Una donna setaccia la sabbia del fiume in cerca di oro (foto © Muellek Josef/Shutterstock)

 (foto © Muellek Josef/Shutterstock)

Šljunkari – zvali su ih, jednostavno, tim imenom: Memiša i sinove. Imali su konje, velika prostrana kola i lađu na rijeci Fojnici. Iz rijeke su vadili šljunak i pijesak

05.01.2021. -  Božidar Stanišić

Memiš je oduvijek imao najbolje konje u visočkom kraju. Koliko puta sam to čuo od kiridžija i seljaka, koji bi pred Vinkovom kovačnicom, čekajući da njihovi konji dođu na red za potkivanje, hvalili Memiševe konje, ugojene, širokih snažnih bedara, prsa nabijenih mišićima.

Kad god bih čuo da nailaze mojom ulicom, izlazio sam iz avlije ili pojurio kroz voćnjak – samo da ih vidim.

Uz sokake koji vode od rijeke prema ulici, uz Memiševo gist-ej, gist-ej! – silno zagrizavši đem, vukli su kola puna mokrog tereta. Mahali su tada mrkim grivama, iz usta im je sipala obilna pjena. Cijedila se voda iz pijeska ili šljunka, iza kola ostajali mokri tragovi, iskra vrcala iz udara konjskih potkovica o kamenje u kaldrmi, pucala kandžija – ali uvijek iznad konja, samo kao opomena da se posao mora odraditi. (Kako bi se, u protivnom, lica šljunkara mogla ogledati u očima njihovih konja?)

Tako su pijesak i šljunak stizali do gradilišta.

Bez pijeska i šljunka – ni temelja, ni kuće!

Bezbroj puta posmatrali smo kako to rade oni, Memiš i sinovi. Do koljena u riječnoj vodi, nerijetko i do pojasa, širokim lopatama s kojih su se slivali mlazevi kapljica, odlučnim zamasima bacali su pijesak i šljunak na kola. Najbolji su vadili u rano ljeto, kad splasne voda Fojnice i kroz oplićalu rijeku jasno se vide bogate pješčane naplavine. Ako je većih naplavina bilo na dubljim mjestima, onda su ih morali prvo tovariti u lađu, tek potom na kola.

Lađa? Bilo je to, u stvari, jedno dugačko a plitko drveno korito, na jednom dijelu suženo i malčice uzdignuto, tako da je ličilo na pramac.

Šljunkari na Fojnici, Visoko tridesetih godina 20. vijeka - Fotografija ing. Milenka Gavrilovića

Šljunkari na Fojnici , Visoko tridesetih godina 20. vijeka

Fotografija ing. Milenka Gavrilovića (1894-1947)

Kolekcija Zavičajnog muzeja Visoko

Šljunkari su ljeti radili često do kasno u noć. Više puta sam ih čuo kako se vraćaju u svoje selo, na Buke, cestom kraj rijeke. Ustajao sam iz postelje, pomicao zavjesu i posmatrao ih dok prolaze: fenjer ispod kola, svjetlokrug poigrava u ritmu poskakivanja osovina na neravnoj uličnoj kaldrmi.

Kako sam mogao ne prepoznati zapregu? Čiji konji su onako silno udarali potkovama? Ničiji, samo njegovi, Memiševi.

Jednog proljećnog dana Neno i ja, već osnovci, igrali smo se na obali Fojnice. Memiš i sinovi vadili su šljunak iz rijeke. Rado su običavali da nam dobace nekoliko lopata sitnog pijeska, od kojeg smo mogli praviti planine, tunele, ceste i kuće. Imali smo i jedno staro sito, pa smo pijesak prosijavali tako da je ostajao samo onaj najsitniji.

“Vidim, imate sito...”, reče nam Memiš. “Da zlato, možda, ne tražite?”

“Zlato?!”, iznenadismo se. “Zlato? Baš pred našim nosom? U Fojnici?”

