Benjavisa Ruangvaree Art/Shutterstock

Benjavisa Ruangvaree Art/Shutterstock

Pisac, novinar i pjesnik Ahmed Burić nudi nam svoje razmišljanje o hrabrosti, središnjoj temi XX Forum Tomizza koja se održava u proteklih nekoliko dana između Trsta, Umaga i Kopra

17.05.2019. -  Ahmed Burić

Pismo koje sam dobio kao poziv za 20. Forum Tomizza - odnosno tema ovogodišnjeg jubilarnog susreta, za koji slobodno možemo reći da je postao, kako se to kaže, regionalna, ako ne i evropska činjenica – su me malo obeshrabrili. Hrabrost, ta metafizička tema o kojoj se, valjda, uvijek malo zna, sve dok čovjek ne dođe do granice u kojoj osobnim primjerom mora pokazati da je spreman usuditi se, “sagnuti se i pokupiti moć”, kako kaže Fjodor Mihailovič Dostojevski. Nisam baš najbolji u tom kupljenju moći, reklo bi se. Nije me, što se kaže, moglo zapasti: u jugoslavenskim osamdesetim, smo mislili da je najveći neprijatelj slobodne misli Partija, a takozvano slobodno tržište El Dorado (bože kako smo bili naivni, da ne kažem – glupi!?). I u skladu s time formirali okvir u kojem se hrabrost ima kretati. Kako danas romantično djeluju borba za ukidanje takozvanog verbalnog delikta i zalaganje za skidanje zabrana o javnom okupljanju. Većinu tih građanskih snaga i energije koja je tada stvorena zbrisao je rat. Za mene je on bio i ostao najveći generator straha: u tom su mi smislu likovi stvoreni iz paradoksa, nekako, uvijek bili bliži nego historijske ličnosti. Švejk od Aleksandra Makedonskog, a Grunf iz Alan Forda od Sokrata: radije biram “čamljenje u tamnici od povratka Stvoritelju”, odnosno “hrabar uzmak od kukavičke pogibije.” To je, jezikom kompjuterske ®evolucije, bio prvi nivo, 1.0, malo sitnog teksta i pokoja fotografija, i Pirova pobjeda generacije koja je laskala samoj sebi da je na ovim prostorima prva izborila medijske i građanske slobode.

Šalu na stranu, a da se stvarni heroji ne uvrijede, sloboda nikada dovoljno ne može uvažiti žrtve koje su pale za nju, a kako živimo u vremenu u kojem žrtve skoro isključivo služe kao materijal ugrađen u raskošne dvorce i tvrđave kapitalizma, tako se moć skuplja samo oko onih koji su spremni najdalje ići u tome da uvjere čovjeka ili grupu ljudi da im prijeti katastrofa. Samo tako se gradi kontekst u kojem zakone prave oni koji su već trebali biti s druge strane rešetaka, i samo strah generira nastavak pljačke pod izlikom opstanka. Svi drugi argumenti tonu u vodu, poput čamaca na Sredozemlju koji tonu noseći migrante tamo gdje se nadaju da će se osjećati sigurno.

Baš kao što se pri dodiru evropskoga tla rasprše sve moguće iluzije o vrijednostima naraslim na antičkoj filozofiji ili rimskom pravu: kad se u današnjoj Grčkoj ili Italiji prvi put naplati carina ni za šta, ili u osnovi bezvrijedni dokumenti koji ne garantiraju bilo što, taj mogući novi Evropljanin shvaća da dolazi u “otvoreni zatvor”, skup polisa u kojem vladaju jednoobrazni, ali naizgled različiti zakoni, čija krajnja konsekvenca uvijek ide na štetu žrtve.

Rat u devedesetim je u rječnike i živote donio pregršt riječi koje su sadržavale prijeteći sadržaj: questura, soggiorno, urad za priseljence, Duldung, Auftenhalt. Imaginarij represivnih aparata je često puno maštovitiji i širi nego bilo pjesnik može zamisliti: nije li nam to, uostalom, najbolje predstavio Franz Kafka!? U dvorcima administracije krije se beskonačan broj sprava za mučenje pojedinca, i sama pomisao na to rađa strah. Ali, ništa ne potiče hrabrost kao strah drugog čoveka (ovdje “drugog” slobodno može biti napisano i velikim slovom), kako veli Umberto Eco, pa je borba protiv nacionalizma u devedesetima opet bila proglašena kao hrabrost.

