Nebojša Glogovac i Ksenija Marinković (Foto: Saša Huzjak)

Nebojša Glogovac i Ksenija Marinković ( Foto: Saša Huzjak )

Intervju s redateljem Rajko Grlić autorom, zajedno s piscem i kolumnist Ante Tomić, filma "Ustav Republike Hrvatske"

02.12.2016. -  Sven Milekić Zagreb

Film ' Ustav Republike Hrvatske ', poznatog i nagrađivanog hrvatskog redatelja Rajko Grlića, trenutno je pravi hit u kinima širom nekadašnje Jugoslavije, ali i šire. Film koji neki pogrešno doživljavaju kao komediju, centrira radnju oko pro-ustaški orjentiranog profesora Vjekoslava Kralja iz centra Zagreba, koji biva pretučen u svojoj ulici, nakon što ga adolscentni delikventi vide odjevenog kao ženu. Vjekoslavu, koji živi u velikom građanskom stanu, prilikom saniranja njegove ozljede, pomaže njegova susjeda Maja Samardžić, koja živi u podrumskom stanu i živi težak život medicinske sestre. Ona pomaže Vjekoslavu i u brizi nad nepokretnim ocem Hrvojem (od kojega je preuzeo radikalne političke stavove) i svjesna je njegovih navika preoblačenja i homoseksualne sklonosti. Maja kao protuuslugu traži Vjekoslava da pomogne njezinom suprugu policajcu Anti u savladavanju gradiva Ustava Republike Hrvatske, potrebno kako bi zadržao posao. Kako je Ante porjeklom Srbin, tenzije između njega i Vjekoslava ubrzo isplivaju na površinu. 'Ustav Republike Hrvatske' priča, kao što mu i podnaslov kaže, „ljubavnu priču o mržnji“.

Možete li opisati kako je došlo do suradnje Vas i scenarista filma, hrvatskog pisca i kolumnista Ante Tomića?

Prije 12 godina počeli smo zajedno raditi na projektu koji se zvao 'Karaula' [igrani film iz 2006. godine]. Ante mi je poslao prvo poglavlje svoje knjige i pitao da li me to zanima. Rekao sam da me zanima i tako je naša suradnja nekako počela. Prvu ruku scenarija sam radio dok je on još pisao knjigu. Nakon toga smo radili 'Neka ostane među nama' [igrani film iz 2010. godine]. Taj smo scenarij pisali prema motivu kojeg sam ja složio. Zatim smo proveli 3 godine radeći scenarij na bazi njegove knjige 'Čudo u Poskokovoj Dragi'. To je trebao biti super komercijalna komedija. Veliki film, nažalost malo skuplji. Proveli smo par godina pokušavajući sakupiti novac; sakupili smo pola potrebnog novca, nismo mogli dalje. U Europi je vrlo teško sakupiti novac za nešto što dolazi iz malog jezika, a pripada rodu zvanom komedija. Europski fondovi su puno spremniji sufinancirati ozbiljne priče. Tamo sjede ozbiljni ljudi koji komediju smatraju nimalo artističkim filmskim rodom. Morali smo, nadam se privremeno, odustati od tog projekta i tada smo odlučili da ćemo pisati scenarij koji, ako nam nitko ne da nikakve novce, možemo snimiti s iPhonom. Tako samo pisati 'Ustav Republike Hrvatske'. Pisali smo ga preko dvije godine, u Americi i u Zagrebu. I prošli smo na HAVC-u [Hrvatski audio-vizualni centar], prošli smo na Euroimageu, prošli smo u Sloveniji, Češkoj, u Makedoniji; tako da smo sakupili to što je trebalo za taj low-budget film. I snimili smo ga u jednom beskonačnom miru i u dužini koja mi je omogućila da imam vremena za igru s glumcima.

Kako ste došli do naslova filma? Je li se naslov 'iskristalizirao' odmah na početku ili tek na kraju?

