Lenka Dunđerski  i Laza Kostić

Lenka Dunđerski  i Laza Kostić

Proteklo je 110 godina od smrti Laze Kostića, pjesnika, dramskog pisca, prevodioca, erudite. Njegova genijalna poema Santa Maria della Salute ostala je u neraskidivoj vezi sa sudbinom mlade Lenke Dunđerski. Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića

16.09.2020. -  Božidar Stanišić

U Kulpinu, selu vojvođanske opštine Bački Petrovac, prije četiri godine postavljene su biste pjesnika Laze Kostića (Kovilj, 1841 – Beč, 1910) i Lenke Dunđerski (Srbobran, 1870 – Beč, 1895), rad vajara Igora Štetera. Tako je i prostrani park dvorca Dunđerskih, nekad najimućnije bačke porodice, postao mjesto pamćenja Lenkinog i Lazinog susreta. Pretpostavljam da je Šteteru teži dio posla bilo pozicioniranje svojih djela u tom parku negoli rad na bronzanim bistama. Rezultat: Lenkin pogled usmjeren je prema pjesniku, tvrd i upitan; Lazin – mimo lica svoje muze i, reklo bi se, cijelog svijeta. Ali, možda se to posmatraču samo čini?

Spomenik Laze i Lenke (fotka Vcesnak/wikimedia)

Spomenik Laze i Lenke (fotka Vcesnak/wikimedia)

Slatka voćka tantalska roda

Jelena, od milošte Lenka, bila je kćerka Lazara Dunđerskog, bogatog srpskog veleposjednika i dobrotvora… ( Dobrotvor ? To je danas u Srbiji i Regionu arhaična i najčešće nepoznata imenica. Između ostalih donacija, njegov poklon narodu bila je zgrada Narodnog pozorišta u Novom Sadu.) Laza Kostić je Lenku prvi susreo u ljeto 1891, na imanju njenog oca, u Čebu (današnje Čelarevo). Iza pjesnika su burne godine političke, diplomatske, pravne i novinarske karijere – upravo se vratio sa Cetinja, gdje je bio savjetnik na dvoru Petrovića. Priznat je kao dramski pisac, pjesnik, poliglota i autor tada rijetkih estetičkih studija i prvi prevodilac Šekspira na srpski jezik.

Pjesnika nije očarala samo Lenkina ljepota, već i njeno obrazovanje, zanimanje za umjetnost, poznavanje jezika (njemački, francuski, madžarski). Do susreta sa Lazom već je odbila nekoliko bračnih ponuda, a potom nije htjela ni čuti za druge. Zato su Sofija, njena majka, i brat Gedeon gunđali da ostarjeli i siromašni pjesnik rastjeruje prosce. Ali Lenkin otac Lazar, koji je pjesnika, svog prijatelja i kuma, izuzetno cijenio i u to vrijeme ga materijalno izdržavao, imao je diplomatskiji stav. Ni djevojka nije bila ravnodušna prema Lazi, trideset godina starijem od nje, o čemu svjedoči i njen Dnevnik , čiji su fragmenti objavljeni 120 godina nakon njene smrti:

Da li je srce slobodno gospodinu Lazi? Znam da je raskinuo jednu veridbu. Kada sam mu ponudila spomenar da se upiše, rekao je da jedno veče neće biti dovoljno za smišljanje stihova dostojnih mene.

Znam, moja plava kosa i oči, i struk, nisu ostavljali ravnodušnim ni mladiće u Beču. No, ja nisam tome pridavala pažnju, očekujući čas kada ću osetiti da mi to govori onaj pravi. Pa se lecnuh. Nije li pravi stigao?

G. Laza mi je pisao. Kako sam srećna čitav dan. Kaže: “Razdaljina razbistri srce i um, ja Vas volim više nego ikada, a ne sme da Vas volim. Upili ste mi se u pogled, srce, mozak, a ja se trudim da Vas istisnem odatle. Zato sam i pobegao od vas”.

