Sarajevo 1996  © Mario Boccia

Sarajevo 1996 fotka © Mario Boccia

Prije 30 godina, 18. novembra, u BiH su održani prvi demokratski izbori nakon Drugog svjetskog rata. Prvi i posljednji u nekad jedinstvenoj ex-jugoslavenskoj republici. Zapis našeg saradnika Božidara Stanišića

18.11.2020. -  Božidar Stanišić

Kratko podsjećanje: Stranke sa nacionalnim predznakom postajale su u BiH realnim političkim faktorom tokom proljeća, ljeta i jeseni 1990. Prvo su se, kao refleks zbivanja u Hrvatskoj, javile podružnice stranke HDZ (formalno osnovana u avgustu 1990.), u maju je osnovana SDA, u julu SDS. Već bivši Savez komunista transformisao se u SDP. Tadašnji jugoslavenski premijer Ante Marković, jedini političar koji je u tom periodu imao jasan ekonomski program i predlagao nenasilna rješenja u trouglu Beograd-Zagreb-Ljubljana, osnovao je Stranku reformskih snaga u BiH… Podcrtavam i danas: jedini cilj triju nacionalnih stranaka bio je rušenje socijalizma i jednopartijskog sistema. Njihovi programi? Retorika na temu budućnosti države, kuknjava o ugroženosti etničkog identiteta, religijskih i kulturnih vrijednosti i tako dalje… Bla-bla-bla… (Sumnjičavim čitaocima ove pregršti sjećanja na godinu 1990, sudbinsku ponajviše za Bosnu, odgovaram da nisam bio član nekad jedine Partije. Dakle, Saveza komunista.)

Proljeće, ljeto, jesen 1990

Već dugo mi se čini da se tih sezona one sudbinske 1990. i danas nerado sjeća ona manjina Bosanaca i Hercegovaca, bez obzira gdje sada živi; tamo ili razbacana po raznim svjetskim meridijanima… Velim to na osnovu ličnog iskustva, ne odbijajući iskustva drugih. Smatram da zajednički imenilac te selektivne memorije jesu razočarenje u bližnje i još uvijek svježa nevjerica da je u novembru 1990. godine skoro apsolutna većina stanovnika BiH rezultatom prvih poslijeratnih demokratskih izbora zvanično zagrizla udicu nacionalizma i šovinizma te utrla staze ka etničkim, kulturnim i jezičkim podjelama.

Davno, u jednom gradu na sjeveru Njemačke pokušao sam da razgovaram na tu temu sa jednim mojim sugrađaninom. Trgnuo se kao opečen. “Na to bure davno sam stavio kapak…”. Odgovore sličnog značenja čuo sam u Milanu, Zagrebu, Luganu, Mariboru, Klagenfurtu, Subotici, Rimu, Sarajevu, Pragu, Rijeci, Strazburu, Doboju, Ljubljani, Nansiju… Jedan od mojih sagovornika odgovorio mi je lakonski: “Oni su pobijedili, mi smo izgubili…”. Drugi ovako: “Jel’ to trebalo da ispravljam rupe u demokratiji? Jesmo li krivi ti i ja što izborni glas bića koje razmišlja ne vrijedi stotinu ili hiljadu glasova svih naših bezumnika? S kim smo zapravo živjeli? Zašto ih nismo prepoznali prije 1990?”

(Jednom pokrenuta, Istorija korača u ritmu ubrzanog marša. Kada se to desilo u slučaju raspada [ili uopšte stvaranja] Jugoslavije, to ostavljam u zadatak ozbiljnim istoričarima. Istina, nisu brojni ali to nije ni moj ni vaš problem. Ipak, ovo sjećanje na svoj način je i odgovor svim pseudopovjesničarima i geopolitičarima u Regionu, Italiji i Evropi. Svima je zajednički tek reda radi spomen o rezultatima izbora u BiH onog, već davnog novembra 1990. Svi su zapravo podcijenili to realno stvaranje osnove za buduće podjele, ratne i poratne. Da ne govorim o užasima rata – nema užasnijeg od onog među braćom. Takođe je odgovor onim Italijanima, sa kojim sam od 1992. do danas učestvovao na konferencijama na “temu”; posebno onim militantima koji, kad je počeo rat u Bosni, ni o čemu drugom nisu željeli raspravljati osim o ratu, a što čine i danas. Baš tako, kao da je rat pao s neba, kao trula banana. Nezvana, ali pravo u tanjir, da ne kažem nešto vulgarnije.)

Onih davnih sezona 1990. takt maršu Istorije su davale riječi triju demagogija sa etničkim predznakom.

Onomad sam bio tamo , živio sam u jednom bosanskom gradu. Slušao sam, ovim istim ušima, govornike na stranačkim skupovima. Održavani su na otvorenom. (Ko bi znao zašto nikad nije pljusnula kiša? Ni munje, ni groma!) Iz zvučnika pojačanih do “daske”, i do balkona mog stana stizale su tih mjeseci riječi, to jest uglavnom slogani raznih govornika.

