Roman Petrović - Self-portrait

Roman Petrović - Self-portrait

Prije 120 godina u Donjem Vakufu rođen je Roman Petrović (1896-1947), jedan od korifeja modernog slikarstva u Bosni i Hercegovini. Zapis Božidara Stanišića

23.10.2016. -  Božidar Stanišić

Djeca ulice

Među pričama Isaka Samokovlije ima i jedna koja nije posebno karakteristična za opus ovog pisca jevrejskog Sarajeva. I, da pokušam biti objektivan, nije od onih djela zbog kojih Samokovliju smatramo jednim od osobitih pripovjedača južnoslavenskih literatura XX vijeka. Svejedno, njegovoj Djeci ulice vraćam se i ovom prilikom. Ta priča, na prvi pogled jednostavna u svojoj vremenskoj linearnosti, ne budi mi samo misao na Sarajevo, Bosnu i njene prve moderniste, već – svaki put na dublji način – bocne me svojim nevidljivim iglama. Čudnovatim – koje pobuđuju i na promišljanje smisla umjetnosti. Obično mi se tada prvi javi Ogist Roden: “Najvažnije je biti uzbuđen, voljeti, nadati se, drhtati, živjeti. Treba biti prvo čovjek, pa tek onda umjetnik!” Za velikim Francuzom oglasi se i još poneko iz svjetske art-bratovštine, poneko od onih koji nisu zaboravljali da je ipak komfornije biti umjetnik (koji misli prvo i samo na sebe) pa tek potom – kad i ako je moguće – i čovjek.

U Djeci ulice Samokovlija nas uvodi u jedan sarajevski zimski dan tridesetih godina prošlog stoljeća. Pred vratima svog stana, u kojem je i atelje, slikar Petar Romanović zatiče dva dječaka, promrzla i gladna. To su umjetnikovi modeli za ciklus slika Djeca ulice . Nedjelja je, oni bi da poziraju, ali slikar ima samo nešto sitniša – nedovoljno za plaćanje tog “posla”. Djeca mogu samo da se ogriju kod njega, i ništa više. Slikar, u očajanju, uzima mapu svojih crteža i odlazi kod jedne bogate žene, da pokuša prodati barem jedan rad. Ali bogatašica, zove se Kaća, zainteresovana je za slikara koji ne mari za njeno udvaranje, a ne za njegove crteže, još manje za gladnu djecu. Na povratku, slikar u jednoj pekari kupi jedan hljeb. “Dugačak…” kaže Samokovlija u ovoj priči objavljenoj 1933. u sarajevskom časopisu Pregled . Petar Romanović potom dječacima da cijeli hljeb, koji oni podijele. Jedan dječak – pod izgovorom da je već jeo - da svoj dio drugu gladnijem od njega. Djeca u ovoj priči imaju samo nadimke: Vrdan, Šapljo - tako da čitalac ne može znati koje su nacionalnosti. Ti dječaci su bez takve “etikete” isto kao i što je danas nema ni osiromašenje većine stanovnika Bosne. Nema tu etiketu, srećom, ni još uvijek postojeća solidarnost manjine koja u toj zemlji na razne načine ipak pruža otpor bijedi nacionalnih podjela u svim socijalnim kontekstima.

Petar Romanović – Roman Petrović

Dok čitam Djecu ulice , ponekad mi se ukaže i jedan prizor, iz davnih dana: zimski sumrak, dunje u zdjeli na komodi, korpa drva uz toplu peć. Miriše ono voće, pucketa vatra – kakav dobar početak za jeftine i svvakom jasne priče, ni idile ne manjka? Bilo bi je da ne pišem zadaću na temu odlomka iz ove priče i jedne slike na kojoj jedan dječak velikih očiju, sa ogromnim kačketom na glavi i iznošenim kaputom, drži konac balona koji lebdi iznad . (Odlomak je bio u čitanci za peti razred osnovne?) Djece ulice, prezrene i gladne, iz priče o sarajevskim tridesetim u stvarnosti Bosne sredinom šezdesetih nije više bilo. Kako onda pisati o nečemu nestalom, potonulom u prošlost? Nešto sam ipak našvrljao, reda radi: kako mi je žao što neko ima pocijepane cipele, promrzao je i gladan, i tako to - i, sutradan, jedva sam čekao kraj časa srpskohrvatskog jezika. Kasnije, mnogo kasnije, moj otac će mi ispričati ko je stvarni lik iz one priče – slikar Roman Petrović. I da je primao posjetioce u svom ateljeu u starom Sarajevu, i da je prozor ateljea na tavanu jedne starinske zgrade nedaleko od Katedrale - u kojem je jedna gradska veduta - iste forme kao na jednoj njegovoj slici, i da nije imao lak život. Nimalo lak. Svejedno, Roman Petrović, čovjek i umjetnik nikad nije bio u stanju da prolazeći pored prizora bijede svoj pogled skrene nekud u stranu. Isak Samokovlija, duša jevrejskog Sarajeva, nije odolio inspiraciji likom ovog umjetnika i prijatelja i dao nam je ovu priču, nažalost aktuelnu i izvan svog bosanskog okvira.