Dani mi neizmerno brzo teku u društvu sa gdinom Lazom. Tek u njemu vidim šta je život. S njim nikada ne može biti dosadno!

Šta je prepreka našem osećanju? Zato što je siromašan? Meni to nije važno. Bacam mu se pod noge. Zar ne bi bio srećan da dobije mene za ženu? Zar se nečega boji? Mog bogatstva? Ništa to meni nije važno. Samo on.

Razgovarali su na francuskom, pjesnik se oduševljavao njenim sviranjem na klaviru u dvorcu Dunđerskih… Međutim, ponavljajuća muzika života i jezik krute svakodnevnice bili su nešto drugo.

Preobražaj ljubavne romanse u tragediju

Pjesnik je sve teže prihvatao Lenkinu ljubav. Često se povlačio u samovanje u manastiru Krušedol. Čak je i sam pokušavao da Lenki nađe muža. Pisao je pisma svom prijatelju Nikoli Tesli, u Njujork: Devojka koju sam Vam namenio podobna je da savlada svaku ženomrzicu. Ja mislim da bi i mrtvoga oživela, ne samo mrtvog Don Huana, nego i mrtvoga sveca… Od naučnika je stigao jasan odgovor: Ne može svijeća da gori sa dva kraja . Tesla je već davno bio vjenčan; njegova supruga bila je Nauka.

Lenkin otac savjetuje pjesniku da se konačno oženi Julijom Palanački, bogatom somborskom miraždžikom. U borbi između mozga i srca, u pjesniku je pobijedio razum. Tako je i učinio pa će sa Julijom 1895. otići na bračno putovanje u Veneciju i posjetiti crkvu Santa Maria della Salute. Lenka, pjesnikova slatka voćka tantalska roda , ćutala je skrivajući svoje emocije. Te iste godine, dva mjeseca po Lazinom vjenčanju, iznenadno je umrla u Beču. Njena smrt, prema mišljenju ljekara uzrokovana tifusnom groznicom, ostala je pod velom tajne. Umrla je od duševne patnje? Počinila je samoubistvo? Prije Lazinog vjenčanja zapisala je u svoj tajni dnevnik: Gotovo je sve. On se oženio! Da li je mogao da bude svirepiji? Za kuma je pozvao mog oca! Savršen zločin, bez traga. Ali zašto? Šta sam nažao učila? Zašto se oženio za bogatstvo i samo zbog toga? Čujem, nije ni lepa, ni mlada, samo miraždžika. Zar na to spade moj veliki pesnik i svi njegovi, i moji ideali? Otišla je moja sreća. Našto sada i život?

Nemiri, patnje, Dnevnik snova

Poemu Santa Maria della Salute , Kostić je objavio 1909, u svojoj posljednoj knjizi pjesama, godinu dana prije smrti u Beču, u istom gradu u kojem je Lenka posljednji put ugledala svjetlo dana. Iste godine umrla je i njegova supruga Julka, njemu smrtno biće za razliku od Lenkinog, besmrtnog. Knjiga je prošla nezapaženo, pa tako i poema naslovljena prema onoj venecijanskoj crkvi. Niko se nije usudio da piše o pjesniku koji se izuzetno razlikovao od pisaca savremenika? Toliko da je tom poemom najavio srpsku književnost 20. vijeka, u kojem će se postvariti riječi češkog književnika Jiržija Karaseka, napisane 1911, da Lazino vrijeme tek dolazi.

Dvadeset godina kasnije, pjesnikov ljekar Radivoj Simonović, u svom članku Uspomene na dr Lazu Kostića , objelodanjuje da su pjesnikovi snovi bili podsticaj za nastanak Santa Maria della Salute . Dotad niko nije znao za Kostićev Dnevnik snova . “Šta god je u toj pesmi rečeno”, smatra Simonović, “to mu se sve priviđalo u snu noću. Kad se probudio, zabeležio je to na francuskom, većinom na papirićima (…) Opisuje šta je u snu vidio i govorio sa priviđenjem, pa je onda na kraju napisao – na to se probudim …”

Ленка Дунђерски

Ленка Дунђерски

Priviđenje je bila Lenka.

