Herta Müller (foto Lesekreis)

Herta Müller (foto Lesekreis )

Dobitnica Nobelove nagrade za književnost 2009. godine Herta Miler predstavila se beogradskoj publici 23. oktobra u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, na književnoj večeri koju su vodili novinar Mihael Martens i pisac Ivan Ivanji. Veče sa njemačkom nobelovkom "Logika 29. februara" realizovano je u okviru 62. Međunarodnog beogradskog sajma knjiga i programa "Četiri zemlje, jedan jezik" (Njemačka, Austrija, Lihtenštajn i Švajcarska). Izvode iz prevedenih djela Herte Miler, u prepunoj teatarskoj sali, čitala je glumica Mirjana Karanović

10.11.2017. -  Božidar Stanišić

Te oktobarske večeri nisam bio među posjetiocima literarne tribine posvećene Herti Miler u gradu u kojem su prevedena njena glavna prozna dela koja uglavnom govore o rumunskoj diktaturi ( Ljuljaška daha , Čovek je veliki fazan na ovom svetu , Lisac je oduvek bio lovac te knjiga odabranih pjesama Mačke na parkingu ). Putem mreže vidio sam i čuo veći i, vjerujem, važniji dio tog književnog susreta, pročitao gomilu komentara u srbijanskim te dnevnicima i nedjeljnicima Regiona.

Treba li, na početku ovog pogleda na svijet prema Herti Miler , da izjavim kako nisam od onih koji osporavaju Nobelovu nagradu za književnost već, naprotiv, smatram da je jedna od posljednjih barijera pred navalom osrednjosti i idiotizma literature posljednjih decenija? I da dodam da Herta Miler, sa Nobelom, koliko i prije, dakle bez Nobela, jeste pisac, od rase onih istinskih? I da je, na književne teme, pomenute oktobarske večeri dala mnogo zanimljivih opažanja o diktaturi, lažnom rumunskom (i ne samo ovom) komunizmu, slobodi, bjekstvu iz svoje zemlje 1987, sa pasošem u koji joj je, kao posljednja pakost režima, bio utisnut pogrešan datum rođenja – 29. februar? I da mi nije čudno zašto je jedan od voditelja, novinar Mihael Martens, tok susreta na književne teme skrenuo prema onim političkim? (Prisustvo novinara i u takvim prilikama nikad nije slučajnost.) I da me nije uzbudila Hertina kritika Srpske pravoslavne crkve, Miloševića, srpskog nacionalizma, počinjenih zločina u Bosni i drugdje, tokom devedesetih? (O tome se mora raspravljati, prije svega u Srbiji i Republici Srpskoj, sa Hertom ili bez nje – svejedno, a za dobro mladih generacija.) I, još manje šta misli o krizi u Ukrajini, Putinu i tako dalje? (To je njeno pravo, kad već je bila, kako se to kod nas kolokvijalno kaže, “prozvana”.) I da nisam očekivao da bi izjavila nešto drugo osim da niko osim Srba nije kriv u cijelom haosu raspada ex Jugoslavije? (Herta Miler je ostala na svom stanovištu iz 1999, dakle kao član njemačkog “hora” , koji smo slušali od početka devedesetih, ne samo o Miloševićevoj Srbiji već, vrlo interesantno, uopšte o Srbima, posebno kroz XX vijek? A na što, naravno, kritikovana strana nije ostajala dužna, ni propagandno, ni politički, ni “kulturno”! )

Ali, to nije sve. Herta Miler tvrdi da nije pacifista, pa neka joj bude – ko uostalom, očekuje da i pisci budu ne samo pacifisti već i ljudi ideje mira? U Evropi, u kojoj od Karla Krausa naovamo, ni većina nezaobilaznih ličnosti iz svijeta nauke i umjetnosti nije se ni trudila da uđe u mehanizam proizvodnje ratova kao rješenja kriza i sukoba. (I, na kraju krajeva, šta se to suštinski promijenilo u odnosu prema ratu u posljednjih 5000 godina?) Da vas dosadno podsjećam koliko je pisaca, uopšte umjetnika, zatim naučnika i drugih koji sebe smatraju intelektualcima ne zbog jasnog humanog stava već iz najprimitivnijeg ubjeđenja da “rade glavom” od Ljubljane, preko Zagreba, Beograda, Sarajeva, i Podgorice, pa do Skoplja stalo uz “svoj narod” ma šta ovaj počinio?