U tom periodu sve tri nacionalne stranke ustremljivale su se protiv komunizma. Komunjare , ta riječ je odjekivala u svakoj prilici. Demokratija, sloboda – gromko. Borci protiv fašizma nazivani su partizanijom i slugama totalitarizma . Mase prisutnih, podsticane uputama stranačkih ceremonialmajstera, često su aplaudirale. Odjekivalo je dosta, odlazite! I onaj, meni i sada interesentan slogan mi smo stigli . Mi – po zanimanju odjednom antikomunisti, antipartizani. Uglavnom sam poznavao govornike – bošnjačke, hrvatske, srpske. Među njima je bilo i dojučerašnjih članova Saveza komunista. U modi je bio i slogan da će BiH postati balkanska Švajcarska… Samo neka padne komunizam!

O politici se razgovaralo i na radnim mjestima. U jednom, na početku skoro normalnom, razgovoru, rekao sam da osim Markovićeve stranke i SPD ne vidim nikog ko bi, na sve uzavrelijoj političkoj sceni, mogao se nametnuti ozbiljno i vaditi kestenje iz vatre. Jedan od radnih kolega ironično me upitao jesam li to odjednom namjerio u redove bivših . Jeste, bilo mi je jasno i tada da su sve rasprave na temu bile jalov posao. Ipak, upitao sam ga koliko košta pamćenje ako neko živi samo u svom danas. Do juče je bio među onima sa crvenom knjižicom, pozivao se na ideale titoizma, a danas – sa svojim narodom! Pardon, sa strankom tom-i-tom.

Nije mi to zaboravio ni u predvečerju našeg “neizbježnog” rata, kad sam bio aktivan u jednom mirovnom savezu.

“A gdje će sada završiti tipovi kao ti? Znate li vaše mjesto?”

Odgovorio sam: “Tipovi o kojim govoriš neće biti sa vama koji znate gdje je vaše mjesto…”. U odgovor – njegov prezriv osmijeh.

U ratu je, čuo sam, bio na svom mjestu . Dakle, pravom . Nakon rata se odselio u jednu nordijsku zemlju. Konačno je spoznao nešto o pravom mjestu na kojem je dotad bio?

Sve to su samo neke čestice mojih sjećanja o predizbornom periodu.

Nedjelja, 18. novembar 1990

Tog jutra sam sa suprugom prošetao do opštinske zgrade, u kojoj je bila naša izborna jedinica. Red je bio toliko dug da smo se, obeshrabreni i pomišlju na dugo čekanje, odmah vratili kući. Mislili smo da u popodnevnim časovima neće biti dugih redova. Prevarili smo se. Nazad, kući – sa nadom da će biti manje glasača. Šipak! Red je bio duži nego prije. Glasalo se do 22 h, pa smo odlučili da glasamo predveče… Još duži red! U opštinsku zgradu smo ušli, bolje reći ugurali se nekoliko minuta prije nego što su zatvorena vrata. Ko je ušao – glasaće. Primijetili smo da se duž hodnika i stepeništem muvaju neke face, nama posve nepoznate. Poslije smo saznali da su to bili razni stranački aktivisti, “asistenti” najstarijim, uglavnom nepismenim glasačima. Skoro svi su se potpisivali X-om.

Ako me sjećanje ne vara, rezultati prvih demokratskih izbora saopšteni su 20. novembra 1990, u večernjim časovima. Na izbore je izašlo skoro 80% birača (to navodim kako ne bi bilo neke zabune, prije svega statističke). Stranke sa etničkim predznakom osvojile su više od 70% glasova. Za jedinu istinsku reformsku snagu, dakle Markovićevu stranku, glasalo je jedva 9% birača. Rezultati su bili manje-više isti i na nivou opština. Tako je bilo i u našoj.

Zapamtio sam ledeno ozbiljno lice novinara Tv Sarajevo Aleksandra Vujisića, i moju, žestoku psovku - nešto kao gorki aperitiv prije večere (koji je ušao u jednu moju priču), i telefonski poziv jednog dragog mi prijatelja. Komunjara , ali od poštenih lica iz Partije. “Bili smo strašno uspavani, kazna je stigla. Ali ovi neće daleko – ne znaju da su počeli rezati granu na kojoj sjedi Bosna!” I on je mislio kako su ti izbori zapravo svojevrstan “popis stanovništva na nacionalnoj bazi”, i da je na toj osnovi udaren pečat neizvjesnoj sudbini naše republike u već opštoj najavi razgradnje Jugoslavije. Bili smo i tada u pravu? Ipak, vjerujem da nacionalisti u parlamentarnoj opoziciji ne bi mogli uticati na sudbinu Bosne kao građanske države, a da bi eventualni savez SDP i markovićevaca (za koje sam glasao) bio dovoljno snažan da zemlju politički otrgne od strabizma na linijama Beograd-Zagreb- prijestonice islamskih zemalja.

