Isak Samokovlija - Nosač Samuel

Isak Samokovlija - Nosač Samuel

Ove godine navršava se 60 godina od smrti pripovjedača i dramskog pisca Isaka Samokovlije (1889-1955), jednog od sarajevskih Sefarda koji su preživjeli pogrom u drugom svjetskom ratu. Godine 2002, firentinski izdavač “La Giuntina” objavio je knjigu “Samuel il facchino”, izbor iz Samokovlijinog pripovjedačkog opusa koji je priredila i prevela Maria Rita Leto

10.02.2015. -  Božidar Stanišić

Samokovlije – porijeklo jedne sefardske porodice

U rodoslovu njegove porodice, koji je piščeva kćerka Mirjana  Samokovlija – Vujošević ostvarila uz pomoć svog strica Haima i rođaka Marcela, zapisano je da je njihovo prvo prezime bilo Baruh, što na hebrejskom znači blagosloveni, tj. miropomazani svetim uljem iz Bet – Hamigdaša.

“Prezime Baruh - stoji u rodoslovu - susreće se danas širom svijeta… Godine 1492. nakon izgona iz Španije od strane španske inkvizicije krenuli su izgnanici u potragu za novom domovinom. Putujući sjevernom obalom Afrike preko Maroka, Alžira, Tunisa, Libije, Egipta, Sirije, Turske i Grčke, najzad su Baruhovi stigli u Bugarsku. Tamo su se zaustavili u gradu Samokovu… Pobrojane zemlje bile su u sastavu Otomanskog carstva, pa nisu postojale teškoće oko prelaska granice. Porodica Baruh se bavila trgovinom. Pošto su uslovi života vremenom postajali sve teži, dvojica braće Baruh odlučili su jednog dana da krenu na zapad. Iz Samokova su preko Srbije stigli u Bosnu, u grad Travnik, oko 1860. godine. Poslije nekoliko dana boravka i poznanstva sa mladim travničkim Jevrejima, mnogi su se pitali ko su ova dva lijepa i stasita i ozbiljna mladića. Odgovor je bio da su došli iz gradića Samokova u Bugarskoj i tako ih prozvaše Samokovlije. Jedan od braće odlučio je da ostane Baruh, a drugi je postao Samokovlija. Braća su, razumije se, i dalje ostala u prisnim bratskim odnosima…”  Prema Mirjaninom kazivanju Samokovlije su se poslije Travnika i Čajniča nastanili u Goraždu, gradiću na Drini. Piščev djed Isak i baka Lea imali su sedmoro djece: Bohora, Mošu, Avrama, Jakoba, Saru, Oru i Mirjam.

Život i djelo

Prvi sin Mošin, rođen 3.septembra 1889, dobio je ime po svom djedu Isaku.  Isak je rastao sa četiri brata i jednom sestrom. Zvali su se Baruh, Haim, Jakob, Leon i Mirjam. Mirjam je umrla još kao dijete u Goraždu, a Baruh i Leon stradali su u logorima 1941-1945.

Kao šestogodišnjeg dječaka, otac Mošo i majka Rifka poslali su svog najstarijeg sina u Sarajevo kod djeda i bake po majci, koji su živjeli na Bjelavama. To je bio njegov prvi susret sa gradom i ljudima o kojima će kasnije pisati u svojim djelima. Nakon tri godine vraća se u Goražde gdje pohađa i završava osnovnu školu. Sa majkom, braćom i djedom po ocu, Isak se 1902. preselio  u Sarajevo. Te iste školske godine upisao se u sarajevsku Prvu gimnaziju i sa odličnim uspjehom [1] završio svih osam razreda.

Kao stipendista Kulturnog društva "La Benevolencija", mladi Isak otputovao je 1910. godine u Beč na studij medicine. U prijestonici Imperija, na nekom plesu, upoznao je mladu Heddu Brunner, svoju buduću suprugu, koju je njena majka poslala na krojački zanat. Nakon  Velikog Rata radio je kao ljekar u Goraždu i Fojnici, a od 1925. u Koševskoj bolnici u Sarajevu. U književnosti se javio pričom “Rafina avlija” (1927), a godinu kasnije pristupio je  “Sarajevskoj grupi književnika [2] ”. Ta priča je najavila Samokovliju, pripovjedača sirotinjskih sefardskih četvrti grada Sarajeva i njegovu odlučnost da odbaci višestoljetnu jezičku tradiciju svog naroda. Prema Ivi Andriću, “on je ušao u našu književnost (…) kao gotov pisac, kao da njegovo mesto bilo tu odavno pripremljeno i samo čekalo na njega.” Meša Selimović je smatrao da je Samokovlija, pored Andrića, najbolji bosanski pripovjedač. Između dva rata u približavanju srpsko-hrvatskoj kulturi posebnu ulogu odigrale su rasprave u listu “Jevrejski život”. Samokovlija je tvrdio da je “jevrejsko-španska poezija praktično mrtva” i da nikakav genij nije u stanju da revitalizuje jednu kulturnu matricu,  udaljenu od njenih korijena. To nije prošlo bezbolno piscu knjige priča “Od proljeća do proljeća” (1929), ali on će svoj odgovor konzervativnom dijelu sefardske sredine dati u drami “Plava Jevrejka” (1932). Radnju ovog djela, u kojem se ogleda i drama vjekovnih religijskih i kulturnih podjela, zasnovao je na ljubavi Jevrejke i Srbina.