“Bilo je zlata, nekad davno, u Fojnici... Cijeli kraj, od izvora rijeke u planini Vranici, od varošice koja se zove kao i rijeka, pa tjeraj naniže, prema Kiseljaku i Visokom, imao je svoje ispirače zlata. Imali su baš kao i vi, rešeta i prosijavali, prosijavali...”

"Šta su prosijavali?”, graknusmo ne mogavši dočekati da Memiš završi svoje pripovijedanje.

“Pijesak, a šta bi drugo mogli prosijavati ispirači zlata! Moj babo mi je kazivao da je i u Visokom bilo ispirača zlata. Bogami, našao bi se kod nekog i oveći grumen!”

Neno i ja se zgledasmo. Čudo neviđeno! Zlato! Kao u romanima Džeka Londona i Karla Maja? Za jedan grumenčić zlata valjda bismo mogli kupiti one bicikle u gvožđari na Sebilju - bicikle sjajnih točkova, blistavog upravljača i mekanog sica!

Pojurismo kraćim putem, kroz vrtove i bašte, prema našoj ulici. Utrčasmo u moju avliju bez daha.

Moja baba Zorka, nagnuta nad drvenim sandučićem punim rasada bosioka, kao da nas je i slušala i nije slušala. Nakon kratke šutnje, uspravi se i, vrteći glavom, reče: “Pa jest, pravo vam je rekao Memiš... Bilo je zlata u Fojnici. Gore...”

Mahnu rukom, prema nevidljivim planinama u daljini i nastavi. “Gore, bogapitaj kad, počeo je svijet ispirati pijesak da nadje zlato. Narod u vraničkim selima veli: Još za Grka! Tvrde ljudi da je bilo čak i rudnika zlata... A voda je nanosila zlatne kamenčiće naniže, sve do ušća Fojnice u Bosnu…”

Zar smo mogli čuti bolje objašnjenje?

Oveće sito, istog dana, trebalo je načiniti od metalne mreže jednog starog kreveta u Neninom podrumu. Mreža, odbačena, već zarđala, kao da je iščekivala vrijeme velikih poduhvata.

Mreža starog kreveta – naša velika nada!

“Nabacivaćemo pijesak na mrežu, pa šta bude! Nikad se ne zna!”, hrabrili smo se međusobno. “Ma, samo grumenčić zlata nam treba, jedan jedini, da kupimo bicikle! Nove, sjajne, da za Prvi maj učestvujemo na uličnim trkama!”

Tup-lup, kuc-kuc-tras! Čekićem po ekserima, kao od šale povezasmo uz ram sačinjen od starih dasaka sve krajeve našeg rešeta. A jedna slika, kao u snu, stajala je pred našim očima: ulazimo u gvožđaru, u džepu imamo novac od prodatog grumenčića zlata.

“Izvolite, momci!”, kaže nam lično Slavo, poslovođa.

“Hoćemo bicikle... One sjajne, iz izloga!” odgovaramo uglas, kao da želimo otkloniti svaku poslovođinu sumnju da li imamo ili nemamo novac za bicikle. “Hoćemo one na čijem ramu je napisano Herkules, zlatnim slovima!

“Dakle, one iz izloga...” dobrodušno će poslovođa, pa iz kase vadi ključeve izloga, otvara ga i … “Evo Herkulesa za dobre momke! ”

“Šta ćeš ti prvo isprobati na biciklu?”, upitah Nenu dok smo brzim koracima, zadihani, s lopaticama za pojasom, zajedno nosili rešeto prema Luci – širokoj pješčanoj obali Fojnice što se pruža iza zadnjih gradskih kuća.

“Zvonce!”, odgovori on, kao iz puške. “A ti?”

“I ja!”

