Boris Pahor (foto OBC)

Boris Pahor (foto OBC)

U izdanju Nuovadimensione iz Portogruara, koncem 2015. objavljena je knjiga razgovora sa piscem Borisom Pahorem Ono što imam da vam kažem – dijalog među generacijama koje dijeli jedno stoljeće . Komentar o knjizi

24.05.2016. -  Božidar Stanišić

Recept za knjigu - nije kulinarski

Šta je potrebno za ostvarenje jedne nesvakidašnje knjige razgovora o neizbježnim temama u periodu apsolutne dominacije komunikacijskih  mreža nad autentičnim produktima duha? Ne, nemam mnogo odgovora ali jedan bi mogao bi biti: dobra škola (bez navodnika), profesori koji studente podstiču na dijalog,  srednjoškolci koji razmišljaju svojom glavom, jedan naročit svjedok epohe i jedan od malih izdavača koji danas (i ne samo u Italiji) spasavaju čast ove djelatnosti.

Sagovornici Borisa Pahora (1913),  svi godište 1995, su Alexa Rossi, Lorenzo Celotti, Mateo Cucchiaro, Mila Feregotto, Sharom Mary Boer i Sofia Baldini, u periodu realizacije ovog projekta maturanti Matematičke gimnazije ‘Luigi Magrini’ i Tehničke škole ‘Giuseppe Marchetti’ iz Gemone del Friuli. Koordinatori projekta su Angelo Floramo, Flavia Valerio i Alberto Vidon,  njihovi profesori književnosti, istorije i filozofije. Izdavač Nuovadimensione iz Portogruara, u istoj kolajni frecce , prethodno je objavio Pahorevo djelo  Piazza Oberdan i knjigu sjećanja njegove supruge, Radoslave Premrl, Un eroe in famiglia .

Transmisija pamćenja  

U drugom predgovoru ovoj knjizi (autor početnog je Angelo Floramo, profesor i intelektualac koji je značaj djela Borisa Pahora isticao i prije zakašnjelih vrednovanja u Italiji) profesori, koordinatori projekta, akcentuju da nema historije bez humaniteta, ni pripovijedanja bez uznemirenosti. Kako bi, inače, i mogla nastati ova knjiga? Ostvarena i objavljena u aktuelnom periodu obilježenom dramatičnim previranjima unutar zajednice evropskih naroda,  u kojim ne nedostaje ni pokušaja revizionizma prošlosti, ni povratka značaju nepropusnih granica, Ono što imam da vam kažem   jeste i svojevrstan doprinos podsjećanju na vrijednosti dijaloga. Jedan od nezaobilaznih svjedoka XX vijeka, Pahor nas i ovom ‘knjigom pitanja i odgovora’ podsjeća koliko je važna transmisija pamćenja.

Naslovi sedam poglavlja ove knjige samo su nagovještaji obilja tematika o kojim je Pahor dao svoje odgovore. Bespoštedno – prema svemu i svakom, i prema sebi. U semantičkom polju Onog što imam da vam kažem    čitalac će se susresti sa pitanjima i odgovorima o identitetu, jeziku, jezičkim manjinama i dominaciji engleskog, kulturi, nacionalizmu, memoriji i zaboravu, logorima i negacionizmu, otporu (tj. potrebi da se naljutimo, kao što poručuje Hessel) i  konformizmu, Trstu, Sloveniji, Titu, Kardelju, Istočnoj granici, Hitleru, Musoliniju, Evropi naroda i Evropi birokrata, kapitala, finansija i banaka, (ne)zaboravu paljevine Narodnog doma u Trstu, fojbama, piscima i pjesnicima: Kocbeku, Cankaru, Kosovelu, Rebuli, Tomizzi…, te Pahorevim pogledima na komunizam, demokratiju, hrišćanstvo, etiku.

Uvod u Pahora

Tokom čitanja ove knjige često mi se javljala misao da su studenti dviju srednjih škola iz Gemone pomogli da se ostvari jedan osoben ‘uvod u Pahora’, dakle knjigu koju bismo lako mogli preporučiti budućim, prije svega mladim čitaocima djela ovog pisca.

Nedavno, u kratkom telefonskom razgovoru sa Borisom Pahorem, osjetih da se ne slaže sa ovom konstatacijom. Imao bi da kaže još više, mnogo više. Ali cijeni, reče mi, veoma cijeni inteligenciju, trud i  želju svih koji su pomogli da se ostvari ova vrijedna knjiga. A cijeni i to što mislim dobro o toj knjizi, mada bi radije ono o ‘uvodu’ ostavio za neki duži razgovor. Potom dodade da mu je žao što ne može odgovoriti na pozive iz svih italijanskih škola, naravno i onih povodom ove knjige.

Na kraju – evo nekih fragmenata iz Onog što imam da vam kažem.

 

ALEXA – Treba li smatrati nacionalistom branioca vlastitog identiteta, ali do koje granice?

