Stvarnost, jedini atar Živojin Pavlovića

Zapis Božidara povodom devedesete godišnjice rođenja Živojina Pavlovića (1933-1998), jugoslavenskog i srpskog filmskog reditelja, scenariste i pisca. Svojim filmskim i književnim djelima ostavio osoben autorski trag u umjetnosti druge polovine 20. vijeka u zemlji koje više nema

Loveći ovog ljeta u internet-moru vijesti o 90.godišnjici rođenja Živojina Pavlovića, u “mreži” mi se našlo malo ulova. Zanimljiv zapis reditelja i glumca Radoša Bajića i vijest da je tim povodom 18.maja, u Beogradu, predstavljena knjiga Kino-poeta velikog crnila [1]. Na promociji knjige govorili su, i emotivno i razložno, Rade Šerbedžija, Miša Radivojević, Darko Bajić, Goran Gocić i Nenad Pavlović (o istoj ćete lako naći video snimak, vrijedi ga vidjeti).

Ko je bio Živojin Žika Pavlović, reditelj kojem je u Titovoj Jugoslaviji bila zakačena oznaka ideološki nepodoban? Ko je intelektualac Pavlović, koji je, nakon raspada Jugofederacije, u jednom intervjuu [2] izjavio da je period u kojem je trpio ali i izdržao brojne udarce, bio Periklovo doba kulture i umjetnosti? Pitam se i ko je bio čovjek i umjetnik kojem je glumac Bogdan Diklić, na pitanje da li bi igrao jednu sporednu ulogu u njegovom filmu, odgovorio da bi u filmovima Žike Pavlovića igrao i nogu od stola. Dodajem da je Diklićev kolega, Rade Šerbedžija, rekao da, i u slučaju da nikad nije imao uloge kod svjetski znanih reditelja, uvijek je mogao reći: “Znate, ja sam igrao glavne uloge u filmovima Žike Pavlovića i to mi je dovoljno. Šta će mi više”.

Rođen je 1933, u Šapcu. Zbog očeve službe, djetinjstvo je proveo u raznima gradovima u Srbiji, a najviše u majčinom zavičaju – mom jedinom pravom, selu Vratarnici kod Zaječara. (Timočka krajina je glavno poprište radnje dobrog dijela njegovih romana i priča). Diplomirao je dekorativno slikarstvo na Akademiji primenjenih umetnosti u Beogradu. U beogradskoj Kinoteci je osjetio inspirativnu moć filmova Građanin Kejn Orsona Velsa i Andaluzijskog psa Luisa Bunjuela. Imao je samo devetnaest godina kad je počeo je da piše o filmu i umjetnosti za beogradske novine i časopise. Prema vlastitom kazivanju, boravak u sanatorijumu za tuberkolozne bolesnike na Golniku, u Sloveniji, početkom pedesetih, bio je period u kojem je, pod sjenkom smrti, osjetio da je njegov poziv film a ne slikarstvo. I da je film jedan od načina odgonetanja smisla postojanja. To odgonetanje biće autentično, pavlovićevsko, kojim, vjerujem, dominira credo: umjetnik - ako to jeste i hoće da bude, sebi ne smije dozvoliti bijeg od samog sebe.

Nakon amaterskog filma o slikaru Ljubi Popoviću (1958), slijedio je prvi Pavlovićev igrani film Žive vode (iz omnibusa Kapi, vode, ratnici), 1962, za koji je dobio specijalnu nagrada žirija na filmskom festivalu u Puli.

Neprijatelj (1965), u kojem je implicitan pomenuti credo, i Povratak (1966), Pavlovićevi su filmovi kojim je izbio u prvi plan Novog jugoslavenskog filma, kojem će kontrolori sistema (kako je nazivao one 24 sata budne oči i uši), zbog njegovih, te filmova Aleksandra Petrovića, Želimira Žilnika i drugih autora označenih subverzivnim, dati neformalni naziv Crni talas. Riječ je o djelima koja su potvrdila zrelost filmskog rukopisa i autorsku autentičnost Živojina Pavlovića.

