Strip Aleksandar Zograf posvecen Hilde Dajč objavljen na casopis Popoli

Pisma Hilde Dajč su i rijedak dokument o uslovima u Jevrejskom logoru na Sajmištu, izmedu decembra 1941. i maja 1942

27.01.2017. -  Božidar Stanišić

Logor Sajmište : Službeno Jevrejski logor Zemun (njem. Semlin Judenlager ), centralno mjesto holokausta u okupiranoj Srbiji, nalazio se na lijevoj obali rijeke Save, naspram Savskog mosta, na mjestu gde je 1937. otvoren Beogradski sajam. Nakon njemačkog bombardovanja u aprilu 1941, Sajam se našao u sastavu Nezavisne Država Hrvatske, koja je na zahtjev Nijemaca dozvolila osnivanje logora pod upravom SS trupa. Logor je bio aktivan od oktobra 1941. do jula 1944. U početnoj fazi ostvarenja Judenfrau ovaj logor je bio samo za srpske Jevreje, kasnije i za partizane i druge pripadnike otpora. Prema istoričaru Kristoferu Brauningu ( Fateful Months: Essays on the Emergence of the Final Solution, London, 1985) Semlin Judenlager je začeće šireg plana za uništenje evropskih Jevreja. Od 17.800 Jevreja iz Srbije ubijeno je njih 14.800 (83,1 %) [ . Oko 6.320 (42,5 %) je izgubilo život u Jevrejskom logoru Zemun ili ubrzo nakon odvođenja iz njega. Procjenjuje se da je žrtava među Srbima bilo oko 32.000.

"Vozilo za uništavanje vaški" : Nacistička vlast u Beogradu je početkom 1942. našla rješenje za “jevrejski problem” – kamion marke Saurer , prilagođen za usmjeravanje izduvnih gasova motora u hermetički zatvoren prostor vozila. Vožnja od četvrt sata u “dušegupki” bila je dovoljna da usmrti sto lica zatvorenih u vozilu. U nacističkim dokumentima kamion je poznat i pod nazivom Entlausungswagen - “vozilo za uništavanje vaški”. U tim dokumentima kamion je nazivan "vozilo za uništavanje vaški" ( Entlausungswagen ). Nakon vožnje smrti kroz Beograd, tijela žrtava su zakopavana u masovnu grobnicu u Jajincima, selu ispod brda Avala, južno od grada. Tamo su srpski zatvorenici vadili leševe iz kamiona i zakopavali ih u prethodno iskopane jame. Vozači kamiona su bili SS oficiri Gec i Mejer, koji su obavili sedamdesetak vožnji smrti. Pisac David Albahari je napisao roman o tim vozačima “dušegupke” ( Goetz e Meyer , Einaudi, Torino 2006, na italijanski prevela Alice Parmeggiani).

Četiri pisma 1  jedne ‘vaške’ : Jedna od ‘vaški’ zvala se Hilda Dajč. Rođena je 1922, u imućnoj aškenaskoj porodici. Prije rata upisala se na studij arhitekture na Beogradskom univerzitetu. U okupiranoj Srbiji svi fakulteti su bili zatvoreni, pa je Hilda volontirala kao medicinska sestra u Jevrejskoj bolnici u Beogradu. Tokom prvih mjeseci okupacije Hildin otac, Emil Dajč, bio je na dužnosti potpredsjednika Vertretung der Judischen Gemainchaft , predstavničkog tijela Jevrejske zajednice u Beogradu. Ova organizacija, koju su osnovali nacisti, preuzela je poslove Jevrejske zajednice, dobrotvornih organizacija i drugih institucija kojima je okupator aprila 1941. zabranio rad. Budući da je njen otac imao važnu funkciju u ranoj fazi okupacije, Hildina porodica bila je pošteđena brojnih oštrih antisemitskih mjera i zakona.

Decembra 1941, pošto je većina muške jevrejske populacije u zemlji ubijena u znak odmazde koje je sproveo Vermaht kao odgovor na pobune i sabotaže, ženama, djeci i starcima bilo je naređeno da spakuju lične stvari i jave se glavnoj kancelariji Judenreferat -a, odjeljenju Specijalne policije u Ulici Džordža Vašingtona br. 23. Odatle su odvedeni u adaptirani Paviljon br. 3, u novoosnovani Judenlager Semlin. Iako porodice onih koji su bili u rukovodstvu Jevrejskog predstavnickog tela nisu bile primorane da se povinuju ovom naređenju, Hilda se, protivno željama svoje porodice, dobrovoljno prijavila da ode u logor i, vršeći dužnost medicinske sestre, bude među "ljudima kojima je potrebna pomoć".