Među nama sjedi čovjek prema kojem je zbog njegovog pisanja ispaljen metak u pravcu njegove glave, a samo ga je ta njegova luda glava i taj besmrtni, švejkovski dodir sudbine spasio da danas o njemu ne govorimo kao o jednom od palih za slobodu medija i nezavisnog novinarstva. Taj, nazovimo ga 2.0, nivo utabanja puteva sloboda, bio je značajan zato što je pružao iluziju da postoji javnost. O tekstovima iz tih novina su pričali svi, od njih je živjela armija parazita iz nevladinih organizacija, dok su ih vlade koristile kao argument da nisu autokratske i totalitarne, i legitimirale se kao demokratske. Bio je to u osnovi turoban, ali šareni svijet miješanog mesa, odnosno medija, u kojem je izgledalo da svako ima pravo na svoj dio kolača. Kao i uvijek, oni koji su pravili kolač imali su najmanje, ali tako to ide. Etika hrabrosti najčešće isključuje traženje protuvrijednosti u materijalnom smislu.

Prije nekoliko godina sreo sam čovjeka koji je mi je ispričao filmsku priču. Dobio je poziv sa “one strane” kako u Sarajevu postoje novine koje na svaki način treba ugasiti, i da bi u tom smislu najbolje bilo likvidirati njihovog vlasnika i glavnog urednika. Znao je njegovo kretanje, čak i to kad smo urednik i moja malenkost trebali otputovati u Tuzlu, na promociju moje knjige poezije. “Bila je to idealna prilika da postavimo bombu pod auto, ali kako to da uradim, kad vas znam, srećem vas u gradu!?”

Osobno, činilo mi se da je između samilosti i činjenice da je za takav čin ipak bilo ponuđeno premalo novca - spomenuo mi je oko 60.000 maraka, dakle 30.000 eura, što su danas u Sarajevu ozbiljni novci, ali eto, nedovoljni za ubojstvo – prevagnula praksa koja je druženje po sumnjivim kafanama i s polusvijetom etablirala kao društvenu privilegiju, pa smo, zahvaljujući tome, i kolega i ja, barem izvana još uvijek u jednom komadu. Ni tada, a mislim da mogu govoriti i u njegovo ime, nismo osjećali da radimo neku osobito hrabru stvar. Mi smo samo mislili da radimo svoj posao onako kako najbolje znamo. Možda je to i definicija građanske hrabrosti, ali mi o tome nismo htjeli, niti znali misliti.

Kad je prvobitni kapitalizam provalio kroz vrata tranzicijskih društava, vrlo se brzo i jednostavno obračunao sa medijima koji su pokušali biti nezavisni: bilo je dovoljno narediti oglašivačima da se reklame ne daju u te novine, monopolizirati štampu i podići cijene štampanja i stvar je brzo krenula propadati. Bila je to blitz-krieg operacija u kojoj su se mogli snaći samo najžilaviji među, ionako, slabima. Svi sadržaji su u tom, 3.0 periodu digitalizacije slobode ubrzano prešli na internet, koji je ionako bio preplavljen svim i svačim. U tom oceanu kanala, medijskih i umjetničkih, došlo je do, praktično, sudara svjetova. S carstvom reklama za svakovrsnu pornografiju, preparata za mršavaljenje, bočica za čudotvorno ozdravljenje i dobitaka nasljedstva ako uplatite par stotina ili hiljada nečega na neki račun u Keniji ili Vanuatuu, sudarila se slaba vojska ostataka u osnovi prosvijetiteljskog poimanja svijeta, koja je svoje u osnovi knjiške poslove i dane pokušala izmjestiti na rezervni položaj – web džunglu u kojoj su se uredno susretali najoprečniji mogući sadržaji.

Slike koje najbolje očitavaju takav galimatijas objavljene su, doduše u pisanoj formi, u jednim sarajevskim dnevnim novinama, u kojima, su u stranicama koje su se “gledale”, objavljena dva teksta. Jedan o tome kako stari vjernik, tokom cijele godine prakticira vrlo zahtjevan oblik posta, u kojem se tokom cijele godine, naizmjenično, jedan dan uzdržava od jela i pića tokom cijelog dana, dok drugi dan normalno uzima namirnice potrebne za život. Tekst je ilustriran slikom starog vjernika, duge bijele brade, iznad kojeg se uzdiže planina, i u najvećoj mjeri odaje sakralnost i veliča pobožnost.

