Prošlo je 30 godina od emitovanja Alekse Šantića, posljednje televizijske serije sa jugoslavenskim znakom. Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića

01.07.2022. -  Božidar Stanišić

Krajem osamdesetih objavio sam recenziju Alekse Šantića – romana o pjesniku Josipa Lešića (1929-1993), sarajevskog teatrologa, pozorišnog i filmskog reditelja. Ako se ne varam - u jednoj emisiji o književnosti Radio-Zagreba, potom u Oslobođenju. Koji dan potom, glas iz telefonske slušalice; nepoznat, ali zakratko.

“Josip Lešić…”

Bio sam polaskan njegovim mišljenjem da sam zapazio bitne osobine tog biografskog romana 1 , takođe njegovu filmičnost. Kasnije, u jednom od Lešićevih pisama (iz dinosauruskih vremena, kad u poštankom sandučetu nisam nalazio samo reklame i račune za kućne režije, i rado se dopisivao), post scriptum : “Ono tvoje… O filmičnosti ? Uskoro - iznenađenje!”

I…tako, one daleke 1990, u predvečerje svih naših jugo-razilazaka, budućih “slavnih” ratova i još “slavnijih” podjela, snimljena je posljednja velika jugoslovenska televizijska serija. Scenario za Aleksu Šantića , u produkciji TV Beograd, TV Ljubljana i TV Sarajevo, napisali su Ɖorđe Lebović i Josip Lešić, po već pomenutom Lešićevom romanu. U potpisu dramaturgije nalazimo Abdulaha Sidrana, Tarika Haverića i Bojanu Andrić. Seriju je režirao Aleksandar Jevđević. Autor muzike - Ranko Rihtman. Šantićeve pjesme pjevao je Dragan Stojnić.

Glavnu ulogu igrao je Branislav Lečić 2 , a Šantićeve velike ljubavi Snežana Bogdanović i Alma Prica. Uz 126 glumaca iz cijele zemlje, bilo je angažovano oko 7500 statista. Serija o velikom mostarskom pjesniku, u kojoj je vrlo upečatljivo osvijetljen pjesnikov životni put (1868-1924), snimana je 282 dana na autentičnim lokacijama, u Mostaru, Trstu, Stocu, Ljubljani i još 19 gradova.

Jugo-znak seriji i igranom filmu Moj brat Aleksa (1991), sintezi svih epizoda, pored već pomenutih dali su i glumci: Aleksandar Berček, Miralem Zupčević, Uroš Kravljača, Dragana Varagić, Nada Ɖurevska, Miodrag Krivokapić, Boro Stjepanović, Gojko Šantić, Jozo i Zvonko Lepetić, Mustafa Nadarević, Zaim Muzaferija...

Ako sam vas zamorio statističkim podacima, ne očekujte izvinjenje. Naveo sam ih za podsjećanje da se danas o tako zamašnom i smislenom projektu u Regionu može samo sanjati. Neka mi mlađi čitaoci ne zamjere ako se muče pitanjem koji glumci su i danas živi. Neka mi oproste oni stariji ukoliko sam u njima razbudio sjećanje ne samo na ovu seriju već i na najneizvjesnije dane onog davnog proljeća 1992, u Bosni i Hercegovini. Ti neizvjesni će se ubrzano pretvarati u strašne dane. Ratne.

Upravo tada je emitovan Aleksa Šantić . Televizijska priča o pjesniku Mostara i sanjaru mogućeg suživota u Bosni i Hercegovini, Srbinu koji to nije bio po zanimanju, što je postajalo sve raširenijom modom. Istina, ne eksluzivno srpskom između Karavanki i Ohrida. Ali žalosnom i, u svakom slučaju, apsurdnom. Iako u manjoj mjeri nego prije, i aktuelno je politički unosna u Regionu.

Mislim da sam onomad odgledao samo prvih šest epizoda. Možda sedam? Nije mi potpuno znano ni zašto nikad nije emitovana posljednja, deseta epizoda. Navodno se materijal nalazi u Ljubljani, ali o svakom “navodnom” bolje je zadržati jezik iza ograde zubne. Uostalom, sve to danas nije važno.