Prosijavali smo pijesak, dugo, dugo… Ni traga od zlata, čak ni da zablista neki sjajan kamenčić, kamoli neko zlatno zrnce... Odlučismo se premjestiti uzvodno, prema selu Zbilju, gdje je rijeka pravila zavijutak čije dno je prekriveno kamenim pločama, takozvanim policama. Možda se baš između njih, nekad davno, uglavio koji grumenčić zlata? Lopaticama smo ispod polica izbacivali pijesak pravo na rešeto.

Tresni, tresni – ali ni traga od zlata!

Lica nam se oznojiše, gumene čizme se napuniše vodom jer je trebalo zagaziti i dublje u rijeku. Ah, koliko smo puta podvrisnuli od radosti kad bi na mreži zasjaktio komadić stakla ili neki sjajni bjelutak!

Ništa, ništa!

Tog dana smo skoro zakasnili na nastavu, po rasporedu u drugoj smjeni. Rešeto i lopatice čekali su nas do sutra, sakriveni između vrba kraj rijeke.

A sutradan – isto: prosijavali smo, neumorno, ali bez ikakvog uspjeha. I mjesta smo mijenjali, sve češće.

“Koliko smo već mjesta promijenili i... Ništa!”, u jednom trenutku reče Neno. “Ali... sad znam!”

“Šta znaš?”

“Neće zlato uz obalu! Treba zahvatiti pijeska tamo, nasred rijeke!”

“Nasred rijeke? Ali voda je tako hladna!”

“A bicikli? A prvomajske trke?”

“Hm... Možda si u pravu...”, rekoh.

Voda je bila hladna, činilo nam se hladnija od leda, naše čizme previše kratke.

“Brrr!”, stresoh se od hladnoće.

“Ništa brrr, kao da nisi vidio Memiša i sinove! Kad mogu oni cijele godine, možemo i mi!”, ukori me Neno.

Cijelo prijepodne smo vadili pijesak iz sredine riječnog gaza i prosijavali ga na rešetu. Nekoliko puta smo oprobali sreću i s pijeskom na drugoj obali rijeke, kraj ustave jednog starog, napuštenog mlina.

Od zlata – ni zrnca!

Bile su nam mokre i zavrnute nogavice pantalona, i rukavi naših džempera. Ispod koljena su nam se od hladnoće pojavile modre pjege.

Ponekad bi zasjalo nešto u pijesku, komadičak stakla, neki kamičak, a od zlata - ni traga!

Naveče i Nenu i mene napade vrućica. Nisam zaboravio koliko puta je moj otac, zabrinut i ljutit zbog naše neopreznosti, ponavljao:

“Fojnica je dijete planine, hladna i zimi i ljeti!”

“A Memiš i sinovi?”, bunio sam se tražeći majčinu podršku.

“Ah, drugo su oni...”, reče mi samo to.

Meni se činilo da u grozničavom polusnu vidim sebe kako vozim onaj bicikl na kojem je napisano Herkules, zlatnim slovima.

Prvi sam! Dobijam nagradu!

Kasnije sam saznao od Neninih roditelja da je i on u groznici buncao o grumenčićima zlata, o biciklima, o uličnim trkama.

Kad smo ozdravili, odosmo do rijeke, tamo gdje su Memiš i sinovi dolazili svaki dan.

Kao da vidim, i sada:

Pune se kola, sa lopata, na proljetnom suncu, slijevaju se srebrenkasti mlazevi vode što vonja na mulj i alge. Na glavama konja šarene se zobnice, miču se tamo-amo u želji da zahvate što više zobi.

Kopitima ponekad udare po plićaku.

“Nema zlata, Memiše!”, vičemo uglas.

Memiš se smiješi. Na mršavom, od sunca preplanulom licu poigravaju proljetne sjenke vrba uz rijeku, blista mu kroz osmijeh srebreni zub.

Načas raširivši ruke, oslanja se o kola pa nam dovikne:

“Ko traži – taj i nađe! Ko ne traži – ne nađe ništa!”

On to o zlatu govori?

Ljeska se voda na suncu, a konji se mirno, kao da su u rijeci rođeni, pripremaju da izvuku teret.

 

 


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by