“Moj Samokovlija”

Davno, davno - u čitanci za šesti razred osnovne, bila je Samokovlijina priča “Mirjamina kosa”. Jednostavna a duboka – o djevojčici Mirjami koja nema kosu crnu kakvu bi trebala imati sva sefardska djeca, nego plavu. “Tukli su je, teglili za kose i bacali se prašinom ili blatom na nju.” Ne, nije se branila od nasrtljivih i netrpeljivih vršnjaka, među kojim se isticao dječak Avram. Ni od nadimaka nije mogla da se odbrani– Švabica, žuta koza. U drugom dijelu priče Mirjama se razboli, kosa počinje da joj opada ali ona se nada kako će joj narasti nova, crna.   Sjećam se – neke moje školske drugarice grcale su u suzama. Neko među nama, dječacima - neki razredni Avram – zacerekao se na te suze.

Kasnije, sedamdesetih godina, za vrijeme pozorišne predstave [3] “Nosač Samuel”, nastaloj adaptacijom ove i priče “Saručin dug”, iznova sam osjetio važnost one magične veze između gledalaca i zbivanja na sceni. Zavladao je potpuni muk kad je Riđi Jakov bacio kesu sa dukatima u Samuelova prsa. Trebalo je da nosač samo pruži ruku i ostvari svoj san -   bakalnicu i … Zbogom, teški sepeti! Zbogom, strmi sokaci Bjelava! Ali njemu se tada učini da bi se u tom trenutku ugasila jedna od onih lampi na zidu pa kaže. “Uzimam Saruču i golu i bosu!” Na početku zajedničkog život, Saruča osjeća težinu duga žene koja mužu nije donijela miraz. O tome, i ostalom – ako ima vas, radoznalih – potražite italijansko izdanje Samokovlijinih priča.

Kao profesor, u Bosni, rado sam sa učenicima razgovarao i o ovoj pripovijeci. Istina, bilo je i onih koji su smatrali da je Samuel blesav - kad je novac na stolu, pred nama, treba ga uzeti. Ali, to bi već bio predmet raspredanja o ljudskim odnosima i poimanjima od Adamovih do naših vremena.  

Bliski prijatelji Isaka Samokovlije misle da ovog pisca modernog realizma ne bi bilo bez ljekara Samokovlije. Zalazio je u kuće sefardske sirotinje, do tančina se upoznao sa životom svojih budućih likova: pralja, hamalina, obućara, limara… Tokom ovakvog učenja o svijetu i ljudima uočio je jednu jednostavnu viziju života posljednjih – u kojoj nema postojanja bez nade i radosti. Tako njegov Hajmačo živi za “dvije  - tri radosti, obične i male”, Saruča za dan u kojem će se na vratima pojaviti njen otac i reći joj da je isprošena, a Rafo se raduje što u predsmrtnom času vidi i miriše slatkiše iako ne može da ih jede.  

Samokovlija i pogrom nad Jevrejima Sarajeva  

Uništenje Jevreja u NDH Samokovlija je preživio čudom. Spasila ga je epidemija tifusa u Sarajevu. Ljekara nije bilo mnogo, pa je tako od koristi bio i jedan od onih iz “niže rase”.  Pred kraj rata ipak nije izbjegao zatočeništvo u sabirnom logoru u Alipašinom Polju kod Sarajeva, ali je uspio pobjeći. Iz njegovih poratnih priča u prvi plan izbija i drama preživjelog Jevreja [4] . O tome pripovijeda Davoka, autorov dvojnik, osobito u maestralno ostvarenoj pripovijeci “Davokina priča o Jahielovoj pobuni”. U toj dugoj priči autor se fokusirao na problem vjekovne trpeljivosti sefardskog bića. Iz pripovijedanja naizgled jednostavne Jahielove pobune (on ne želi uzeti za suprugu ženu koju mu preporučuje rabin) u prvi plan izlazi druga priča – o djevojci Streji koja se nije predala u ustaške ruke.