Danas se zna za 32 Lazina sna i da su sva iz druge sveske Dnevnika , koju započinje 1903. Marljivi ljekar Simonović je pred smrt izjavio da je htio zaštititi pjesnika. “Ja sam sve te snohvatice uništio, da ne bi kogod još i o tome raspravu pisao”. Ipak, preostali dio rukopisa predao je Milanu Kašaninu i Mladenu Leskovcu. Kašanin je preveo sa francuskog 30 snova i objavio ih 1955, a Leskovac još dva pet godina kasnije. Bila je to knjiga preostalih krhotina Dnevnika snova .

Razlog uništenja rukopisa? Najvjerovatnije - erotski sadržaj rukopisa. Za ilustraciju, dvije krhotine:

Sjajna od mladosti i lepote, više plava no što si bila, gotovo prozračna, gledala si me onim pogledom punim želјe, obećanja i predanosti, onim pogledom koji hrabri, zove, skoro izaziva, pogledom kojim si me gledala na ovom svetu svega jednom, u trenutku koji se pamti celu večnost, kad si me gledala misleći da Te ne vidim. O, taj nesamrtni pogled! Taj nepresušni izvor želјa, koje je sudba osudila da ostanu nezasićene na ovom svetu!

Razumeš li sada zašto sam se oženio? Htedoh dodati: Od prevelike ljubavi, da me se oslobodiš, da bi mogla izabrati mladog čoveka, sposobnijeg da ti pruži ovozemaljske radosti.

Santa Maria della Salute

Rodoljubivu pjesmu Dužde se ženi Kostić je napisao 1879. U toj pjesmi on žali za borom naših gora (dalmatinskih), koji je tokom stoljeća završavao u venecijanskim građevinama. Svojim kajanjem zbog tog svog stava on otvara poemu Santa Maria della Salute i tako implicitno a definitivno iskazuje svoj credo : ovozemaljske stvari su važne samo ako sublimiraju u besmrtnu ljepotu. Poemom dominira apostrofa, figura obraćanja Bogorodici, astralnoj viziji Lenke i sebi samom. Ali i jezik, bez kojeg, kao ni bez velikog bola, nema velike poezije.

Kad bi osjetio leksičko siromaštvo, Kostić je pribjegavao kovanicama, od kojih su neke neizmjerno lijepe. Meni je najljepša beznjenica . I o kovanicama smo živo raspravljali na časovima sjajnog profesora Božidara Bore Pejovića (1939-1979) - davno, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu…

Strpljivijim italijanskim čitaocima prepuštam doživljaj ovog poetskog djela u prevodu pokojne Vjere Bakotić-Mijušković, koji mi je za ovu priliku ljubazno ustupio Mirko Mrkić, direktor beogradske izdavačke kuće Interpress , koja je 2003. objavila Kostićevu poemu na više jezika, takođe na esperantu. To je jedini meni znan prevod ove poeme na italijanski. Prilažem i link na kojem su prevodi na druge jezike.

Nešto dosadno, za kraj

Da je ovu poemu napisao neki engleski, francuski, njemački ili ruski pjesnik, našla bi svoje mjesto u svim antologijama svjetske poezije. Kostićeve oktave stajale bi, recimo, uz Šelijevu Odu zapadnom vjetru , Poovog Gavrana i Crnjanskijev Lament nad Beogradom . Međutim, Laza Kostić pripada jednoj od perifernih evropskih kultura.

Nedavno mi je jedan prijatelj, naše gore list, prigovorio - istina blago - da su ovakve moje kritike u tekstovima za OBC postala opšta mjesta, a takva su, naravno, dosadna. Svejedno, makar bilo dosadno, i ovom prilikom govorim o potrebi za preispitivanjem modela kulturnog evrocentrizma, prema kojem su evropske periferije tretirane kao pomoćne prostorije za služinčad.