Dakle, zašto bi Herta bila izuzetak? Ona vjeruje u poslanje Nata, u moć oružja. Čvrsto, dosljedna sebi i svojim uvjerenjima. (Sjetimo se Suzan Zontag, i njene misli o dobrim i lošim momcima, koje krasi svako odsustvo analize zašto nekog smatramo lošim momkom. A i ona je, valjda, radila glavom?)

„Često nije dovoljno korisno samo razgovarati. To su mnogi ratovi pokazali. Ljudi koji su napadnuti moraju biti podržani“, izjavila je književnica. Govoreći o opravdanosti Nato intervencije 1999. godine, kazala je da je "Srbija sama sebi nanela zlo i da njeni građani moraju da žive sa istinom da su sami sebi naneli patnju". (Na to je Ivan Ivanji, pisac koji je proveo jedan period života u koncentracionim logorima Aušvic i Buhenvald, odgovorio da Miloševića nisu skinule sa vlasti Natove bombe već pola miliona ljudi na ulicama Beograda.)

"Iz priče i razgovora nastaju takođe konflikti. Nisam pacifistkinja i verujem da se neke situacije mogu rešiti samo određenim zahvatima. Kada postoji rat, tada mora da se izvrši zahvat kako bi jedna strana izgubila sve i bila poražena od druge strane. Kada je već tako vjerujem da je vojna intervencija ljudska i moralna pozicija. To možemo da vidimo uvek iznova na različitim primerima. Ako budemo dobri i pijemo čaj jedni sa drugima sve će biti u redu. Mnogi ratovi su pokazali da nije bilo baš tako", kazala je Milerova, koja se nadala i intervenciji Atlantskog saveza u Rumuniji prije pada Zida ( ergo Trećem svjetskom ratu, kao i aktuelno, u Ukrajini, ergo – je li jasno?) Ni jedne jedine riječi - o odnosu cilja i sredstva, bez kojeg nema ni zametka etike. Tako je i korištenje osiromašenog urana opravdano? I onako, prećutno? Kao i sve posljedice po ambijent i sva živa bića pogođena tim sredstvom? Sve to je opravdano? Važan je cilj!

Dan kasnije, u jednom intervjuu, Ivan Ivanji je izjavio: “Pre svega, ja sam jedan konzervativan, lepo vaspitani gospodin koji je želeo džentlmenski da se odnosi prema jednoj dami, ali "puko" sam jer nisam mogao više da slušam preterane gluposti (…) Njene provokacije nisu uspele da izazovu publiku na prekid tribine, a u sali je bilo prisutno blizu 600 ljudi. Jako sam ponosan na to.” Ivanji je istaknuo da Milerova o većini događaja na prostoru nekadašnje Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća nema pojma.

"Nemački kolega Mihael Martens je kriv što se sve na tako neinteligentan način dogodilo sinoć u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Kazao sam mu pre početka tribine da joj ne postavlja pitanja o Natovom bombardovanju, ali nije vredelo. Herta Miler je klasična žrtva nemačkih medija koji su izveštavali o raspadu SFRJ. " Napomenuo je da je publika bila sjajna jer niko nije ni pokušao da uvrijedi Hertu Miler. "Njene provokacije nisu uspele da izazovu publiku na prekid tribine, a u sali je bilo prisutno blizu 600 ljudi. Jako sam ponosan na to."

Prethodno, istog dana, na Sajmu knjiga, održana je promocija izdanja prevoda romana Herte Miler Životinja srca (Laguna, Beograd 2017). Evo jednog odlomka: Kada ćutimo, neprijatni smo, rekao je Edgar, a čim progovorimo, pravimo budale od sebe. Sedeli smo već dugo na podu ispred slika. Od sedenja su mi utrnule noge. Rečima koje izlaze iz naših usta gazimo ljude baš kao nogama travu. Doduše,ćutnjom.
Na kraju, šta reći? Da svi mi koji nosimo iskustvo o piscima i u njihovom izdanju od kože i mesa, znamo da ih od takozvanih običnih smrtnika odvaja samo ona tanka linija talenta za pisanje. A ljude među njima od onih “drugih” odvaja vjerovatno i najobičnija mudrost: Ako moja riječ nije doprinos miru, pomirenju i dijalogu, onda je bolje da ćutim. Istina, to mnogi nisu u stanju. Pa ni onda kad veličaju rat kao jedino efikasno sredstvo protiv zla. Onog istog zla čiji odraz bi mogao prepoznati i pisac, na vlastitom licu, ako zastane pred odgovarajućim ogledalom?


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by