Ivica Osim - odlazak Štrausa sa Grbavice

U Gracu, 1. maja, preminuo je Ivan Ivica Osim (1941-2022), maestro sarajevskog, jugoslavenskog i evropskog fudbala. Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića

Vijest o odlasku Štrausa sa Grbavice objavljena je u svim značajnim sportskim dnevnicima, revijama i internetskim portalima u svijetu. Poseban odjek imala je u Bosni i Hercegovini i Regionu, takav da se čitaocu moglo učiniti da svih naših ratova, podjela i polemika nikad nije ni bilo, da su samo ružan san. Odjek o odlasku Ivice Osima bio je spontan i u Austriji, Grčkoj i Japanu, gdje je kao trener doživio slavu i priznanja, te u Francuskoj, gdje je popularni Švabo igrao i završio fudbalsku karijeru.

Sažmimo ukratko o Ivici Osimu. Ukratko, jer mi se čini da bi Osim na sve što se i sada piše i govori o njemu, kao čovjek i sportista koji je više vjerovao djelovanju nego riječima, rekao: “De, malo to skratite…”.

Evo, zbijam rečenice iz nekoliko biografija, dodajem zapažanja onih koji za fudbal nisu posve truba-gledaoci kao ja: rođen je 1941, u sarajevskom naselju Hrasno, u radničkoj porodici. Otac mu je bio bravar, a majka domaćica. Porodica Osim bila je Evropa u malom: djed i baka s očeve strane - Slovenac i Njemica, a s majčine - Poljak i Čehinja. Sebe je smatrao Jugoslavenom. U gimnaziji je bio jedan od najboljih matematičara. (Nimalo slučajno je zapažano da su njegova dodavanja na terenu bila matematički tačna!). Kao talenat za matematiku bio je oslobođen polaganja mature, potom se upisao na Matematički fakultet u Sarajevu. Već na prvom ispitu dobija ocenu devet, ali pretegnula je ljubav prema fudbalu.

Odrastajući na Grbavici, Ivica Osim je aktivno počeo trenirati nogomet u Željezničaru. Za prvi tim sa Grbavice je zaigrao u sezoni 1959/1960, a za klub je nastupao jedanaest godina. U 250 zvaničnih nastupa za sarajevske plave postigao je 75 golova. Šesnaest puta je igrao za reprezentaciju bivše Jugoslavije, postigao osam golova, od kojih četiri na Olimpijskim igrama u Tokiju, 1964. Godine 1967. proglašen je za najboljeg jugoslavenskog igrača. Bio je jedan od glavnih reprezentativaca u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 1968. u Italiji, ali ga je povreda spriječila da i on doprinese osvajanju drugog mjesta na tom šampionatu. (Prvak je bila Italija, u ponovljenom, i danas nezaboravnom finalu). Za podsjećanje: kapiten te reprezantacije bio je igrač onog slavnog šampionskog Sarajeva, bek Mirsad Fazlagić. Gol koji je u pretposljednjoj minuti Englezima zabio Dragan Džajić ušao je u sve antologije najljepših zgoditaka svih vremena.

Godine 1970. Osim odlazi u Francusku, gdje igra za Strasbourg, Sedan i Valenciennes. Karijeru je završio 1978. Potom slijedi više no uspješna trenerska karijera. S uspjehom je vodio Željezničar od 1978. do 1986. Bio je i selektor reprezentacije Jugoslavije, one posljednje, koja je na Svjetskom prvenstvu u Italiji izgubila na penale od Maradonine Argentine. Vodio je reprezentaciju zemlje u raspadanju, kojoj je 1992. uskraćeno pravo na učešću Švedskoj, na Evropskom prvenstvu. (Pobjednik je bila Danska, koju je posljednja fudbalska Jugoslavija, dakle Osimova, eliminisala u kvalifikacijama.)

Dva puta Osimu je bio upućen poziv iz Reala, ali je odbio ponudu slavnog madridskog kluba. I sebi i drugima kasnije je priznao da bi vruća madridska klupa bila prevelik rizik.

Osim je vodio Partizan, Panathinaikos, Sturm, JEF United. U Sturmu iz Graca ga smatraju svojim trenerom stoljeća, ekipu je potkraj devedesetih izveo na veliku evropsku scenu. Posljednji trenerski angažman imao je kao selektor Japana. Tada je doživio iktus i napustio trenerski poziv. Japan mu se odužio najvećim ordenom za društvene i sportske zasluge.

Za svoje vrijeme bio je nekarakteristično visok igrač, ali posebnog, dugog koraka. Nezaboravni su ostali njegova tehnika i lakoća kojom je prelazio protivničke igrače. Činilo se da igrači padaju oko njega, a kada ne bi asistirao saigračima, sam bi postizao golove. Nerijetko su radio i novinski reporteri sa čuđenjem izvještavali kako sve to uspijeva, uprkos neuobičajeno usporenim pokretima. Jeste, bio je to uvijek valcer, fudbalski – zbog kojeg je dobio nadimak po ocu valcera, Johanu Štrausu (Ocu). Onaj drugi, Švabo – zbog plave kose, Govorilo se da samo Pele, Osim i Šekularac mogu predriblati igrača u direktnom duelu na formatu petobanke. Je li otud slučajno što je Osima, po dolasku u Francusku, jedan novinar nazvao Monsieur Milimetar?