Datum smrti Hilde Dajč nije poznat, ali je sigurno da je ubijena u gasnom kamionu, zajedno sa preko 6000 žena, djece i staraca. Od kraja marta, do 10. maja 1942, logoraši su, u grupama od 50 do 100 ljudi, poslednji put prolazeći ulicama Beograda, odvoženi do masovnih grobnica.

Iz logora smrti uspjela je poslati četiri pisma 2 . Rado bih na ova pisma podsjetio takozvane svjedoke u aktuelnom sramotnom procesu rehabilitacije, pred Višim sudom u Beogradu, Milana Nedića, predsjednika pronacističke kvislinške Vlade Srbije u Drugom svetskom ratu. Ali, mnogo radije bih ova pisma preporučio svim mladim ljudima u Srbiji i drugim zemljama Regiona, koji su već četvrt stoljeća izloženi raznovrsnim presijama zagovornika revizije Istorije.

Hajne u ‘mravinjaku bednika’ : Pisma Hilde Dajč 3 su i rijedak dokument o uslovima u Jevrejskom logoru na Sajmištu, izmedu decembra 1941. i maja 1942. Primalac prvog pisma, napisanog 7. decembra 1941, bila je Nada Novak, Hildina drugarica iz gimnazije. U pismu Hilda spominje vreme koje je provela u gimnaziji i "družini" kao "najprijatniji period" života. Drugo pismo datirano je 9. decembra, i sadrži prve utiske o životu u logoru. Upućeno je Mirjani Petrović, još jednoj školskoj drugarici, koja je pisala Hildi dan ranije. Pisma je prokrijumčarilo jevrejsko bolničko osoblje, koje je redovno posjećivalo logor. Smatra se da je treće pismo , upućeno Nadi, napisano oko 13. decembra. U njemu Hilda otkriva prijateljici da će joj se u logoru uskoro pridružiti članovi njene porodice. Svi Jevreji su već bili internirani na Sajmištu, pa nacisti očito nisu više imali koristi od Predstavničkog tijela jevrejske zajednice i njihovih rukovodilaca.

U periodu između trećeg i četvrtog pisma , Mirjana se nekoliko puta sastala sa Hildom, jednom zajedno sa Nadom Novak. Tokom oštre zime 1941/1942. rijeka Sava se zaledila. Svakog dana mogle su se vidjeti male grupe logoraša kako pješke prelaze led pod nemačkom stražom, tegleći nosila sa mrtvima ili teškim bolesnicima. Na obali, preko puta logora, čekalo ih je osoblje Jevrejske bolnice, koje je utovarivalo žrtve u kamione i odvozilo ih u bolnicu ili na Jevrejsko groblje. Jednom prilikom Hilda je uspjela da ugovori sastanak sa Mirjanom u zapuštenoj kafani za lučke radnike, gde je logorašima koji su prenosili mrtve i bolesne bio dozvoljen kratak predah. U krčmi su se Mirjana i Hilda zagrlile i kratko razgovarale. Srele su se na istom mjestu još dva puta ali im tokom posljednjeg susreta straža nije dozvolila da razmijene ni jednu riječ. Tom prilikom Hilda je Mirjani izgledala mršavije nego prije i bila blijeda, potištena i očajna. Ovo se vidi i iz Hildinog posljednjeg sačuvanog pisma sa Sajmišta, napisanog vjerovatno početkom februara 1942.

Sva Hildina pisma su prevedena na italijanski 4 , uz odličan esej Brune Bjanki. Neka ovo skromno podsjećanje na lik djevojke koja je u “mravinjaku bednika” čitala Hajnea, Getea, Montenja... bude završeno njenim posljednjim pismom iz logora, “inkarnacije svih zala”.

---------------------------------------------------

Četvrto pismo Hilde Dajč

 

Mila moja,

Nisam ni mogla da pojmim da će naš susret, mada sam te očekivala, da ostavi, načini u meni takvu buru osećanja, da unese još više nemira u ovo haotično stanje moje duše koja ne može nikako da se smiri.

Svim filozofiranjima je kraj na žičanoj ogradi i realnost kakvu vi van nje ne možete ni izdaleka da zamislite jer biste od bola urlali - pruža se u potpunosti. Ta realnost je nenadmašna, naša beda ogromna, sve fraze o jačini duha padaju pred suzama od gladi i zime; sve nade o skorom izlasku gube se pred jednoličnom perspektivom pasivnog bivstvovanja koje ni po čemu na svetu ne liči na život. To nije ni ironija života. To je njegova najdublja tragedija.

