Oskar Danon

Oskar Danon

Oskar Danon (Sarajevo, 1913 – Beograd, 2009), jedan od sarajevskih Jevreja koji su preživjeli holokaust, dirigent i kompozitor koji je vjerovao u poslanje muzike, partizan i komunist ljudskog lica, doživio je raspad Jugoslavije i slom ideala svoje generacije

26.01.2018. -  Božidar Stanišić

Sefard koji nije povjerovao zločincima

Kad je u aprilu 1941. u Sarajevu i Bosni i Hercegovini uspostavljena ustaška vlast, Oskar Danon nije na rukav prišio Davidovu zvijezdu i tako se, u rodnom gradu, kretao ilegalno. U to vrijeme ne samo Oskarovoj rodbini, već i većini Jevreja u Bosni i Jugoslaviji jednostavno nije bilo jasno u čemu je njihova krivica i zašto im oduzimaju imovinu. Sve sarajevske trgovačke radnje u vlasništvu Jevreja i Srba date su na upravu povjerenicima, koje je imenovala nova vlast. Tako je jedna od većih radnji Oskarovog oca dodijeljena porodici Mešinović. Jedna muslimanska porodica ih je primila kao podstanare i vrlo lijepo se odnosila prema njima. Ti dobri ljudi su im omogućili da, u muslimanskoj nošnji, izbjegnu u Split, potom u Mostar, a otud u Italiju. Tako su se Oskarovi roditelji spasili od ustaškog pogroma, koji je bio najintenzivniji tokom 1942, kada je stradalo oko 7500 Jevreja, dakle tri četvrtine sefardske i aškenaske populacije koja je u to vrijeme činila više od 20% stanovništva Sarajeva. I mnogo sarajevskih Danona je stradalo u logorima. Oskarov brat je preživio pogrom i vratio se u Sarajevo. Poslije rata njegovi roditelji su emigrirali u SAD, u Detroit. Nekad vlasnici manufaktura i trgovina (imovinu im je nacionalizovala komunistička vlast), radili su skromne poslove. Po smrti svog muža, majka se vratila u Sarajevo, gdje je i umrla 1972.

Oskar Danon je već imao priliku da shvati ko su aktuelni antisemiti. Nakon završetka gimnazijskog školovanja u Sarajevu, već prožet idejama komunizma, u Prag stiže 1933. Na Karlovom univerzitetu studira filozofiju, a na Državnom konzervatoriju kompoziciju i dirigovanje. Te iste godine, sa drugim kolegama, posjećuje Berlin. Dočekao ih jugoslovenski ambasador, Živojin Balugdžić. „Vidite, deco”, pokušao je da im objasni tadašnju situaciju, „dolazite iz demokratske zemlje, a ovo ovdje je opereta”. Kasnije, kada je Hitler počeo da osvaja Evropu, Danon se sjetio tih riječi. Posebno 1938, kao svjedok ulaska njemačkih trupa u Beč. Na putu za Sarajevo, 12. marta 1938, u namjeri da pogleda neku pozorišnu predstavu, zadržao se u Beču. Vidio je grad u euforiji: svi prozori na zgradama osvijetljeni, oduševljenje na ulicama… Dva policajca su ozarenih lica objašnjavali prisutnim građanima kako je težnja naroda Austrije konačno ostvarena: “Ein Volk, ein Staat – Anschluss! (Jedan narod, jedna država – prisajedinjenje!)”. Čuo je i svečani ton njihovih riječi, da će sutra njemačka vojska ući u Beč.

Taksijem u partizane

Rat je izbio u periodu koji istorija sarajevske kulture pamti i po dinamici djelovanja generacije umjetnika kojoj je pripadao i Oskar Danon. Po povratku iz Praga, 1938, Danon, dirigent i doktor muzičkih nauka aktivirao se kao dirigent

Filharmonije i pjevačkih društava, a s grupom mladih intelektualaca, takođe povratnika sa studija iz inostranstva, osniva umjetničku grupu Collegium Artisticum . Pomenimo samo neke od njih koji su učestvovali u preobražaju tada kulturno dremljivog grada: pijanistkinju Matusju Blum, balerine Anu Rajs i Ubavku Milanković, slikare Voju Dimitrijevića, Ismeta Mujezinovića, Danijela Ozmu i Romana Petrovića, inženjere Jahiela Fincija i Emerika Bluma, pisce Jovana Kršića i Boru Draškovića… Na planinu Romaniju Danon je iz Sarajevo stigao ilegalno, taksijem, u julu 1941, desetak dana prije izbijanja ustanka u Bosni i Hercegovini. Partizani još nisu postojali kao organizovana formacija, ali Oskar i drugovi (Grujo Novaković, Pero Kosorić i Pavle Goranin) su djelovali – prvo kao diverzanti, potom kao osnivači partizanskih jedinica. Danon je bio zamjenik komandanta Romanijskog bataljona, potom komandant odreda Zvijezda. “Ratovali smo i sanjali o slobodi. Sećam se da smo moj najbolji drug iz gimazije, Pavle Goranin i ja, te 1941, u podnožju Romanije, na Radio-Berlinu jednom slučajno uhvatili Karajanovo izvođenje Eroice . Kada je završeno, Pavle je rekao kako je siguran da ću jednoga dana na beogradskom Kolarcu dirigovati Eroicu , a da će on sedeti u publici i uživati. Nažalost, nije dočekao. Poginuo je na romanijskim Bijelim Vodama, u januaru 1944…”, sjećao se tako svog ratnog druga i narodnog heroja, čije pravo ime je Elijah Steiner.