Ni tri decenije po svom nastanku ovaj zamašni televizijski projekat nije izgubio na svojoj umjetničkoj ubjedljivosti i kulturnoj vrijednosti. Aleksa Šantić nije samo pjesnikova televizijska biografija nastala na osnovu sjajnog Lešićevog Romana o pjesniku , već je i široka freska dinamičnih smjena otomanske i austrougarske, te, nakon Velikog rata, otvaranja jugoslavenske epohe. Tako je ovo djelo poslužilo kao osnova ovoj snažnoj i zanimljivoj televizijskoj priči kojom se može steći slika o tom kompleksnom istorijskom periodu. U fokusu su Mostar i njegovo ekonomsko i kulturno buđenje, ali implicitno i Bosna i Hercegovina sa svim svojim protivrječnostima naslijeđenim iz dugog otomanskog perioda.

Detaljno i bespoštedno serijalom je realizovana priča o Šantiću čovjeku, pjesniku, kulturnom pregaocu, prevodiocu. Baš kao i u Lešićevom romanu, bez idealizovanja pjesnikovog lika, data i drama njegove razapetosti između ličnih htijenja i krutih patrijarhalnih stega koje mu je nametala porodica. Srpska, ugledna, dobrostojeća. Morao se boriti, ali nikad definitivno pobjedenik, da ne bude samo trgovac već i pjesnik i kulturni radnik u Mostaru u kojem su pad turske uprave i austrougarska okupacija razbudili ne samo poslovni već i kulturni potencijal mlađih generacija. Ipak, nije bio dovoljno jak da se izbori za Anku, kćer fotografa Tomlinovića. Hrvata, katolika. Popustio je pred majčinom nepopustljivošću. Vjerskom, etničkom. Koja se iz srpskog (i pravoslavnog) lako mogla preslikati u hrvatski (i katolički), takođe muslimanski (i bošnjački), onomad naravno i jevrejski porodični i društveni kontekst.

I ovo je samo jedan od detalja koji govore o bespoštednosti u pristupu političkom, socijalnom, kulturnom i religijskom miljeu Mostara Šantićevog doba, u kojem će, baš u godini emitovanja ove TV serije, i oružjem progovoriti žestoki protivnici bilo kakve forme suživota ne samo u tom gradu, već i u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Kakva podudarnost! Tolika da i najvećeg optimistu na ovom svijetu može obuzeti misao o moći Zla i krhkosti Dobra. Oprostite mi na digresiji: Onog davnog ljeta 1992, kad nisam znao jesam li više profugo ili disertore , u Sloveniji, slušao sam i noćne vijesti o Bosni. Tranzistor – u šaku bi stao, antena kao drvce za ražnjić. Opsada Sarajeva, borbe za Mostar. Sljedećeg ljeta, u Friuliju: na televizijskom ekranu ruševine mostarskog Bulevara bratstva i jedinstva. Više puta bile su spomenute i teške borbe u …

Šantićevoj ulici!

Dakle, u ulici jednog od pionira zalaganja za miran suživot u svom rodnom gradu i rodnoj zemlji! I to je naglašeno u televizijskom serijalu, kao i njegova pjesma Ostajte ovdje , poziv muslimanima, bratski poziv, da nakon smjene vlasti, godine 1878, ne odlaze u Tursku. Ali, istorija u pokretu, posebno kad je vode uske duše i još uži mozgovi, zna biti više no ironična i groteskna. Takav je bio i bezumni čin hrvatskih ekstremista - dizanje u vazduh Šantićeve statue. (Dvadeset godina kasnije oplićala Neretva će pokazati pjesnikovo ranjeno bronzano lice. Treba li reći da je voda pametnija od ruku pomračenih umova?)

Ipak, u cijeloj dugoj, predugoj istoriji poslijeratnog Mostara, Bosne i Regiona, svima koji su ostali normalni (ili to barem pokušavaju), ništa nije udaljilo Šantića od njegovih čitalaca, takođe slušalaca nekih njegovih pjesama pjevanih kao da su narodne a ne autorske. “Nekih”, mislim prije svega na Eminu i Što te nema . Šantić je u svom najplodnijem i najzrelijem stvaralačkom periodu, dakle u prvoj deceniji prošlog stoljeća, spojio duh i mekoću sevdalinke sa evropskim modernim, prvenstveno impresionističkim tendencijama.

