Miroslav Prstojević u svojoj knjižari u Beču

Miroslav Prstojević u svojoj knjižari u Beču

Podsjećanje na Zaboravljeno Sarajevo Miroslava Prstojevića, knjigu objavljenu 1992. koja je, uprkos svemu, kasnije zaslužila svoju bolju sudbinu. Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića

15.07.2022. -  Božidar Stanišić

Pojavila se početkom godine za koju dobronamjerni ljudi u Bosni i Regionu i danas vele “ne ponovila se ni dušmanima”, “dabogda takvu niko ne doživio”; ima i onih, istina sve rjeđih, koji o ’92-oj govore kao o godini “kad je udario brat na brata”…

Knjiga Zaboravljeno Sarajevo ( Ideja , Sarajevo 1992, 345 str.) Miroslava Prstojevića.

Iako ne raspolažem odgovarajućim podacima, pretpostavljam da, dok je tonula jugo-lađa, bila je dostupna samo u knjižarama gradova Bosne i Hercegovine. Svejedno, ta knjiga je preživjela jugoslavenski i bosanski brodolom. I dalje plovi.

Prstojević je bio dugogodišnji (predratni, to moram dodati) glavni urednik književnih edicija sarajevskog Oslobođenja . Po profesiji pravnik, kažu da je Zaboravljenim Sarajevom iznenadio i prijatelje i najbliže saradnike. Ništa novo – oni koji rade i stvaraju u tišini najednom iznenade druge proizvodom svojih istraživanja. Prstojević je godinama sakupljao razglednice Sarajeva iz austrougarskog perioda.

“To, gdjekad žalno, doba carsko i ćesarsko, sultansko, kraljevsko, begovsko, pandursko i cenzorsko, podarilo nam je i prve poštanske usluge, dopisnice, razglednice, žigove, marke i poruke krasnopisom sročene i odabrane, ali i štrajkove, hapsane, progone…”, veli autor u Sarajevskom albumu , kako je naslovio uvod svojoj knjizi.

Na kraju uvoda on nam otkriva gdje i kako je, tokom višegodišnjeg pasioniranog istraživanja, nalazio i otkupljivao razglednice: na buvljacima, u antikvarijatima, u privatnim zbirkama kolekcionara. Spisak je dug: Beograd, Novi Sad, Subotica, Zagreb, Sarajevo, Ljubljana, Trst, Istanbul, Minhen… Pored svoje kolekcije, poslužio se materijalima iz Narodne Biblioteke Bosne i Hercegovine, Muzeja Revolucije, Arhiva BiH i Sarajeva, Gazi Husrev-begove biblioteke, te privatnih kolekcija Magbula Škore i Mehmedalije Telalbašića.

Ali, Zaboravljeno Sarajevo nije samo knjiga starih raglednica i autorovog tumačenja istih, već je i jedna veoma specifična istorija grada o kojem, niko kao Andrić (i niko osim njega u cijeloj svjetskoj biblioteci putopisa) lakonskom rečenicom: “To je grad”, kojom otvara svoj zapis o Sarajevu, nije potvrdio značaj tog mjesta na mapi evropskih gradova. O tome ne svjedoči samo zamašna bibliografija djela o Sarajevu, Bosni, Otomanskoj imperiji i Austro-Ugarskoj, koju je Prstojević detaljno izučavao, već prije svega tekst cijelog djela, u kojem je svaki citat izuzetno funkcionalan. Otud nije slučajno zapažanje prof. Ibrahima Tepića: ”Kada je riječ o upotrebi istorijskih fakata autor ih nigdje nije zloupotrijebio, već naprotiv, na sebi svojstven način vješto ih je koristio…”.

Sedam rijeka i rječica podno sarajevskih brežuljaka, brda i gora: Mošćanica, Dobrinja, Bosna, Koševski potok, Željeznica, Bistrik i Miljacka (nema rijeke u svijetu koja na sebi ima toliko mostova) jesu u “središtu našeg susretanja i kazivanja”. Našeg , veli autor, sa skromnošću onih koji znaju da ovakve, krajnje specifične priče o gradu ne bi bilo bez brojnih lica koja su kroz vjekove davala doprinos gradu i ostavljala pisane tragove o njegovom urbanom duhu.

Ipak, Zaboravljeno Sarajevo , u kojem se smjenjuju tekstovi razglednica, istorija, legende, narodne pjesme, podaci o razvoju školstva, kulture, umjetnosti, trgovine, zapravo je neprepričljiva knjiga. Zato se ne treba ni truditi da se u jednom prigodnom osvrtu na njeno, trideset godina dugo trajanje, obilježeno svojevrsnim otporom zaboravu, navede sve što njen sadržaj nudi pažljivom čitaocu, pogotovo onom koji je svjestan praznina u vlastitom znanju o Sarajevu. To velim kako bih izbjegao već prežvakana opšta mjesta o polifoniji kultura, religija, jezika i tradicija ovog grada jedinstvenog u Evropi. Istina, sve to u ovoj knjizi nalazimo, sve – pa nimalo paradoksalno rečeno: i više od svega , ali ostvareno na najbolji način. Dakle implicitno.

O značaju starih razglednica, koje su ovim djelom doslovno uskrsle iz zaborava, Ivan Lovrenović je onomad napisao da “pružaju uzbudljiv vremeplovni doživljaj pun vizualnog i povijesno evokativnog užitka. S druge strane, to je veoma vrijedan doprinos u nas još nepostojećoj disciplini – historiji medijskih fenomena kao jednom aspektu uopće povijesti kulture u nas…”.