Obično filmovi tokom rada mijenjaju naslove. Ja pokušavam to što ranije riješiti. Mislim da ovaj film nije imao nikakav drugi naslov osim ovoga. Mi [Tomić i Grlić] radimo tako da prvo provedemo jedno 6 mjeseci pričajući samo o likovima. Tako je i ovaj film nastao. Ante mi je poslao e-mail o nekom liku kojeg je znao iz Splita, koji se po noći oblačio u ženu, pa su ga pretukli, pa mu je neka žena pomogla. To je bila početna ideja. Ja sam na to dodao još 2 lika: što bi bilo kad bi taj muškarac imao oca, a ta žena stanovala u istoj zgradi i imala muža. I onda smo polako slagali te karaktere, prije nego što smo s njima započeli slagati priču. Ante to dobro kaže: mi ih stvorimo i ubacimo u jamu, a onda ih pomoću priče vučemo van iz te jame. Tako se Ustav Republike Hrvatske u jednom trenutku pojavio kao spoj između dva glavna muška lika, policajca iz podruma i profesora iz građanskog stana na prvom katu. Negdje sam čuo da svaki činovnik u Hrvatskoj u nekom obliku mora položiti ispit iz Ustava Republike Hrvatske. Činilo nam se zanimljivim za priču da policajac, koji je uz to i Srbin, mora položiti Ustav i da mu profesor, koji je desno orijentiran veliki Hrvat, u tome mora pomagati. Tek tada smo i Ante i ja po prvi puta krenuli čitati Ustav. Mi ga naime, kao ni 98 % građana Hrvatske, nismo nikada pročitali. Pročitali smo ga dakle i ostali zapanjeni kako je to knjiga pune neke ljubavi, tolerancije; kako je brižna oko manjina, oko nemoćnih... Tada smo postali sigurni da je to dobra podloga za njihov odnos. Filmom naravno nismo htjeli pokazati da život i papir nemaju ništa zajedničko; za to vam je potrebno 15 minuta televizijske reportaže, ne možete na tome graditi film. Ali da je ono što je napisano i ono što mi živimo u tako drastičnoj suprotnosti, postao je predtekst koji je ta lica u njihovom sukobu vukao naprijed.

Je li onda ovaj film nastao kao svojevrsna reakcija na zaoštrenu političku i društvenu klimu u Hrvatskoj? Je li priča o Ustavu postala aktualnije nego ikad?

Političari se svakodnevno pozivaju na Ustav. On im stalno lebdi na usnama kao neki vrhovni zakon. No oni ga očito ne misle sprovesti onako kako je napisan, već onako kako ga oni čitaju. Moji su se distributeri u jednom trenutku zabrinuli da idemo u kina s nečim što ima tako odbojan i strašan naslov; kao „tko će živ ući u kino kad vidi da se to zove 'Ustav Republike Hrvatske'?“ A onda sam ja na jednom sastanku rekao: dobro staviti ćemo podnaslov 'Ljubavna priča o mržnji'. I tako je taj podnaslov ušao u igru s naslovom, da je to priča o ljudima, a ne o službenom zakonu.

Kada ste spomenuli ljubav i mržnju, taj odnos odgovara odnosu Vjekoslava i policajca Srbina, Ante te odnosa Vjekoslava i njegovog oca. Kak se tu uklapa lik supruge policajca?

Ona je lik osobne katarze i prvog i drugog lika; ona se prelama kroz njih, oni kroz nju. Ona ima onu pravu znatiželju, koja je prva pretpostavka neke ljubavi. Riječ ljubav koristim uslovno; to nije fizička ljubav, to nije muško-ženska niti muško-muška ljubav. Čim nekoga prestanemo mrziti počinjemo biti znatiželjni tko je on. To je ujedno i prvi korak ka nečem što je ljudsko u nama, a to je onda neki oblik ljubavi. Počinjemo brinuti o nekome. Mi tako moramo na početku filma saznati nešto o junacima, da bi mogli s nekom brigom pratiti likove kroz priču. Isto vam je i u ljudskim odnosima; kad o nečemu nešto znate, onda počinjemo o nečemu brinuti; do tada su ljudi za vas etikete: vi ste ustaša, vi ste četnik, vi ste Srbenda, vi ste hrvatski nacionalist... Ali čim vi znate da on ima probleme s nogom jer mu vene otiću, čim počinjete o njemu nešto znati on postaje ljudsko biće s imenom i prezimenom. I tu počinje neki odnos koji vodi ka nečemu što se zove ljubav. Sve ovo vezano za njen lik. Ona ima u sebi sve to ugrađeno; prije svega znatiželju da želi o nekome nešto saznati. Svi ljudi imaju potrebu da ih netko sluša. Među nama ima jako malo slušača a ona je upravo to. One je upravo takav lik koji upija, zato što je morala pobaciti, zato što je odustala od života i tako dalje.

Kako to da ste za lik Vjekoslava, pro-ustaški orjentiranog Hrvata homoseksualca, odabrali srpskog glumca Nebojšu Glogovca, koje je k tome glumio četničkog vojvovodu Dragoljuba Dražu Mihailovića?