Kratka životna priča

Rođen je u Bosni, u Donjem Vakufu, 1896. Po ocu bio je Ukrajinac, po majci Poljak. Gimnaziju je pohađao u Sarajevu i Mostaru. Ivan, njegov otac, bio je službenik u austrougarskoj Bosni, ali i slikar amater. Oduševljen slikarskim talentom svog sina šalje ga na studij u Petrograd. Tamo će ovog sedamnaestogodišnjaka zavoljeti profesor i majstor realizma Ilja Rjepin. Prema kazivanju jednog od Romanovih prijatelja, on je Petrograd brzo napustio, a navodno zbog Rjepinovog savjeta – u Rusiji se slikari postavljaju carskim ukazom, a uz to treba imati i široka leđa da bi umjetnik izbio na površinu. Zato on svoje studije nastavlja u Krakovu, na jednoj od tada čuvenih evropskih akademija, zatim u Zagrebu i Pešti, gdje je završio svoj studij. U Parizu je proveo period 1925-1927. Poznavaoci njegovog djela slažu se da su na kreativni profil Romana Petrović uticali impresionisti, postimpresionisti – osobito Sezan, te kubisti, ali ovaj umjetnik je težio nalaženju svog izraza u spoju svega naučenog i viđenog u Krakovu i svojih doživljaja tema i motiva iz neposredne sarajevske i bosanske stvarnosti. Znao je i da se našali na račun svih uticaja koje je kritika o njemu iznosila. I to je činio sa šarmom prilično rijetkim i za današnje prilike u našim kulturnim sredinama.

Njegovi najbliži prijatelji se slažu da je kao profesionalni slikar mogao mnogo bolje živjeti i većeg uspjeha imati u Ljubljani, Zagrebu ili Beogradu. Početkom XX vijeka Sarajevo nije imalo neku posebnu likovnu tradiciju. Osim trećerazrednih slikara koji su stigli u grad sa austrijskom okupacijom i prve generacije naših slikara, mahom foklorista, Bosna nije imala ni slikara, a ni atmosfere drugih, većih umjetničkih sredina. Njegovi prijatelji u svojim uspomenama tvrde i da je Roman Petrović Sarajevo volio više nego ono njega i rijetko je u tom gradu doživljavao trenutke razumijevanja. Za njega nije bilo radnog mjesta u gradskim školama, a da bi preživio radio je na pozorišnim scenografijama, slikao freske i ikone za ikonostase u pravoslavnim crkvama, ilustracije za knjige, portrete po narudžbi. Svojim realizmom pretežno ekspresionističke tendencije uticao je na mlađe bosanske slikare, među kojim ću pomenuti Ismeta Mujezinovića i Micu Todorović. Novoj Jugoslaviji, godine 1945, obradovao se kao dobroj prilici za boljitak njenih građana i umjetnika. Jedan je od osnivača Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. Umro je u Sarajevu, 1947. Iza njega su ostale stotine slika, akvarela, grafika, crteža – uglavnom raspršenih po Sarajevu, Bosni i drugim dijelovima Jugoslavije – Roman je volio i da poklanja slike, prijateljima i ljudima koje je cijenio. Ivo Andrić na jednom mjestu veli da žali za svojim najboljim portretom, negdje izgubljenim. Autor tog portreta je Roman Petrović.

Jedna galerija u Sarajevu nosi njegovo ime. U Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine prema službenim podacima pohranjeno je 165 njegovih djela. A kad već pominjem ovu institiciju (osnovanu 1959), da kažem kako ni Roman Petrović, veliko srce Sarajeva, u svoje vrijeme i simpatizer mladobosanaca, ne bi bio zadovoljan kad bi ga “nekim slučajem” sa pločice na ulazu u Galeriju pozdravio prestolonasljednik Franc Ferdinand a ne lik slikara Ive Šeremeta, njenog danas zaboravljenog osnivača. O tempora, o mores ! Dodajmo barem to, s osmijehom onih koji su o zaboravu saznali barem ponešto.

---

Osjećao je topli dah na svom vratu.

“Moja me djeca čekaju!” – rekao je napokon lagano, tiho, gotovo bez glasa, kao da priznaje težak grijeh.

“Djeca. Naša djeca. Pričajte o toj djeci”, rekla je Kaća i lagano prenijela njegovu ruku u svoje krilo. Haljina je bila tanka.

Petar je osjećao toplinu tijela i meku kadifenu kožu pod laganom svilenom haljinom.

Povukao je najednom ruku i učinio pokret cijelim tijelom.

“Nisu to još ni moja djeca”, rekao je i ustao. “To su djeca ulice. Gladna, bosa, prozebla, bolesna. Uzmite jedan crtež. Uzmite mladića u trku. Gospođo, djeca čekaju. Uzmite pa da postanu i moja i vaša.”

Gospođa se budila brzo iz svog sna. I ona je ustala. I ona je govorila tiho kao da govori sama sebi.

“Da uzmem? Mladića u trku?” Podigla je glavu. “Ne! Bolje je da ga pustim neka dalje trči!” Nasmijala se. Pružila je ruku.

Petar Romanović uzeo je mapu i poljubio ruku.

Studen, vlažan vazduh pljusnuo ga je kao talas svježe vode po obrazima. Padao je snijeg, rijedak. Pahuljice su bile krupne.

Išao je tromo, lagano. U jednoj pekari uzeo je jedan dugačak hljeb.

(Odlomak iz priče Djeca ulice Isaka Samokovlije)

 


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by