Sarajevo

Sarajevo - Andrea Di Biagio

Nedovoljno svijetle perspektive za kvalitetan život u Bosni i Hercegovini tokom pandemije i ovogodišnjih sve izraženijih političkih tenzija samo su pojačale želju mladih za odlaskom iz države dok ih u tome samo privremeno usporavaju različita ograničenja putovanja i mjere u evropskim zemljama koje su im najčešća meta

24.12.2021. -  Elvira Jukić-Mujkić Sarajevo

Da nije bilo pandemije, 28-godišnja Zeničanka Ivona Kukić vjerovatno bi živjela u Ljubljani i redovno pohađala doktorske studije iz anglistike. Uz studij na daljinu, u proteklih godinu i po dana pronašla je drugi način za društveni angažman, učenje i posao. Iako joj je novinarstvo još novo, od prošle godine je članica kolektiva community radija RadiYo Active Zenica . Ova magistrica engleskog jezika i književnosti i historije umjetnosti bezuspješno je tražila posao u struci četiri mjeseca prije nego se priključila omladinskom udruženju ”Naša djeca“ i njihovoj radijskoj redakciji.

”Niti mjesec dana nije prošlo od te moje odluke, a pandemija je počela i prvi slučajevi zaraze koronavirusom bili zabilježeni u Zenici“, prisjeća se. ”Od uvođenja prvog i najstrožeg lockdowna , sve je izgledalo nadrealno“.

Za Ivonu i njene prijatelje, takvo stanje je bilo neobično ali su, kako tvrdi, dobro podnosili sve. Uspijevali su i da se viđaju i druže, pa se nisu osjećali potpuno izolovanim ili usamljenim, a vrijeme propisane izolacije bilo je prilika i za povezivanje s roditeljima i sestrom s kojima živi.

“U mojim godinama svakako je teško pomiriti se s tim da živiš s roditeljima, a posebno mi je bilo naporno provoditi toliko vremena s njima. Nas četvero, svi odrasle osobe sa svojim problemima, sudarali smo se i premještali iz jedne sobe u drugu. Falio mi je svjež zrak, falilo mi je da izađem u večernju šetnju, falilo mi je da izađem kad god to hoću i poželim“, kaže ona i dodaje kako joj je tokom pandemije najteže bilo ”bojati se“ .

”Bojiš se da se ne zaraziš, bojiš se da ne preneseš virus roditeljima ili, recimo, 80-godišnjoj majki (koja živi u stanu pored našeg) ili ženi koja stoji pored tebe na kasi. Nisam željela da budem odgovorna za nečiju smrt. Bojala sam se da putujem i bojala sam se preseliti se u novi grad u kojem sam upisala studije jer je sve bilo neizvjesno – svaki dan mogla je biti donesena kakva nova odluka, a ja bih mogla ostati odsječena od svijeta. Teško je bilo gledati i snimke koje su dolazile iz Kine i Italije. Na trenutke sam osjećala da smo svi u istome i da se svi protiv istog borimo, i to me znalo rasplakati, ta solidarnost, zajedništvo, ljudskost“.

Jača želja za odlaskom mladih iz BiH

Gotovo svaka četvrta mlada osoba ozbiljno razmatra opciju trajnog napuštanja Bosne i Hercegovine, a više od petine je razmišljalo o privremenom odlasku u inostranstvo, pokazalo je istraživanje o stavovima mladih o odlasku iz BiH , objavljeno u avgustu 2021. godine.

“Oko 60% onih koji žele otići iz zemlje često razmišlja o emigraciji i njihova težnja za odlaskom se znatno povećala pod utjecajem pandemije COVID-19“, navodi istraživanje, kao i da je ”u 36 posto odgovora želja/namjera da emigriraju čak snažnija“.

Jasmin Hasić, jedan od autora ovog istraživanja koje je objavio Populacijski fond Ujedinjenih nacija (UNFPA), pojašnjava kako je učešće mladih na tržištu rada i dalje nisko i nadilazi ukupnu prosječnu nezaposlenost, a da obrazovanje i treninzi nisu adekvatni i ne daju im ni minimalne garancije za željene poslove.

Isto istraživanje je pokazalo i da su mladi ljudi u BiH generalno nezadovoljni kvalitetom životnog okruženja gdje trećina ispitanih izražava nezadovoljstvo zbog nedovoljne raspoloživosti javnih usluga i programa prilagođenih njihovim potrebama. Pritom, više od 40 posto mladih vjeruje da su u BiH moguće međunacionalne tenzije. Velika većina mladih vidi stagnaciju ili pogoršanje svog životnog standarda u neposrednom okruženju.

Ipak, zbog pandemije i različitih ograničenja kretanja, mnogi mladi – poput Ivone Kukić – odlazak su stavili na čekanje, a u međuvremenu pokušavaju da odluče šta su najbolje odluke za dalje životne perspektive.

Socio-ekonomske posljedice pandemije u BiH će ”vjerovatno imati učinak na društvenu koheziju i dovesti do produbljenja nejednakosti, povećanja tenzija, možda čak i do ispoljavanja nezadovoljstva različitih društvenih grupa“, navodi se u jednoj studiji

Ujedinjenih nacija o BiH, a ”COVID-19 će pogoršati postojeće ekonomske nejednakosti i ranjivosti“.

”Nejednakosti u stepenu razvoja objašnjavaju neke motive za emigraciju koja predstavlja najhitniji društveni problem. Prema percepciji ljudi, emigracija mladih porodica zatvara njihove zajednice u začarani krug nedovoljnog razvoja. Iako COVID-19 može kratkoročno obustaviti emigraciju, strukturni problemi BiH će bez sumnje to ponovo izbaciti u prvi plan“, stoji u izvještaju.