U Sarajevu smo imali rodbinu podijeljenu na navijače Sarajeva i Želje. Sjećam se da su onih davnih šezdesetih moji govorili: “Opet se zavadili… Tetak Pero i Tetak Ceto!” Bili su ne samo rodbina već i veliki prijatelji, ali rivalstvo bi učas planuli. Tetak Pero je smatrao da nema boljih igrača od Štrausa sa Grbavice i Gospodina u Kopačkama, kako su zvali Željinog golgetera Mišu Smajlovića, a tetak Ceto da nema boljeg igrača od Asima Ferhatovića. I o golmanima su se prepirali: je li bolji Vasilije Radović sa Grbavice ili su to Refik Muftić i Ibrahim Sirčo na golu Sarajeva. Sjećam se i radio-prenosa tih utakmica, promuklog glasa doajena sportskog novinarstva Mirka Kamenjaševića i obavezne pjesme “Četiri mladića idu s Trebevića”. Mladići žure sa izleta prema stadionu, igra se utakmica. Veseli su, “prati ih pjesma i smijeh”. Potom – prolama se stadionom: “Željo, Željo!” “Sarajvo, Sarajvo!” (U Sarajevu gutaju samoglasnike kao da su tulumbe!)

Najteži trenutak Osim je doživio u Beogradu, u proljeće 1992. Dao je ostavku na mjesto selektora Jugoslavije, 23.maja. Na pres konferenciji novinarima je rekao da ostavku podnosi iz ličnih razloga, koji su, misleći na rodno opkoljeno Sarajevo, tada morali svima bili jasni. Smatrao je da najmanje što može učiniti jeste ostavka na dužnost selektora. Sa porodicom odlazi u Grčku. (Živio je posve “nemoderno”: sa suprugom Asimom 58 godina; troje djece. Nakon igračkih koraka, njegov sin Amar je krenuo i onim trenerskim.)

Iako pogoršana zdravlja, ni u posljednjem periodu svog života nije odolio izazovu ličnosti pomirenja u komplikovanoj poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. U istoriji poslijeratnog bosanskohercegovačkog fudbala, takođe FIFA-e, ostaće zapamćen kao ličnost koja je 2011. obnovila veze među svađalačkim, tada razdijeljenim savezima Federacije i Srpske. Zajedno sa suprugom bavio se i humanitarnim aktivnostima, o kojim, zapitan, odgovarao je nevoljko, škrto – u stilu prilično zaboravljene bosanske etike: “Nek ne zna lijeva ono što čini desna ruka…”

Nije se hvalio popularnošću¹, nikad. Baš nikad.

A nikad nije progovarao da bi tek nešto izjavio. I nikad neupitan. Zapamtio sam neke njegove izjave jer volim da zapišem šta misle skromni, pametni ljudi.

O nekad i sada u fudbalu: “Nekada su te utakmice bile i ljepše, i kulturnije, i kvalitetnije, ali...”

O fudbalu i smislu postojanja: “ Ima i drugih vrijednosti, nisu samo to pare...”

O Jugoslaviji i našem mentalietu: “Velika Jugoslavija mnogima je smetala. Bila je uspješna, živjeli smo normalno, lagano, kreativno i svi smo mislili da to tako treba. Nikad se nije previše radilo, a imalo se. Imali smo uspjehe, lagodan život. Ali, nismo primjećivali da to nekog žulja. Da žulja taj svijet koji je navikao da radi od jutra do sutra, da krvlju i znojem zasluži svoje uspjehe. Kako u fudbalu, tako i u običnom životu (...) E, tada je neko odlučio da ovaj naš san mora da se završi. Kod nas su se talentovani ljudi rađali kao na tacni. Imali smo bisere. Imali smo mnogo nade, nismo osjećali šta se valja iza brda. Nismo osjećali te tektonske promene. One su nas zatekle i desilo nam se to što nam se desilo. Još se nismo opasuljili (…) Zaraženi smo svi od tog mentaliteta da moramo da budemo ili najgori ili najbolji. Ili u nebesima ili u ponoru. Kod nas nema nikakve sredine i mirnog života posvećenog poslu. Uspjehe dižemo u vasionu, a neuspjesi nas vuku na samo dno. Ne učimo ništa na sopstvenim greškama.

Nekom – koliko čudnovatom podudarnošću? – preminuo je u Gracu, u zemlji Oca valcera. U gradu u kojem navijači Sturma traže od Gradskog vijeća da jedna ulica dobije naziv po Štrausu sa Grbavice.

Ali ne baš”jedna”, tek tako – ni reda radi. Već jedna od najdužih u gradu, ona koja vodi prema stadionu.

PS 

Pročitao sam stotine poruka povodom Osimovog odlaska. Barem dvije moram dopisati ovom skromnom zapisu:

“Bio je Ante Marković i Branko Ćopić u jednoj osobi…”

“Odmori se, Švabo!”

 

1Filmografija: Austrijska televizija ORF/3 sat 1999. godine objavila je dokumentarni film o Ivici Osimu pod naslovom „Mein Sarajevo“ („Moje Sarajevo“). Novinar Sabahudin Topalbećirević je 1999. godine snimio dokumentarni film „Plava priča“ koji govori o Ivici Osimu i FK Željezničaru.

Bibliografija: „Ivica Osim: Das Spiel des Lebens“ („Ivica Osim: Igra života“, 2001), autori Gerd Enciger (Gerd Enzinger) i Tom Hofer (Tom Hofer); „Die Welt ist alles was der Ball ist“ („Svijet je ono što je lopta“, 2002.), autori Stefan Šenah (Stefan Schennach) i Ernst Draksl (Ernst Draxl) オシムの言葉 („Osimove riječi“, 2005), autor Kimura Jukihiko (Kimuro Yukihiko); „Ivica Osim – Utakmice života, biografija“ (2014) autor Marko Tomaš.

blog comments powered by