.

U svom govoru 2 na promociji knjige Tibor Sekelj - sličnosti i razlike (2012), Ðorđe Dragojlović je rekao i ovo: Kakav je Tibor bio u svakodnevnom životu? Najjednostavniji je odgovor: čovek kao svaki drugi, uostalom, on je čitavog života dokazivao da smo svi mi jednaki, da između stanovnika razvijenih zemalja i najprimitivnijih naroda nema suštinskih razlika. A ipak, bio je nesvakidašnja pojava - dovoljno je podsetiti u kojim je sve oblastima ostavio značajnog traga -- čovek koji je čitavog života, u svakom trenutku, na različite načine, pokazivao da svi mi pripadamo istom svetu, da taj svet jednako pripada svima nama. Njegova kolekcija maski, kapa i instrumenata mogla je, da je bilo sreće, doživeti i bolju sudbinu. Međutim, kako Tibor piše u pismu jednoj prijateljici, imao je još tri zbirke, koje nije kačio po zidovima: lično iskustvo i (sa)znanja iz prve ruke, vlastite doživljaje, te prijateljstvo, prijatelje. Ovo poslednje smatrao je svojim najvećim blagom.

Jedna refleksija Tibora Sekelja: (na dar strpljivom čitaocu ovog osvrta koji je premašio mjeru one hiljadarke ): Za mene mnogi misle da sam svetski putnik koji voli da obilazi zemlje, voli da vidi pejzaže... Međutim, to je drugorazredna stvar – da ja vidim pejzaže i gradove i razna čuda sveta. Ali primarna stvar je kod mene kontakt sa ljudima. Kad ne bih imao mogućnosti da kontaktiram sa ljudima, za mene putovanje ne bi ništa značilo. U stvari, za mene je premeštanje iz jednog mesta u drugo samo jedno nužno zlo. Potrebno mi je da budem negde, da razgovaram sa ljudima, da čujem njihova mišljenja, da vidim njihov način života i da shvatim u čemu je razlika među nama, ili među njima, ili među jednima i drugima. U čemu je razlika? U stvari, kao što rekoh, razlike su samo površinske.

1 Tibor Sekelj: Putovanje je nužno zlo , Klub putnika, Novi Sad/Zagreb, 12.05.2014

2 Tibor Sekelj – sličnosti i razlike, Subotica-info, 03.09.2012

 


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by