U istraživanju među svojim aktivistima i aktivistkinjama , Institut za razvoj mladih KULT i Fondacija Mozaik tokom prošle godine su došli do zaključka kako je usljed pandemije oko petina mladih trajno ili privremeno ostala bez posla, a trećina onih koji su se u to vrijeme školovali odgovorila je da je kvalitet nastave znatno umanjen, kao i da su izgubili motivaciju za učenjem.

”Nemogućnost pronalaska adekvatnog posla najizraženiji je strah povezan sa situacijom pandemije, za koji oko 37% mladih navodi kako je glavni strah koji se javlja kada razmišljaju o budućnosti. Nemogućnost osamostaljenja sljedeći je strah koji se javlja kod mladih kada razmišljaju o budućnosti, a slijede ga strah od nemogućnosti nastavka obrazovanja, strah od nemogućnosti osnivanja vlastite porodice te strah od nemogućnosti početka planiranog obrazovanja“, navodi istraživanje.

Katarina Vučković iz Instituta KULT kaže kako je pandemija produbila društvene probleme koji se tiču mladih ljudi u BiH, ali i da su se generalno prioriteti mladih ljudi u posljednjih nekoliko godina promijenili te da razlog za odlazak iz države nije samo potraga za poslom nego i za prilikama da bolje i stabilnije žive i ostvare se kao građani, a posao je samo jedan od aspekata koji na to utiču.

”Prema našem istraživanju o potrebama i položaju mladih upravo u ovoj godini, ono što mladi smatraju top prioritetima za vlasti u narednih pet godina je zapošljavanje, obrazovanje i zdravstvena zaštita, pa onda sigurnost i upravljanje migracijama u kontekstu odlaska domicilnog stanovništva iz zemlje. Ti odgovori mladih ljudi, na koji način su oni posložili prioritete za vlasti u BiH, za sve razine vlasti, govori zapravo koliko je zapošljavanje i dalje problem i da ga je pandemija vjerovatno produbila“, kaže Vučković.

Mentalno zdravlje

Posljedice pandemije po mentalno zdravlje djeca i mladi ljudi bi mogli da osjećaju još mnogo godina, ukazao je izvještaj UNICEF-a , a to će otežati problem da su mnogi teret problema sa mentalnim zdravljem nosili i prije pandemije COVID-19 bez značajnih ulaganja u njihovo rješavanje. Prema dostupnim procjenama koje je objavio UNICEF, svaka peta mlada osoba između 15 i 24 godine često se osjeća depresivno ili nije zainteresovana za bilo šta, a kako pandemija ulazi u treću godinu, nastavljaju se i posljedice po mentalno zdravlje mladih: “Najmanje svako sedmo dijete na globalnom nivou je direktno pogođeno mjerama karantina i zabrane kretanja, dok je više od 1,6 milijardi djece pretrpilo neki gubitak u pogledu obrazovanja. Prekinute rutine, obrazovanje, rekreativne aktivnosti, kao i zabrinutost za prihode i zdravlje porodice, dovode do toga da se mnogi mladi osjećaju uplašeno, ljuto i zabrinuto za svoju budućnost“.

Iako u Bosni i Hercegovini ne postoje sveobuhvatna i precizna ispitivanja i istraživanja o uticaju pandemije na psihofizičko zdravlje mladih ljudi, postojeći podaci ukazuju na to da se oko 40 posto mladih teško nosilo sa psihičkim pritiskom zbog opće atmosfere izazvane pandemijom, a oko 30 posto mladih teško je podnosilo mjere koje su se provodile zbog pandemije.

”Promjena koju danas osjetim je ta da se meni više ne sviđaju noćni izlasci kao prije. Kad pomislim na zagušljivu prostoriju punu ljudi, ja radije odem u šetnju, stan ili redakciju radija“, kaže Ivona Kukić. ”Intimnija i mirnija druženja su mi danas puno draža“. Pojašnjava kako je njen studij na daljinu bio kvalitetan ali da je lično osjećala da se ne posvećuje dovoljno jer je sve bilo daleko i teško joj je shvatati ozbiljno zadane rokove.

”Ne gledajući profesore u oči, nisam jednako osjećala svoju odgovornost ni obaveze. Moji prijatelji, koji svi studiraju [u BiH], su se žalili puno više jer je poprilično potrajao taj period prilagođavanja na online nastavu, a govorili su i da se u pandemiji puno manje radilo – i profesori i studenti. Bilo je mnogo konfuzije i pogubljenosti, a moji prijatelji su osjećali da je kvalitet nastave drastično opao“, kaže ona.

Sa refleksijom na proteklih godinu i po, Ivona kaže da na to gleda kao priliku da razmisli ”šta bih dalje od svog života i prema čemu bih se uputila, naučim se strpljenju“, ali i da bolje upozna sebe, učvrsti odnose s najbližima i stigne sve što nije prije.

”Sigurna sam da bih, da nije bilo pandemije, preselila u Ljubljanu i tamo živjela i studirala. U tom smislu bih bila danas bogatija za novo iskustvo, poznanstva, čeličenje i avanture. Ostala mi je još jedna sumnja, i danas se pitam da li bih dosad našla pravi posao da cijeli svijet nije stao zbog pandemije. U BiH možda i ne, ali negdje vani šanse bi sigurno bile veće“.

 


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by