Tumač glavnih uloga u oba filma bio je tada najpopularniji jugoslavenski glumac Bata Živojinović. Neprijatelj, ostvaren po motivima Dvojnika F.M. Dostojevskog, govori o radniku Slobodanu Antiću, bivšem ratniku koji se opire hipokriziji takozvanog socijalističkog morala, idealisti koji nema niti jedan gen transformizma. Antić ostaje dosljedan sebi, kao i Al Kapone u Povratku, bivši kriminalac koji, nakon povratka sa robije, odbija da živi pređašnjim životom. Oba lika završavaju tragično – slijediti glas vlastite savjesti ima svoju cijenu. Oba lika su, čini se - na svoj način rediteljevi dvojnici.

Marginalci, ljudi sa okrajka društva u kojim se ono samo ogleda (ali nema mnogo onih koji mu to mogu poručiti), junaci su u svih petnaest filmova Živojina Pavlovića, među kojim su i njegova remek djela nastala u tom periodu: Buđenje pacova (1967, Srebrni medvjed u Berlinu), Kad budem mrtav i beo (1968, najbolji film Festivala u Karlovim Varima) i Zaseda (1969, Zlatni lav u Veneciji), film koji je izazvao bijes i zabrinutost raznih visokih partijskih funkcionera jer je u njemu predstavljeno naličje Revolucije. Svejedno, njegovi filmovi su bili gledani, o njima se pisalo, diskutovalo. Mnogo, s pravom mnogo. Ne samo u domovini, nagrađivan je i u inostranstvu (svaki Pavlovićev film dobio je neku nagradu) .

Kad je zabranjen film Plastični Isus (1971) Lazara Stojanovića, Pavlović je bio jedan rijetkih kritičara te odluke. Zabranjen mu je rad na Fakultetu dramskih umjetnosti (ponovo predaje od 1981), uz to kontrolori nisu bili zaboravili ni da je zabranjen njegov dnevnik o 1968, Ispljuvak pun krvi [3].

Ne zaboravimo da je Pavlović značajan srpski pisac (nakon Krivudave reke, svoje prve zbirke priča objavljene 1963, napisao je još 31 knjigu proze, ponajviše romana, knjiga priča i eseja; posthumno je objavljeno 2500 stranica njegovih dnevnika, u šest tomova). Dvostruki je dobitnik Ninove nagrade (u periodu kad je ova imala izuzetan značaj i kompetentne članove žirija), za romane Zid smrti (1985) i Lapot (1992). Kao i u svojim filmovima, i u prozi je ostao vjeran devizi da je njegov jedini atar stvarnost. (Bilo mi je drago kad sam u jednom zapisu o Pavloviću našao da nije držao do djela u svijetu slavnog Milorada Pavića). Otud nimalo slučajan je njegov žovijalni oglas, da mijenja cijelog Borhesa za jednu priču Isaka Babelja. U Italiji? Ne trudite se, nema ni traga od Pavlovićevih proza.

Pod pritiskom u Srbiji, sedamdesetih godina pretežno snima u Sloveniji: Crveno klasje (1970), Let mrtve ptice (1973) i Doviđenja u sledećem ratu (1980), film u kojem je, u godini Titove smrti, reditelj profetski najavio tragični rasplet jugoslavenskih ideoloških i etničkih čvorova. Nije bio ravnodušan ni spram krvave srpsko-hrvatske drame – 1992. snimio je film Dezerter.

Nije doživio da vidi projekciju Države mrtvih, svog posljednjeg filma, koji će, u spletu najnevjerovatnijih okolnosti, nakon Pavlovićevog odlaska sa životne scene završiti njegov bivši student Dinko Tucaković. (Koji je skromno izjavio: “Trudio sam se da se moj rad ne primećuje…”). Premijera ovog filma, sa jedinstvenim Radkom Poličem u glavnoj ulozi, bila je u Beogradu, u Sava centru, 29. novembra 2002. Dakle, tačno četiri godine nakon smrti Živojina Pavlovića [4].

Zamisao organizatora da se film istovremeno prikaže i u Zagrebu, Sarajevu i Ljubljani nije se ostvarila. Bilo je isuviše neugodno i podsjećanje da je 29. novembar bio Dan Republike? Još neugodnije - snimljen je prema drami Siniše Kovačevića Janez, u kojem oficir Slovenac ne pristaje da 1991. ostane u nezavisnoj Sloveniji jer je zakletvu položio Jugoslaviji? (Film lako možete gledati putem You Tube, odličan je i posebno “ugodan” za duge nesanice).