PAHOR – Problem je u tome što je taj teren klizav. Mene su nazvali nacionalistom povodom Cristicchijevog Magazina 18 u tršćanskom teatru ‘Rossetti’,  predstave ostvarene u ime izbjegica iz Istre. Simone Cristicchi je mlad i pošten reditelj koji je govorio o italijanskoj Istri. Možda je govorio malo previše o italijanskoj Istri jer postoji i ona hrvatska -  ne možeš biti Italijan ako govoriš hrvatski, moraš biti barem i jedno i drugo, je li tako? Međutim, on nije zaboravio paljevinu Narodnog doma , podsjetio je da Slovenci nisu imali svoje škole, čak je posvetio pažnju jednom pismu sa Raba, gdje je bio koncentracioni logor u koji su italijanski generali slali cijela sela da pomru pod šatorima, kako bi savladali napast - slovenačke slobodne teritorije.

SHARON – Vi dakle mislite da branilac vlastitog identiteta može biti smatran nacionalistom?  

PAHOR- ‘Mondadori’ (desničarska izdavačka kuća) objavila je Cristicchijevu knjigu – nisam je čitao, a želio  bih – u kojoj on citira odlomak u kojem sam napisao da su pred Dom om u plamenu, to je ono veliko šestospratno zdanje sa mnogo prozora, fašisti pjevali i igrali. U mojoj verziji ja se pitam kako su mogli slaviti pred jednim požarom.  Mora biti da je Cristicchijevo pripovijedanje  nekom zasmetalo još u pripremnoj fazi štampe i on je iz mog odlomka uklonio onaj ples fašista. Oni sa desnice odmah su komentirali: Ah, naravno, to je bolje pobrisati jer autor je nacionalista, ne vjerujte mu. Kad sam tamo bio prisutan, imao sam sedam godina … Kako  možemo biti djeca a da nam ne vjeruju? Ispričao sam ono što sam vidio, dakle ljude koji su igrali, koji su sjekli ručke na kofama da bi tako spriječili gašenje požara.

Neki smatraju da govorim neistinu jer na fotografijama koje o tome svjedoče vide se mlazevi vode. Naravno da se vide jer su nastojali spasiti obližnje kuće pa ručke na tim kofama nisu bile odsječene… Ali jesu bile odsječene one na kofama za gašenje Narodnog doma

(…)

MATTEO - … netom po povratku iz koncentracionog logora 1947, šta ste osjećali prema onima koji su to skrivili, prvo prema fašistima, zatim prema Nijemcima, uopšte prema ugnjetačima? Mržnju, želju za nekom osvetom ili nešto posve drugačije?

PAHOR – Ne, ni mržnju, ni želju za osvetom, a to nije osjećala ni slovenačka strana. Kad se 8. septembra 1943. rasula italijanska vojska, narodnooslobodilački pokret zahtijevao je da italijanski vojnici ostave oružje i da se povuku. Vojnici su prešli granicu, bili su ovdje, na Krasu, a naši ljudi su tim nesretnicima koji su se bojali da ne završe kao njemački zarobljenici davali civilnu odjeću, neku jaknu, pantalone – bio je septembar. Naši su im dali odjeće uprkos svemu što su učinili u Sloveniji…  Posebno loše su se ponašali neki generali, njihova imena, budući da su ratni zločinci, poznata su Ujedinjenim nacijama. Jednom riječju, s naše strane nije bilo osvete, ali je bilo želje da budemo priznati i poštovani iako smo bili – a to i jesmo – jedan mali narod. O mojoj knjizi Necropoli Nijemci su rekli da je dar jer donosi diskusiju sa jednim mojim prijateljem, Francuzom. Umro je šest godina po oslobođenju, napisao je knjigu u kojoj je izjavio da bi trebalo uništiti naciju koja je dala Hitlera i Himmlera. U razgovoru mu rekoh: “Kako to govoriš, prijatelju moj? I ti si inficiran hitlerizmom?” Njemačka je imala nesreću da vjeruje u ovog diktatora, kao i Italija, koja je vjerovala u Mussolinija, u kojeg je bila zaljubljena. Svo stanovništvo je bilo zaljubljeno, žene su govorile: “Dovoljno je da ga vidim pa da ostanem trudna”. To se govorilo u šali, u kojoj je bilo zrnce istine. Dovoljno je da vidimo kako je dočekivan, onako ispršen, go do pupka kad bi odlazio na žetvu.  Bio je simbol osvajanja, otac domovine, ‘obnovimo Rimsko Carstvo’! Po osvajanju Abisinije, fašisti su kreirali Ljubljansku italijansku pokrajinu i to bez ispaljenog metka. Jugoslavenska vojska se brzo raspala. I slovenački narod se rđavo ponašao poslije ’45. Kad je Komunistička partija došla na vlast, Centralni komitet je djelovao putem političke policije, tako da su ljudi nestajali. Mnogo lica je nestalo u jamama. Oko dvije hiljade osoba: mnogi tvrde da ih je bilo manje, neki opet da ih je bilo više, deset hiljada ili čak sto hiljada, ali realan broj bi bio oko četiri hiljade.  Ciampi je tvrdio da je to bio italijanski holokaust, ali nije izgovorio niti jednu riječ o tome šta je počinio fašizam… Zakon o Danu pamćenja, desetom februaru, govori o izbjeglima koji su napustili Istru jer nisu bili u stanju da podnose Titov komunizam, koji je tada vladao u Istri, i govori o jamama, ali ne kaže niti jedne riječi o fašizmu, o streljanima ili o događajima u Ljubljani.  (sa italijanskog: Božidar Stanišić)

 


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by