Cigo (ratno ime Oskara Danona, dobio ga je zbog svoje tamne puti) u ratu je djelovao i kao kulturni radnik, ali i kompozitor. Komponovao je, između ostalih, pjesme koje su borci i simpatizeri partizanskog pokreta brzo prihvatali kao narodne. I danas mnogi (koji nisu promijenili mišljenje o značaju otpora nacistima i njihovim kolaboracionistima) misle da su pjesme Romanijo visokoga visa , Ide Tito preko Romanije , Pesma bosanskih proletera . Nikle u narodu, spontano. Po tekstu pjesnika Vladimira Nazora komponovao je pjesme Drug Tito , Sve što j' bilo pod pepelom , Pjesma o pesti … Originalna verziju ove poslednje narod je u Jajcu 1943. izmijenio, pa je postala Uz maršala Tita, junačkoga sina … Danon je s oduševljenjem prisustvovao rađanju Jugoslavije u tom bosanskom gradu: “Shvatili smo da se iz naše teške višegodišnje borbe, stradanja i žrtve rađa nova država…”

Sarajevo, proljeće 1945

“Vratio sam se u ulicu svog detinjstva, ali ovoga puta u uniformi pobednika. Jedva sam čekao da vidim Vjeru Bonačić, devojku u koju sam bio zaljubljen od pre rata. Međutim, morao sam da sačekam izveštaj Gradskog komiteta o tome kako se Vjerina porodica držala za vreme NDH… Vjera je poticala iz građanske porodice. Otac, dr. Mato Bonačić, bio je direktor Finansijske uprave, inače građanski i demokratski orijentisan HSS-ovac. Majka, Anka Obuljen, bila je iz gosparske dubrovačke porodice, naglašenih hrišćanskih, tj. katoličkih shvatanja. Vjerina majka nije bila oduševljena idejom da joj se ćerka uda za „tambur-majora”, ateistu, levičara, još i Jevrejina (…)”, tako se Danon sjećao tog perioda i odlaska sa Vjerom u Beograd, gdje su se vjenčali.

Beograd- Baška – Beograd

Ovaj skromni hommage dirigentu, kompozitoru, profesoru, kulturnom radniku i komunisti ljudskog lica, poslijeratnom osnivaču Beogradske filharmonije, opere i baleta u Beogradu, na ovom mjestu lako bi se pretvorio u citat enciklopedijskih odrednica. Ipak, podsjetiću čitaoce da je Danon bio i glavni dirigent Ljubljanske filharmonije i Simfonijskog orkestra Radio-Zagreba, te da je sa ansamblom Beogradske opere ostvario odlične nastupe u Parizu, Beču, Firenci, Visbadenu, Rimu, Berlinu, Veneciji…. Kao gost dirigent nastupao je u više navrata u svjetski znanim operskim i koncertnim dvoranama u Evropi, Americi, Sovjetskom Savezu i Japanu.Riječ je o impresivnom broju nastupa – preko 2000, a snimci djela velikih autora koje je izvodio u Londonu i Pragu i danas su prisutni u produkciji velikih diskografskih kuća. Ostaje zabilježeno i da je u poslijetarnom periodu ideologizacije umjetnosti bio na strani onih koji su se zalagali za slobodan iskaz, dakle bio je protivnik Đilasov i Zogovićev.

U Sarajevu se zatekao početkom aprila 1992; bio je pozvan na promociju monografije o Collegium u  aristicumu … Učestvovao je i na mitingu građana Sarajeva u znak podrške jedinstvenoj Bosni i Hercegovini, kada su na masu zapucali snajperi srpskih ekstremista. U gradu koji je već bio pod opsadom zadržaose nekoliko dana. Vidio je smrt jedne žene, to ga je užasnulo. Morao se vratiti u Beograd, Vjera je bila teško bolesna. Umrla je, teško pogođena zbivanjima u zemlji u koju su oboje vjerovali. Nakon njene smrti napustio je Beograd, u koji, iz novog obitavališta, u Baškoj na Krku, gdje je nekad sa Vjerom rado provodio ljeta, vraćao se samo zimi. Teško je podnio takozvane “promjene”. Ipak, i sa ironijom je pripovijedao kako je početkom devedesetih, u šetnji Knez-Mihajlovom, kojom su prolazili i novokomponovani četnici, kada bi ga neko upitao šta je radio od 1941. do 1945, odgovarao: “Ja sam, da 'prostite, bio partizan...”

Umro je u Beogradu, u decembru 2009, u gradu kojeg se sjećao radije po dobru i toleranciji. “Bio je tolerantan čovjek. Valjda nisam tolerantnijega sreo. Imao je razumijevanja za sve, a kada bi pripovijedao o zlu, činio je to nastojeći da mu ne pridodaje nikakva i ničija nacionalna ili vjerska obilježja,” zapisao je o njemu Miljenko Jergović. U jednom od posljednjih intervjua Danon je izjavio: “Više ne znam ni ko sam, ni šta sam. Verovatno i ja patim od takozvane jugonostalgije. Svuda sam živeo, radio po celoj Jugoslaviji. To je bila moja domovina. Nje danas više nema!” U drugoj prilici, pred sam odlazak, dodao je da su društva nastala na pepelu jugoslovenskog društva bez ikakve vizije.

Zaustavimo se ovdje, uz napomenu da je iza sebe ostavio i knjigu sjećanja Ritmovi nemira (2005),koje je zabilježila Svjetlana Hribar, 2005. U našem danas, kad riječ kreativnih, pametnih i humanih ljudi (i ne samo na takozvanom Balkanu), potisnuta dominacijom subkulture do nas dopire uglavnom sa margine, čini se da sa 600 stranica ispovijesti ovog umjetnika ipak stiže i jedna, po svemu nesvakidašnja svjetlost.


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by