Država mrtvih, vjerujem, živa je metafora Pavlovićevog pogleda na tranziciju. Iako je smrt tako česta imenica u ukupnom ciklusu njegovih filmova, on je te filmove pravio u Državi živih, u “Periklovom dobu”. Kad je nestala, shvatio je da je, uprkos svemu, živio u toj Državi. Ono poslije – vodilo je u Državu mrtvih, u kojoj je sve manje idealista i buntovnika, a sve više profitera i relativista.

“Iz mutljaga 1968. izronile su razne spodobe. Od onih koji ništa nisu razumeli, preko pokvarenjaka, račundžija i budućih dobrih saradnika režima i tajnih službi, do uspaljenika bez jasne orijentacije. Mnogi od njih završili su kao visoki časnici režima, obučeni saradnici tajnih službi, izvežbani račundžijski ćutolozi podvijenog repa, bukači i provokatori sa istaknutim cenovnikom usluga, onom kome treba…", napisao je u Ispljuvku punom krvi.

Zamijenimo li mutljag 1968. aktuelnim mutljagom tranzicije, imaćemo jasniji pogled na sve što je socijalno, (sub)kulturno i politički opipljivo ne samo u Srbiji, već u cijeloj ex Istočnoj Evropi?

---

1] Zbornik tekstova o Pavloviću, u izdanju Internacionalnog festivala filmske režije u Leskovcu – LIFFE, i Leskovačkog kulturnog centra. Autori tekstova su njegovi studenti: Darko Bajić, Milena Marković, Slobodan Šijan, saradnici Nebojša Pajkić, Goran Milašinović, Stole Popov, glumci Rade Šerbedžija, Dragan Nikolić, Svetozar Cvetković i kolege Puriša Đorđević, Miša Radivojević, Rajko Grlić.

2] „Izazvaću gnev javnosti time što ću da kažem istinu. Uprkos svim cenzorskim i ideološkim reakcijama, netrpeljivosti i suludostima totalitarizma, to je u našoj kulturi Periklovo doba, to je najveći kulturni procvat u istoriji ove nacije… Najveći procvat naše poezije bio je u to doba, modernog slikarstva, filma, a dogodila se i prava eksplozija proze, kao nikada do tada. Slično je i sa muzikom: imali smo najveće dometu u muzici koju su recimo stvorili Ljubica Marić, Dušan Radić i još neki autori. U arhitekturi nije takav slučaj, jer je ona bila pod dominacijom ideološkog interesa. A šta se desilo sa pozorištem? Čudo. Eto to se sve dogodilo u tom razdoblju, ma šta mislili i kako to vreme tumačili, kada su u pitanju kultura i umetnost, to su neosporive činjenice. (NIN, januar 1993)

3] Prvo izdanje bilo je odmah zabranjeno, ali ne samo zbog žestine autorove kritike. Naime, beogradskim studentima je poslao pismo Nikola Čučković, golootočki logoraš, u kojem je naveo imena brojnih partijskih funcionera koji su znali za postojanje logora. Godine 1984, dakle nakon Titove smrti, knjiga je ponovo objavljena i odmah zabranjena. Tek nakon raspada Jugoslavije štampana je ponovo. O ovom jedinstvenom djelu mozete pročitati podosta u odličnom eseju Nicole Janigro.

4] Festival LIFFE, u organizaciji Leskovačkog kulturnog centra, inspirisan rediteljevim djelom i likom, pokrenut je 2008. godine. Taj festival promoviše filmska ostvarenja autora iz Srbije i Regiona. Na LIFFE su proteklih godina predstavljena najvrjednija ostvarenja iz Regiona, prikazano je više od 300 filmova pred oko 90.000 gledalaca i ugošćeno više od 80 reditelja različitih generacija, kao i veliki broj glumaca. Među dobitnicima Nagrade “Živojin Žika Pavlović” su: Goran Marković, Slobodan Šijan, Emir Kusturica, Rade Šerbedžija, Predrag Miki Manojlović, Lazar Ristovski, Dragan Nikolić, Velimir Bata Živojinović, Slavko Štimac, Bogdan Diklić i Goran Paskaljević.

blog comments powered by