Streja (Zvjezdana) poginula je kao bolničarka u bataljonu kojim je komandovao Oskar Danon [5] . Njeno ratno ime – nimalo slučajno - bilo je Jahiela.

Jedna uspomena o piscu i – još nešto

Samokovlijina kćerka Mirjana, u svojim sjećanjima na oca (koji je pisao, naveče, ne skidajući svoj bijeli ljekarski mantil) živopisno je predstavila i njegovu radnu sobu. Ima u tom opisu jedan detalj, posve metaforičan: “Na lijevoj strani stola, na mermernoj kocki, stajala je statueta rudara s fenjerom u ruci. Na desnoj - vaza sa uvijek svježim cvijećem, o čemu je posebnu brigu vodila naša  mama.” I tog rudara, i njegov fenjer i cvijeće koje je u bašti pored svoje kuće pisac njegovao sa radošću – ostavljam imaginaciji i doživljaju čitalaca ovog kratkog podsjećanja na Samokovliju i njegovo djelo.

Ono “nešto”? Samokovlijina “Plava Jevrejka” je aktuelno na sceni Jevrejskog centra za kulturu  i umetnost u Beogradu, u režiji Stefana Sablića. Igraju: Srđan Timarov, Vanja Ejdus i Tanja Pjevac. Predstava o ljubavi između jevrejske devojke i srpskog mladića sastoji se od dramskog i muzičkog dela u kojem su i bosanska sevdalinka i jevrejska sefardska pesma. Muziku izvodi grupa „Šira u’tfila" sa gostom Vladom Savićem. Najava predstave je posve lakonska: “Ova drama našla je mesto u našem vremenu jer govori o različitosti, zatvorenosti i netoleranciji vera i nacionalnosti.”

[1] Na izložbi „Isak Samokovlija: Etika brige o drugome“ postavljenoj u  januaru 2014. u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, koja je obuhvatila i piščevo školovanje, studij medicine u Prvom i ljekarsku službu u Drugom svjetskom ratu, između više od stotinu dokumenata jedan je bio dotad nepoznat. Riječ je o molbi upućenoj Visokoj zemaljskoj vladi, za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu: „Visoka zemaljska vlado! Potpisani molim ponizno za oprost od plaćanja školarine s ovih razloga: 1. po priloženoj svjedodžbi pod A dobio sam posljednjega proljeća svjedodžbu prvoga reda, a vladanje moje bilo je pohvalno; 2. roditelji moji ne mogu više plaćati za me školarinu, budući da po priloženoj svjedodžbi B nikakva imetka nemaju; 3. potpisani nastojat ću da se dobrim vladanjem i marljivošću i dalje pokažem vrijednim visoke milosti.“

[2] Ovu grupu (Jovan Kršić, Marcel Šnajder, Ognjen Prica, Isak Samokovlija i drugi)  nazivali su zlatnom sarajevskom generacijom. Po povratku sa studija u evropskim centrima djelovali su na metamorfozi jedne zaostale ekononomske i kulturne sredine i njenim vezama sa modernim strujanjima u Evropi. Organizovali su predavanja i izložbe, bavili se izdavanjem knjiga i časopisa. Posebnu ulogu u njihovom djelovanju odigrao je časopis “Pregled”.

[3] Prema njegovim pričama uspješno je realizovano više TV dramatizacija (Plava Jevrejka, Ženidba nosača Samuela, Simha i Ratni hljebovi). U režiji Slavka Vorkapića, prema djelu  “Hanka”, 1955. ostvaren je istoimeni igrani film. U tom periodu rijetkost su bili filmovi koji nisu imali ratnu tematiku. Godinu dana kasnije ovaj film je u Kanu predstavljao jugoslovensku kinematografiju. U glavnim ulogama pojavili su se: Vera Gregović, Jovan Miličević, Mihajlo Mrvaljević i Mira Stupica.

[4] Od 16.000 bosanskih Jevreja, njih 12.000, dakle 75%, živjelo je u Sarajevu. Jevreji Sarajeva stradali su u logorima "Danica" kod Koprivnice, u Gospiću, u logorima Kruščica i na otoku Pagu, u Jadovnu, Jasenovcu, Staroj Gradišci, Đakovu, Laborgradu, Aušvicu, Bergen-Belzenu…  U ovim logorima stradalo je preko 3.5000 Jevreja sarajevske oblasti i iz unutrašnjosti Bosne i Hercegovine.

[5] Partizansko ime jugoslovenskog kompozitora Oskara Danona (Sarajevo, 1913-Beograd, 2009) bilo je Jovo Cigo.

 


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by