Prvo je potrebno reći, Nebojša Glogovac igra tu ulogu jer je fantastičan glumac. Preko godinu dana sam radio casting za tu ulogu. Za Dejana Aćimovića [lik policajca] i Kseniju Marinković [lik policajčeve supruge] te su uloge pisane. Mi smo u mojem studiju u Americi imali njihove fotografije na zidu tokom pisanja. To jako pomaže jer pogledaš ga i kažeš: on to ne bi rekao, on to ne bi učinio. Dok smo pisali tekst nisam uspio naći glumca koji bi igrao Vjekoslava. Jedno petoricu sjajnih glumaca sam mučio i vraćao ih po 5, 6 puta nazad da vidim da li mogu uopće doći do onoga što bi taj lik trebao imati. Nisam to našao, mada su svi oni imali neke elemente tog lika u svojim karakterima. Ja naime glumcima volim krasti njihove karaktere, a ne samo da im svoje stavljam na glavu. Zato sam odlučio okrenuti ploču. Ići u kontra-casting. Tako se pojavila ideja o Glogovcu. On je izvrstan glumac i po ničemu ne odgovara tom liku. Poslao sam mu scenarij, on ga je pročitao i pristao da dođe na probno snimanje u Zagreb. Oblačili smo ga i šminkali, probali razne scene. Čak su i Dejan i Ksenija dolazili da odigraju neke scene s njim. I tokom tih proba bilo je dosta jasno da je to on. Prošao sam kroz čitav taj proces apsolutno ne razmišljajući da je on glumio Dražu Mihailovića i da je dao pritom neke izjave koje nisu bile baš naspretnije; što uostalom i on sam zna... Mi [Tomić i Grlić] smo tada pisali zadnju ruku na salašu u Vojvodini i on je došao do nas. Igrom slučaja, pola godine prije toga, Ante Tomić je pisao kolumnu za Nin i napisao kolumnu o toj gluposti koju je on izgovorio i onako ga dobro isšpotao – što bi se reklo u Zagrebu – za to. Napisao je da je pomiješao likove i historiju i da je normalno da svaki glumac želi braniti svoj lik, ali da treba razlikovati lik od historijskih činjenica. Kada je došao, mi smo prvih sat vremena proveli pričajući o tome, jer smo znali da će to biti kamen koji će nas pratiti, pa smo to htjeli rasčistiti. I rasčistili smo krasno. I tada smo počeli raditi na ulozi. Došao je u Istru do mene. U Zagrebu smo prošli lektore, koji su se zapanjili brzinom kojom je uhvatio dijalekt. On je Hercegovac tako da je njemu bilo dosta lako uloviti dijalekt. Bio je gotovo 3 mjeseca u Zagrebu, dugo smo snimali. On je bio apsolutno koncentriran na taj film, dolazio spreman, raditi s njim je bilo beskonačno ugodno. U ovih 50-tak godina igre s glumcima, ne znam da li sam ikad s manje riječi dobivao više onoga što mi treba.

Da li sa posljednjom scenom trovača pasa ipak ostavljate jednu pesimističnu poruku o mržnji?

Film pomalo - ka kraju - ima taj jedan malo bajkoviti štih koji daje naslutiti da bi ipak mogli razgovarati. Kad smo počeli raditi na tom filmu Hrvatska još nije bila u tako velikim govnima. To se dogodilo tek dolaskom “povjesničara» Karamarka i Hasanbegovića. S njima je Hrvatska ušla u taj svakodnevni žrvanj mržnje. I Ante i ja smo s netrpeljivošću nažalost imali neka iskustva. Čak smo i film snimili prije nego je Karamarko došao na vlast. Tako se potrefilo da je fiction velikog ekrana odgovarao: factumu malog ekrana. Mi smo radeći ovo uz sve ostalo željeli i reći: „ajmo probati, možda možemo razgovarati, možda se ne moramo samo mrziti“. S druge strane mi živimo u krajevima gdje sve političke opcije žive od mržnje, jer je to najkraći put ka vlasti. Možda nije mržnja, nego netrpeljivost. Tako da nam se nije činilo fer ne reći da će nam to sutra opet doći, da će netko raskopati te grobove naših emocija i ući u tu igru trovanja pasa. To je kao da u jednu čašu pustite kap nečeg tamnog i to se onako polako i uporno rastače.

S obzirom da ste u svojem filmu pokušali pokazati kako iz svakog klišeja stoji jedna osoba, da li se nadate da Vaš film ima tu snagu pokazati ljudskost u svakoj formi i pokušati naglasti ljudskoj usprkos etiketiranju?

Ja sam od onih koji ne vjeruju da filmovi mogu mijenjati ljudske živote. Filmovi nisu nešto što diže revolucije, mijenjaju društva, popravlja pojedince, itd. Po mojem mišljenju film može nešto učiniti na emotivnom planu. Zato filmovi moraju imati neku emociju koja ih nosi i koja je suština komunikacije sa gledateljima. Najljepše što bi ovaj film mogao postići je da netko, jednom kad je u nekoj situaciji da ispred sebe ima klišej i ima u sebi tu frustraciju da potjera taj klišej od sebe, da na trenutak zastane i proba ipak vidjeti; možda je iza tog klišeja nešto drugo, neko drugo isto tako frustrirano ljudsko biće. Ako to u par slučajeva uspije napraviti, da promijeni našu prvu reakciju prema klišeju, onda je film napravio jako puno. Ovdje u Americi smo jučer imali prvo javno prikazivanje filma koje se potrefilo s dolaskom Trumpa i s netpeljivošću koja je s njegovim izborom počela rasti, tako da su mi mnogi rekli kako je to film iz njihove budućnosti. Ja sam rekao: welcome to our past and present. Filmovi su akupunktura; ako igla pogodi točnu točku možda može ipak umanjiti bol. A to nije malo.


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by