Dan kasnije… U fabrikama, školama, trgovinama, recimo – posvuda, odigravala se svojevrsna komedija iščuđavanja rezultatima.

“Pobijedili? Oni, nacionalisti? Nije moguće!”

Osim u glavama zadrtih nacionalista, čini se da je onomad u većini onih koji su svojim glasačkim listićem dali svoj prilog tom svojevrsnom popisu stanovništva progovorilo neko, valjda zalutalo zrno stida.

Bila je to pretposljednja mirna jesen u Bosni.

Onaj novembarski dan 30 godina kasnije

U dejtonskoj Bosni i Hercegovini to je i danas jedan od rijetkih razloga za slaganje među akterima bratoubilačkog rata, “herojima” etničkih čišćenja i homogenizacija. “Slavnom” izbornom rezultatu i “slavnoj” pobjedi nad komunizmom ni danas ne treba cijepati trepavicu natroje! “Pobjeda” je istorijska. To bi danas zacijelo ponovili i Demostenovi magarci, zašto ne bi i naši vrli pobjednici? Ali, ne zaboravimo njima najnormalnije pojave: beskrupuloznu poratnu privatizaciju, zauzimanje političkih i ekonomskih pozicija na feudalni način te, posljedično, već dugogodišnji odlazak mladih u svijet, trbuhom za kruhom. O apsurdnim insistiranjima na čistoti jezika, isticanju važnosti religijskih simbola, trima istorijama u školskim programima i nizu drugih, nimalo pozitivnih fenomena koji su dali pečat i pogledu na Bosnu mladih generacija u oba entiteta (Federacija, Republika Srpska), bolje će biti da ne proširujemo diskurs, koji je u evropskim studijama o postkomunizmu već zauzeo svoje “slavno” mjesto.

Ako smo iole realni, recimo: zašto ti akteri i njihov politički, naravno i klanovski “porod” ne bi, čak bolje no dosad, slavili naš poraz a njihovu pobjedu, bez obzira na raznovrsne porazne rezultate “demokratizacije” BiH u već beskrajnoj tranziciji? Jeste, govorim o porazu iako znam da ima ljudi u dijaspori koji se ne odriču pozitivnih strana nekadašnjeg života u Bosni, i onih tamo , koji se ne odriču svojih nadanja u istinski demokratski preporod. I bore se, koliko mogu, protiv vladara triju feuda: bošnjačkog, hrvatskog i srpskog, i njihovih svita. Bore se iako znaju da tamo ni dlaka sa glave ne pada bez volje Gospodara Situacije – od lokalne uprave pa nadalje. Nemoćni su pred činjenicom da zemljom upravlja takozvani međunarodni guverner. (“Nigdje ne bi imao tako visoku platu, zašto njemu i njegovoj sviti ne bi odgovarale lokalne svađalice?”, to sam čuo više puta tokom mojih turističkih posjeta rodnoj zemlji. Kao i ovo: “Lako je reći: nadajmo se, ali naša generacija neće dočekati vrijeme radikalnih promjena… Oni isti sa kojima se ušlo u rat, još uvijek sjede na svojim mjestima…”.)

Gospodarima je dobro, i za vrijeme rata bilo im je dobro. Sada im je, naravno, bolje. Da navedem spisak imena tih novih ljudi, njihovih klanova, interesnih grupa – od politike do ekonomije? Ne mogu, nikako - zbog realnog osjećaja gađenja. Poslije rata su izvršili odlučujući uticaj na polusvijet “menadžera” (čitaj: domaćih izdajnika ekonomskog nasljeđa vlastitih djedova i očeva), dakle preprodavaca društvene imovine. O načinima učvršćivanja političke dominacije mogla bi se napisati debela sociološka studija, koju ovom prilikom svodim na mišljenje jednog mog prijatelja koji je ostao tamo: “Prije 1990. bila je jedna dominirajuća partija, sada ih ima tri. Nekad prije, bez crvene knjižice sa srpom i čekićem nisi mogao biti ni na jednom rukovodećem mjestu, a sada je skoro redovan slučaj da se za najobičniji posao traži jedna od tri stranačke knjižice ili glas u zamjenu…”

Vjerujem da će se čitaoci ovog zapisa logično zapitati je li to neki solilokvij, lament ili optužba, možda nešto treće. Jednostavno, čemu služi? Odgovor im prepuštam nadajući se da slučaj ex-Jugoslavija i Bosne može biti shvaćen i kao jedna lekcija Evropi. Otud ovaj dodatak: Šta će se desiti ako jednog dana svojim X-ovima većina evropskih građana bude dala svoj glas demagozima populizma i retrogradne političke svijesti?

 


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by