Možemo da izdržimo ne zato što smo jaki, nego stoga što nismo svakog trenutka svesni svoje beskrajne mizerije u pogledu svega, svega sto sačinjava naš život. Već smo tu skoro devet nedelja i još sam pomalo pismena, jos umem pomalo da mislim. Svako veče, bez izuzetka, čitam tvoja i Nadina pisma i to mi je jedini trenutak kada sam nešto drugo, ne, samo Lagerinsasse [logorašica]. Robija je zlato prema ovome, mi ne znamo ni zašto, ni na što, ni na koliko smo osuđeni. Sve na svetu je divno, i najbednija egzistencija van logora, a ovo je inkarnacija sviju zala. Svi postajemo zli jer smo gladni, svi postajemo zajedljivi i brojimo jedan drugom zalogaje, svi su očajni - a ipak se niko ne ubija jer smo svi skupa jedna masa životinja koju prezirem.

Mrzim nas sve jer smo svi jednako propali. Blizu smo sveta, a tako udaljeni od svih. Ni sa kim nemamo veze, život svakog pojedinca napolju teče isto tako dalje, kao da se pola kilometra dalje ne odigrava klanica šest hiljada nevinih. Svi smo jednaki po svome kukavičluku i vi i mi. Dosta!

Ja ipak nisam takav nejunak kao što bi po ovome mogla da sudiš. Podnosim sve što mene pogađa lako, bezbolno. Ali ta okolina. To je ono što me nervira. Ljudi mi idu na živce. Ni glad od koje plačeš, ni zima pri kojoj ti se voda u časi i krv u žilama sledi, ni smrad latrina, ni košava, ništa nije tako odvratno kao gomila koja zaslužuje sažaljenje, a ti joj ne mozes pomoći, nego se staviti iznad nje i prezreti je. Zašto taj svet govori uvek samo o onome što vređa njegova creva i ostale organe vrlo cenjenog kadavera. A propos, pre neki dan smo uređivali leševe, bilo ih je 27, u turskom paviljonu, i to sve u front. Meni ništa više nije odvratno, ni moj prljavi posao. Sve bi se moglo samo kad bi se znalo ono što se ne može saznati - kada će se otvoriti kapije milosti. Kakve li namere imaju sa nama? U stalnoj smo napetosti: hoće li nas streljati, dići u zrak, transportovati u Poijsku? To je sve sporedno! Sadašnjost samo treba preskočiti, nije nimalo prijatna, nimalo.

Sada je pola tri, dežuram celu noć u ambulanti (svaku četvrtu noć) u paviljonu kašlju u horu i čuje se kloparanje kiše sa krova. Ovde u ambulanti puši se furuna dozlaboga, ali ko se dima ne nadimi…Ovo je moj najuzbudljiviji dan u logoru. Želeti nešto toliko pa da se to ispuni više je nego sreća. Možda ćemo se jednom živi izvući odavde u jedan srećniji život, jer to tako strasno, mada već malokrvno želimo.

Mirjana, moja draga, mi smo roblje zarobljeno, mnogo manje još od toga, mi nismo ni koliko gubavci, mi smo jedna prezrena i gladna horda, a kad i pored toga čovek ugleda malo zivota, a to si ti, oseti toliko novih životnih sokova da struje u njemu. Samo, da, ovo večno samo - otrgnuti se posle toga od života toliko je bolno i gorko da ni more suza prolivenih nije dovoljno merilo. Kako mi je tek sada teško. Plačem i svi se smeju: „Zar ti koja vučeš kao muškarac smeš da plačeš kao sentimentalna šiparica!”

Ali šta ću kad mi je tako grozno teško pri duši. To je refren koji celu noć ponavljam. Znam da nema izgleda da ćemo skoro izaći, a napolju ste ti i Nada, jedino što me vezuje za Beograd koji po nekoj neshvatljivoj kontradikciji istovremeno strašno mrzim i strašno volim. Ti ne znaš, kao što ni ja nisam znala, šta to znači biti ovde. Želim ti da nikad ne saznaš. Već kao dete bojala sam se da me ne zakopaju živu. I ovo je neka vrsta prividne smrti. Hoće li posle nje biti nekog vaskrsenja? Nisam nikad toliko mislila na vas dve kao sada. Stalno razgovaram sa vama i želim da vas vidim jer ste vi za mene onaj “izgubljeni raj”.

Ljubi vas vaša logorka

1 Ovo i sljedeće poglavlje zapisa o Hildi Dajč autor je napisao prema materijalima vebsajta istraživačkog projekta ( www.holokaust.rs ) koji finansira Britanska Akademija ( British Academy ).

2 Prva tri pisma Hilde Dajč su vlasništvo Jevrejskog istorijskog muzeja  u Beogradu, dok se četvrto nalazi u Istorijskom Arhivu Beograda

3 Aleksandar Zograf je 2014. ostvario strip u nastavcima o Hildi Dajč. U deset nastavaka objavljen je u listu Popoli .

4 U: Lettere dal campo di Sajmište, dicembre 1941 - febbraio 1942 , a cura di Bruna Bianchi, DEP n.2 / 2005


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by