S druge strane stajao je tekst bombastičnog naslova: “Naš čovjek postao porno zvijezda u Hollywoodu”. On opisuje karijeru tipa koji se našao u Sjedinjenim državama i kuje ga u nebesa jer nastupa u filmovima za odrasle urađenim u najskupljoj mogućoj XXX produkciji. Tekst je ilustriran fotografijom gole ženske osobe u klečećem položaju, oko koje su tri ili četiri para također muških nogu, tako da nije teško pretpostaviti epilog koji se u takvim filmovima najčešće odvija prije odjavne špice.

U takvim je situacijama, najčešće, nemoguće ocijeniti šta je, zapravo, hrabrost: za sumnjati je da je urednik lista konzervativne orijentacije htio učiniti subverziju suprotstavljanjem religije i pornografije, dva, naizgled, tako oprečna sadržaja. Prije će biti da je u procesu nastanka te izrađevine svako radio svoj posao, pa da su se ‘u finalu’ našli dedo i gang-banging . Jer, kad primijetite takve budalaštine, najčešće bivate optuženi i stigmatizirani da ste neprijatelj i izdajnik, ne glede na to da niti ste učestvovali u tome spajanju, niti ga na bilo koji način poticali. U današnjem svijetu, u kojem svi kopaju rupe u koje bi izvikivali da car Trajan ima kozije uši, strada onaj za koga se sumnja da širi eho. Jer, neprijatelj je nevidljiv, on stoji iza bankomata i šalterskih službenika, on je u duhu regula u kojima su svi potencijalno sumnjivi, i rade protiv “naše” stvari.

To je, zapravo, generacija 4.0 tehnološkog ograničavanja sloboda u kojoj je hrabrost, zapravo, definirati tu, valjda, najneprirodniju moguću “ljubav” između religije i pornografije, to stalno izbacivanje mlazova spektakla koji daju iluziju opće slobode, a čovjeka ostavljaju preplašenijeg, zbunjenijeg i uplašenijeg nego ikada prije. U tom je smislu iznimno teško odrediti granice hrabrosti: ljudska je egzistencija takva da je često pokreće točak povijesti, i nikada ne treba zanemariti ni izbjegavanje određenih tehničkih pretpostavki razvoja, kako bi se u svijetu zatvorenih krugova našlo malo prostora u kojem bi elementarna ljudska hrabrost bila ono što, zaista, jeste – možda i najviša ljudska osobina. Ali, u ovom trenutku, na mjestu u kojem živim još niko nije postavio pitanje kako je cijeli koncept života, njegova sveobuhvatna svrsishodnost, svedena, uglavnom, na opstanak - postavljen vertikalno. I to u odnosu na centar moći nacionalnog kapitalizma. U kojem je na vrhu Porodica, ili više njih, a prema dnu sve društvene grupe – od onih s nominalno najvišim društvenim položajem, do onih koji u takvom okruženju imaju najmanja prava. Taj trenutak se desio onda kad je društveno postalo državno, a državno – moje. Odnosno onoga ko se nalazi na vrhu piramide. Onaj ili ona ko prvi postavi pitanje zašto nam niko uz pitanje nacionalnog opredjeljenja nije postavio pitanje oko prirode uređenja država u kojima živimo, i na pravi način objasni šta se, zapravo, dogodilo i kako smo od profesora, liječnika, novinara, radnika, seljaka postali Bošnjaci, Srbi, Hrvati, među kojima je najviše onih na ivici egzistencije i ovisnih o mrvicama koje ostanu iza predatora – pretendira na medalju za hrabrost.

Uz još jedno pitanje: po kojoj cijeni? Da na kraju parafraziram kolegu i prijatelja, pjesnika, Dušana Šarotara, s kojim sam podijelio neke od dilema vezanih za ovaj tekst: “okrenem li se natrag, nikada neću saznati, krenem li naprijed, vodi me neizvjestan i krivudav put, koji ne mogu ostaviti, iako sam duboko svjestan da i on ima sasvim izvjestan kraj. Ali, nemam izbora”.

Baš kao i ovo vrijeme. Koje jednom mora prestati. Ali, za koje važi isto pitanje kao i za hrabrost. Po kojoj cijeni?


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by