Stari most Konjic - Lazar Drljača

Stari most Konjic - Lazar Drljača

Zapis o slikaru Lazaru Drljači (1882-1970), mužu gospođe Bijede , nesuđenom arhitekti

14.08.2019. -  Božidar Stanišić

Nema ni knjige ni turističkog kataloga o gradu Konjicu i okolini u kojim nije pomenuta legenda o nastanku Boračkog jezera. Prema tom predanju, na mjestu najvećeg prirodnog jezera u Bosni i Hercegovini u davnini se nalazila bogata varoš. Stanovnici grada postali su bezbožni, nehumani i obijesni. (Treba li da dodam: Od Adamovih vremena do danas bogatstvo čini svoje?) Neki svetac, prerušen u putnika, u tom mjestu nije dobio ni hrane ni prenoćišta. Ugostila ga je samo neka siromašna djevojka. Prije svanuća, svetac joj je savjetovao da svoju oskudnu imovinu natovari na konja i pobjegne iz grada koji će biti kažnjen. Naredio joj je da se zaustavi tamo gdje konj triput udari nogom o zemlju - neka se naseli na tom mjestu i biće sretna. Sirotica je učinila sve po svečevoj naredbi. Kad se osvrnula, na mjestu varoši vidjela je samo vodu - jezero. Grad je bio potopljen zajedno sa svojim stanovnicima. Tako je nastalo Boračko jezero. Djevojka se naselila na mjestu gdje se konj zaustavio. Potom je na tom mjestu nastao grad Konjic.

Nema ni knjiga o Konjicu u kojim nisu pomenuta dva umjetnika: putopisac i karikaturist Zuko Džumhur (1921-1989) i slikar Lazar Drljača (1882-1970). Živio je i stvarao u tom kraju od početka tridesetih godina 20. vijeka do konca svog života.

Drljača, život i djelo

Život slikarev? In medias res – neuporediv je sa bilo čijim u bogatom mozaiku biografija južnoslavenskih slikara, čije kockice čine i gospodska djeca i skitnice, i uvaženi profesori i boemi, i uzorni građani i siromasi, i snobovi i samoubice… Ma kakvi da bili (ili jesu), niko od njih nije toliko prezirao civilizaciju 20. vijeka. Njegovo djelo? Zasad samo o jednoj sitnici: niko od Drljačine sabraće po slikarskom štafelaju nije doživio nestanak tolikog broja svojih djela u plamenu ili u rasipanju bez traga.

Nakon uspjeha dvadesetih godina u Rimu, kada su za Internacionalnu izložbu primljene njegove četiri slike te samostalnih postavki u Sarajevu, Mostaru i Bosanskoj Krupi, o sebi je progovorio kratko: “Rodio sam se na Uni kod Brezovače planine krupnog kremena i olova. Odrastao sam u Sarajevu gdje sam počeo slikati. Učio sam se dalje po Evropi, u Beču, Parizu, nekih 16 godina. Ratovao sam u redovima Antante protiv Alijanse. Oženio sam se čim sam iz tople Italije došao u rodno selo na Uni. Mojoj gospođi je ime ‘Bijeda’. U rodnom kraju krupnog kremena i olova imao sam dispozicije za arhikteturom i bio sam zidar; tesao sam i pekao cigle. Konstruisao sam lađu, veslao i kopao rude. Kovač sam i znam kositi i orati. Gradio sam željezne puteve i crkvicu. U s

Lazar Drljača (Petar Magazin - public domain)

Lazar Drljača (Petar Magazin - public domain)

vjetskom ratu otete su mi boje; izdržao sam duge apsove u Italiji. Bijeda, moja vjerna, tješila me je kao što tješi češće puta pjesnike i slikare. Izložio sam u rodnom kraju Krupi prije godinu dana, bez pretencija, trudeći se da u boji opjevam ljepotu naših planina i njihovih rijeka.”

To nije sve… Slikar Drljača, muž gospođe Bijede , nesuđeni arhitekt, do kraja života je ostao u dijelu Hercegovine kojim dominira planina Prenj. Najlakše bi bilo reći: ni čudnije planine, ni čudnijeg slikara. Vrijeme na Prenju je hirovito – sunce učas prekriju oblaci, gromovi rasparčaju mir planine kao da je list papira… Jao putniku koji se opremio kao za izlet u gradskom parku pa se, prevaren nebom bez ijednog oblaka, zaputio prema njegovim vrhovima višim od 2000 metara, od kojih se pruža pogled na planine Visočicu, Bjelašnicu, Bitovnju, Čvrsnicu, Velež i Crvanj.