Kad se vraćam Šantiću, neizostavno polazim od Večeri na školju i Pretprazničke večeri . Od prve – zbog poetskog majstorstva i kosmičke vizije patnje na zemlji, od druge – jer svako od nas, prije ili kasnije, iza vrata uspomena doživi susret sa samoćom i bolom. A da je bio prvenstveno čovjek (tek potom umjetnik), govore i ovi stihovi njegove Molitve :

Bože, koji si u prostor beskrajni

Dao mi svijet, koji ne zna niko,

U dušu moju unio luč sjajni

I na bolove me i stradanja svik’o…

Daj mi u srcu kap Tvoje milosti

I stišaj buru podivljale ćudi:

Da mogu praštat gonjenja i zlosti,

I cio svijet prigrlit’ na grudi…

Ah, koliko bi se moglo pisati o Šantiću!? Koliko tek mastila, pardon – potrošiti struje za kompjuter, o njegovim prijateljima (posebno o piscu Svetozaru Ćoroviću), o prevodilaštvu i dramskom angažmanu, o Crnjanskom koji nije čitao Šantića ali je tvrdio da nije sreo čovjeka koji je znao tako lijepo da pripovijeda o svom gradu? Svejedno, moram nešto napisati o pjesnikovom odlasku.

Mostar je zapamtio da je nekoliko dana prije pjesnikove smrti iz Sarajeva stiglo Srpsko pjevačko društvo Sloga i pod prozorima njegove kuće otpjevalo Eminu . Pjesnik se pojavio na prozoru i mahnuo im rukom, u pozdrav. Mostar je zapamtio i sahranu pjesnikovu. Takvu, kaže se i danas u Mostaru, uprkos aktuelnim podjelama i međuetničkom nepovjerenju, grad nije vidio nit će vidjeti. Trajala je pet sati, cijeli grad je od Brankovca do groblja na Bjelušinama ispratio pjesnika. Polaganje u grob odvijalo se uz svjetlost buktinja, a uz zvona se molitvom sa minareta oglasio mujezin.

Osim spomen-sobe 3 , Šantić danas u Mostaru ima svoju ulicu, spomenik, park i klub ljubitelja knjige. Čuvenoj Gimnaziji u središtu grada, koju su pohađali mnogi značajni Mostarci, još uvijek nije vraćeno njegovo ime.

PS - Na Šantića sam pomislio i kad sam, prije dvadesetak godina, trajektom prošao kraj stijene Lorelaj na Rajni. Niti jednog pjesnika nije volio kao što je volio Hajnea. Tokom cijelog života prevodio je i čitao pjesnika koji je pisao na njemačkom a u duši imao tanane žice poezije Istoka.

---

1 U posljednjoj fazi svog radnog i životnog vijeka objavio jei zanimljive biografije pjesnika Sibe Miličića i engleske dpbrotvorke Adeline Irbi, te monografiju o komediografu Branislabu Nušiću.

2 Pripremajući se za veliku ulogu, Lečić je na sve načine pokušavao razumjeti navike čovjeka čiji je lik tumačio. Aleksa Šantić je bio strastveni pušač. “Taj hercegovački duvan sam zamotavao u cigare i pušio, svih devet mjeseci, naprosto jer je to bila jedna od strasti koje je on imao, bilo mi je glupo da počnem da kašljem kada zapalim, a da nisam shvatio prirodu te ljubavi (…) Ovdje je bilo važno da dodirnem dušu koja je bila ista kao i Šantićeva. Jednostavno sam s njim komunicirao i noću i danju, spavajući i otvorenih očiju. Atmosfera je bila izuzetna i neponovljiva. Mislim da je teško da se ovoj mlađoj generaciji glumaca desi nešto što se desilo nama, ne samo kada smo snimali Šantića. Uživali smo dok smo radili, ali smo zaista ozbiljno radili, istraživali i napravili i film i seriju koji traju…”, izjavio je Branislav Lečić u jednom intervjuu.

3 U kući Svetozara Ćorovića nalazi se Šantićeva spomen-soba, posvećena njegovom životu i književnom radu. U sobi se nalazi postavka sa brojnim autorovim književnim radovima, te predmetima iz privatnog života, kao što je radni stol. (U ovoj kući je i postavka posvećena mostarskom piscu Hamzi Humi.) U sklopu objekta djeluje biblioteka sa odabranom književnom građom. U njoj se nalazi i zbirka Šantićevih pisanih radova, rukopisa i pisama, koji svjedoče o njegovom kontaktu sa drugim književnicima, intelektualcima i prijateljima. Mala galerija unutar kuće je otvorena za raznolike kulturne programe, koji se organizuju i u pjesnikovoj bašti, od koje se otvara pogled na rijeku Neretvu.

 


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by