I… Nešto manje dosadno: U Srbiji su 2016, u režiji Zdravka Šotre, snimljeni film i televizijska serija na temu ljubavi Lenke Dunđerski i Laze Kostića, istoimenog naslova Santa Maria della Salute . Sjajnu i vrlo zabavnu recenziju ( Laza Kostić, stiker – Peščanik. net, 19.04. 2018) dao je pisac Nenad Veličković. Pjesnik i Lenka zaslužili su nešto mnogo ubjedljivije od podilaženja masovnom ukusu i boljeg poznavaoca Kostićeve poezije i biografije od režisera Šotre.

Ko zna, možda bi nekom izdavaču u Italiji mogla biti korisna informacija da je Pero Zubac, pjesnik Mostarskih kiša, napisao biografiju Lenka Dunđerska , prema kojoj je 2014. snimljen dokumentarno-igrani film Doba Dunđerskih ?

SANTA MARIA DELLA SALUTE

Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor,
na kom se, ustuk svakoje zlosti,
blaženoj tebi podiže dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
što ti zemaljski sagreši stvor:
Kajan ti ljubim prečiste skute,
Santa Maria della Salute .
Zar nije lepše nosit lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejući svetsku grehotu
u pepo spalit srce i lub;
tonut o brodu, trnut u plotu,
đavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepše vekovat u te,
Santa Maria della Salute ?
Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokajo ja;
sve što je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma';
za čim sam čezno, čemu se nado,
sve je to davno pepo i pra',
na ugod živu pakosti žute,
Santa Maria della Salute .
Trovalo me je podmuklo, gnjilo,
al' opet neću nikoga klet;
šta god je muke na mene bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, što je duši lomilo krilo,
te joj u jeku dušilo let,
sve je to s ove glave, sa lude,
Santa Maria della Salute !
Tad moja vila preda me granu,
lepše je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit;
svaku mi mahom zaleči ranu,
al' težoj rani nastade brid:
Što ću od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute ?
Ona me glednu. U dušu svesnu
nikad još takav ne sinu gled;
tim bi, što iz tog pogleda kresnu,
svih visina stopila led,
sve mi to nudi za čim god čeznu',
jade pa slade, čemer pa med,
svu svoju dušu, sve svoje žude,
– svu večnost za te, divni trenute! -
Santa Maria della Salute .
Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života,
ta zlatna voćka što sad tek zre?
Oh, slatka voćko tantalska roda,
što nisi meni sazrela pre?
Oprosti moje grešne zalute,
Santa Maria della Salute .
Dve se u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet i slast,
dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast;
napokon sile sustaše mile,
vijugav mozak održa vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute .
Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od sreće, lud,
utekoh od nje – a ona svisnu.
Pomrča sunce, večita stud,
gasnuše zvezde, raj u plač briznu,
smak sveta nasta i strašni sud -
O, svetski slome, o, strašni sude,
Santa Maria della Salute !
U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezin sveti mi hram,
kad mi se ona odonud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U duši bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam
zašto se mudrački mozgovi mute,
Santa Maria della Salute .
Dođe mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi želja navreli roj,
ona mi dođe kad njojzi gove,
tajne su sile sluškinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute .
U nas je sve k'o u muža i žene,
samo što nije briga i rad,
sve su miline, al' nežežene,
strast nam se bliži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo ću biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike ćute,
Santa Maria della Salute .
A naša deca pesme su moje,
tih sastanaka večiti trag,
to se ne piše, to se ne poje,
samo što dušom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je u raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute .
A kad mi dođe da prsne glava
o tog života hridovit kraj,
najlepši san mi postaće java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz ništavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve će se želje tu da probude,
dušine žice sve da progude,
zadivićemo svetske kolute,
bogove silne, kamoli ljude,
zvezdama ćemo pomerit pute,
suncima zasut seljenske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute .

Izdavač interpress


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by