Miroslav Prstojević već 28 godina živi u Beču. O njemu ćete naći vrlo malo na mreži (koja, kako god okrenemo i obrnemo, radije “lovi” krupnije ribe). Našao sam dva intervjua, od kojih jedan je video i zanimljiv zapis Miljenka Jergovića. Ako govorite jedan od ex-jugo jezika, pogledajte barem šta je izjavio u pomenutom videu.

Prema jednom od intervjua navodim: “Rođen sam u Trebinju, onda sam godinu dana živio u Banatu, poslije toga u Taurusu, Danilovgradu, Titogradu, sedam godina u Osijeku, četiri godine u Slavonskoj Požegi, Beogradu i Novom Sadu i 25 godina u Sarajevu. Moj otac je bio vojno lice, tako da sam se selio sa očevim koferima, a u gradove Novi Sad, Beograd i Sarajevo, kasnije i Beč, sam se selio bez njegovih kofera (smijeh). Završio sam Pravni fakultet, ali sam studirao pravo zato što sam htio tu vrstu obrazovanja, ne sa namjerom da radim kao pravnik. Nikada nisam ni radio kao pravnik. Mnoge ostale stvari čovjek može sam da nauči, ali taj dio oko prava, čovjek ne može sam da nauči, i tu mu treba fakultet. Kroz život sam promijenio dosta gradova…”.

Godine 1995, u bečkoj Burggasse 84, otvorio je knjižaru Mi . Veli da je počeo od dva kofera i jednog gepeka knjiga. Danas je to lavirint od 14.000 knjiga, u koji rado svraćaju ex-jugosi i njihova djeca i unuci, da potraže naslove na “naškom” za svoj duh i svoju dušu.

Kad sam vidio fotografiju vlasnika knjižare Mi , naslutio sam da se radi o čovjeku koji odgovara na pisma. Ovaj dio mog teksta pišem na osnovu naše kratke prepiske.

Zaboravljeno Sarajevo je, pored onog iz 1992, imalo izdanja i 1999. i 2010, kada se knjiga pojavila i na engleskom ( Forgotten Sarajevo ). Prodano je više od 10.000 primjeraka.

“Krajem 1993. izašao je, koliko mi je znano, u svijetu prvi i jedini ratni turistički vodič Sarajevo Survival guide . Koliko je izdanja imao ne znam, ali se radi o visokim tiražima, tako da se na Amazonu u raznim zemljama ta knjiga, kao rabljena, znala prodavati od 10 US dolara do 4.990 US dolara. Prije dvije godine doznao sam i za japansko izdanje ove knjige, koja je, koliko doznah, bila veoma tražena u Japanu i rasprodana je. Uspio sam dobiti jedan primjerak. U ratu sam napisao i knjigu Sarajevo – Ranjeni grad .

U ratnim uvjetima prevedena je na engleski Sarajevo – The Wounded City , takođe na njemački jezik Sarajevo – Die Verwundete Stadt . Odštampana je i predstavljena na Franfurtskom sajmu knjiga 1994, u izdanjima na našem jeziku, njemačkom i engleskom.

Imala je poslije još po jedno izdanje na njemačkom i na engleskom jeziku, ukupno je prodata u 17.000 primjeraka. To je moja šetnja kroz devet krugova (prvih devet mjeseci rata) ilustrovana sa oko 400 fotografija osmorice sarajevskih ratnih fotografa odabranih po mom ukusu. Evo njihovih imena: Emil Grebenar (preminuo), Senad Grubelić, Kemal H. Hadžić (vratio se iz Amerike u Sarajevo), Milomir Kovačević (živi u Parizu), Danilo Krstanović (preminuo), Rikard Larma (Živio u Izraelu, sada je u Americi), Didije Torše i Miki Uherka…”.

Godine 2006. Prstojević je objavio knjigu (Ne)Zaboravljeni Mostar , koja je prevedena na engleski - (Un)Forgotten Mostar . “To je šetnja kroz prošlost Mostara, sa više od 300 razglednica iz austrougarskog perioda…”.

Sada, jedna novost svima koji u Prstojevićevim knjigama nalaze više od hronike gradova:

“Knjiga kojoj sam se vratio nakon sedamnaest godina trebala je da bude jedna, a onda sam shvatio da bi bila preobimna i podijelio sam je u četiri toma. Zvat će se Kaleidoskop Bosne i Hercegovine - Zametena zapamćenja . To je moja šetnja kroz 40 bosanskohercegovačkih gradova i tom šetnjom ispričana povijest Bosne i Hercegovine iz moga ugla. U jednom tomu bit će 10 gradova istočne Bosne, 10 gradova zapadne Bosne, 9 gradova Hercegovine i 11 gradova središnje Bosne. Svaki tom će biti ilustrovan sa oko 300 razglednica iz austrougarskog vremena. Dvoumio sam se oko broja razglednica, a onda sam ga reducirao na oko 1200 za četiri toma. Bit će to skup projekt i valjat će obezbijediti novac za objavljivanje. Neće biti jednostavno…”

Uprkos svemu, Zaboravljeno Sarajevo stoji i danas kao osobit znak otpora zaboravu. Uostalom, u to ime ova je knjiga i napisana. Iako vjerujem da ste odlično razumjeli, ipak napominjem da nije prevedena na italijanski.

O tome - niti jedne viška. Tačka.

Za kraj, jedan detalj kojeg se Prstojević rado sjeća, iz predratnih godina, kada je imao poteškoća da završi svoj sarajevski vremeplov. Zuko Džumhur mu je rekao: “Miroslave, daj mi da pročitam to što si napisao, a zapamti, građani jednog grada nikada ne znaju toliko o njemu kao onaj ko je došao u taj grad. Jer onaj ko dođe u taj grad stalno se pita zašto su određene stvari tu...”.


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by