Drljačino čudaštvo? Otkud i zašto slikarev prezir prema civilizaciji, njenim gradovima i materijalnim dobrima? Iz sjećanja njegovih savremenika, koja su po nekom pravilu sva anegdotalna, znamo da je sve do 1960, živio u planinskim brvnarama. Tada su ga, ostarjelog i onemoćalog, prijatelji i ondašnja vlast konačno primorali da ne odbije barem stambenu ispomoć i nastani se kraj jezera, u Šantića vili. Sav njegov kuhinjski pribor činili su nož, kašika i konzerve u kojim bi za cijeli dan skuhao jedno jaje ili krompir-dva, koje nije htio primiti od svakog već samo od seljaka u koje je imao povjerenja. Trave i čajeve sakupljao je na planinskim pašnjacima. Ribu je lovio na Šištici, rječici koja otječe iz jezera i “spektakularno” (tako tvrde u turističkim katalozima), u visokom slapu, utječe u Neretvu kod Konjica. Odjeću je krojio i šio sam, kao i opanke. Nije slikao neprestano, već kad bi mu “došlo”. Ali, gledajući njegove radove, teško je oteti se impresiji da je slike mislio neprestano i da su se u njemu taložile i prelamale na način znan samo svom autoru. Za vrijeme rata doživio je strašnu traumu: njegovu kolibu punu slika spalili su četnici. Odmah nakon rata izgorjelo je i njegovo novo planinsko obitavalište. Novo? Uvijek uboga koliba, i slike u njoj. Kažu da potom dugo nije slikao pa je, dok je još bio u snazi, radio kao kosac i drvosječa. Kad su onomad svi postali drugovi , on je ostao gospon Lazar – koji ne voli vlast ma čija bila i prezire svakog ko je iskorištava za vlastiti račun.

I kad čitalac dođe do kraja divne biografije Zatočenik ljepote (1974), novinara Šefke Hodžića, na čijim koricama je fotografski portret sa lulom, ostaje svjestan težine odgovora na pitanje o umjetnikovom čudaštvu i konstantnoj udaljenosti od civilizacije. Kakve je traume doživljavao u gradovima velikog svijeta? Kakve u Velikom ratu, u kojem je bio silom vojnik? A tek u onom sljedećem, u kojem je posmatrao i bijedu i apsurde međuetničkih sukoba? Da li je na njegov izbor imala uticaja i neka žena o kojoj se, osim o mladim seoskim učiteljicama u koje se pod starost zaljubljivao, ništa ne zna?

Bolje će biti da ne nagađam o pravom i vjerovatno ne samo jednom odgovoru na izbor životnog puta čovjeka i umjetnika koji je sam sebi bio i sluga i kralj. Drugog nije priznavao. Istina, jednu kraljicu jeste – ali kao ženu kojoj se sviđalo njegovo slikarsko djelo. Bila je to Jelena, supruga Vitorija Emanuela. Emisaru Aleksandra Karađorđevića, za vrijeme kraljeve posjete Konjicu, na zahtjev da slikar siđe u grad i naslika kraljev portret, odgovorio je da trenutno nema vremena već tek kroz dva-tri sata. Kakvog posla je imao u tom času, to ne znaju ni Bog ni šeširdžija, ali taj portret nikad nije naslikan. Bio je sumnjičav prema bogatima i moćnima i kasnije, poslije rata. Njegova kritika nerijetko je stizala ne samo njih već i seljake u čijoj blizini je proveo pola svog života. A da nekom greškom uskrsne, šta bi grešni Lazar rekao o aktuelnoj pojavi koju je za života u socijalizmu definisao kao grabinizam , aludirajući na koristoljupce i lopove tog perioda? Ili da, nedajbože, čuje buku kamiončina kojim se danas bez ikakve kontrole odvozi šumsko blago planine Prenj? A tek o problemima divljih konja u tom kraju, za čiji opstanak su se potrudili dobri ljudi iz drugih evropskih krajeva?

Pred kraj života zaželio je da ga sahrane na Prenju, na vrhu Osobac – da bude ostavljen bez groba, pticama za hranu. Želja mu nije ispunjena. Njegov grob se nalazi pokraj Šantića vile, na jezeru. Odnedavno je dobio drugo obilježje – umjesto drvenog panja sa slikarevim imenom, jedna grupa mladih iz Sarajeva postavila je stećak. Da, stećak – to nije štamparska greška. Lazar Drljača je zaista tvrdio da je posljednji bogumil. Stećak, kraj vile skoro uništene u ratu, koja nijemo a živo svjedoči o našem bratoubilačkom bezumlju 1992-95 i apsurdima poratnih podjela, ipak nije kamena tačka na njegovom djelu i životu.

Sarajevo, 2012

Te godine, povodom 110 godina Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta”, 130 godina od rođenja Lazara Drljače i 50 godina od njegove posljednje izložbe u Mostaru, u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti u Sarajevu postavljena je izložba umjetnikovih radova. Svega 62, ali dovoljno da predstavi slikara koji je ekspresionizam i fovizam usvojio spajajući iskustvo tadašnje evropske avangarde i svojih pogleda prvenstveno na predjele, potom ljude i gradove. Jedan moj sarajevski prijatelj mi je onomad javio da je i avlija Muzeja bila pretijesna da primi sve posjetioce. Tada mi je poslao isječak iz nekih dnevnih novina u kojim je jedan mladi sarajevski novinar, ganut izložbom i brojnom posjetom, zapisao da je umjetnost, kao i ljubav, posljednja odbrana smisla.

Post scriptum

Naslov Van Gog sa Boračkog jezera je problematičan? Ili, još gore – patriotski? Palo mi je na um da uvećam slikarev značaj? Van Gog za života nije prodao niti jednu svoju sliku, Drljača jeste; Vinsent je postao svjetski slavan, Lazar je danas poznat samo u svom, ipak uskom ex-jugo krugu; znameniti Holanđanin je slikao svakog dana, bosanski slikar samo kad mu “dođe”…

Dakle?

Nemam bolji naslov, a savršenih ionako nema! Ali, čini mi se, brani ga činjenica da je i Vinsentu i Lazaru slikarstvo bilo život, bijeda im je bila glavna saputnica a priroda utjeha.

 


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by