Bosna i Hercegovina: mnogo buke oko nepostojećeg virusa

U Bosni i Hercegovini raste zabrinutost zbog korona virusa, iako još uvijek nema zaraženih. Mediji ne pričaju ni o čemu drugom, stanovništvo je u panici, a mogu se čuti i rasistički komentari prema Kinezima

Nakon prvog talasa panike zbog COVID – 19, takozvanog corona virusa koji je zahvatio cijeli region, pa i Bosnu i Hercegovinu, zavladala je panika: nestašica dezinfekcijskih sredstava brzinom virusa zahvatila je sarajevske apoteke i prodavaonice higijenskih i sanitarnih materijala. Na ulicima se dala primijetiti netipična užurbanost za sarajevsku svakodnevicu, a neka od sredstava za čišćenje imunoloških preparata skočile su za čak 300 posto. Kao i sve u Bosni i Hercegovini, i zakon ponude i potražnje mora imati neku začkoljicu: kad potražnja raste, ponuda proporcionalno odgovara tome, a cijene – padaju. Kod nas, eto, nije tako. Kad sam vidio svog liječnika, specijalistu za pluća i alergije, kako umotan u zaštitnu masku neće ni da se rukuje sa mnom, nego jedva čeka da mi propiše lijekove i da mu se maknem iz ordinacije – i dođem za desetak dana na pregled – shvatio sam da je vrag odnio šalu. Ili, za nas u Bosni, ipak nikad nije: od svih viceva koje su ljudi smislili na račun corone, najbolji je onaj kad Fata (mitska žena iz anegdota, nešto kao Sara kod Jevreja), kaže Muji (on je, dakako, Moshe iz semitskih šala):

• Mujo, hajdemo proširiti vijest da smo dobili ovaj korona virus!
• Zašto, jesi li ti normalna, pa svi bježe od toga!?
• Pa, nigdje ne putujemo. Ovako će ljudi, barem, misliti da smo bili u Italiji.

Paniku su dodatno na viši nivo digli tračevi kako su, tamo negdje, iza periferije (te 'vijesti' nikada nemaju tačno mjesto događaja) – „našli mrtve Kineze“ , i „kako nas ništa loše ne može zaobići.“ U takav dijalog se uključila i apotekarica, kazavši na opasku kupca „kako ti Kinezi dolaze kod nas, a ništa ne troše“.

• Da, od njih nam neće biti bolje. Može biti samo gore. – 'mudro' zaključi.

Takva, u osnovi rasistički stavovi vratila su me deceniju i pol unazad. Putovao sam vlakom sa pariškog Gare De Lyona u Trst, odakle je valjalo stići na neki literarni seminar u Istri. Aviona nije bilo, ili su u last minute modeu bili preskupi, ne sjećam se više, i ja sam se odlučio za svoje najdraže, i valjda najhumanije prevozno sredstvo – vlak. Spavaća kola, udobnost, ali odmah i nelagoda. Partner u kolima s dva ležaja – Kinez! Strah. Tad je „u modi“ bila svinjska gripa, a kao glavni agensi bili su označeni, naravno, opet Kinezi. Po Parizu se pričalo kako oni nemaju groblja i dokumente prenose s jednog na drugog, a objavljena je i vijest da su našli jednog koji bi, prema francuskim dokumentima koje je posjedovao, trebao biti star – 130 godina. Neko je u francuskoj prefekturi, navodno, ne provjeravajući 'papire' automatski 'produžavao' dokumente. Mitovi, uglavnom: ali, valja napuniti stranice novina, i u to vrijeme, tek nastajućih portala, medija u ekspanziji.

Brzo će se pokazati da je Kinez s kojim sam dijelio kupe u noćnom vlaku bio uplašeniji nego ja: imao je masku preko lica, sve vrijeme je bio pokriven do očiju, dok sam ja šuškao novinama, palio i gasio svjetlo i, kao i obično, pokazivao veću nervozu nego što je situacija, objektivno, zahtijevala. Prošli smo dvije francuske kontrole, Kinez se smanjio od straha, i onda kad smo stigli u Bresciu, konačno su ga skinuli s vlaka. Na kraju mi ga je bilo i žao. Nisam mogao saznati što je s njim, ali mora da su ga podvrgli nekim pregledima, možda čak i izolirali. Pa i deportirali. Osjećao sam se prevarenim. Namagarčenim. Kao i, valjda, većina javnosti koju ovdje bombardiraju pričom o korona virus.

Danas bi, obzirom na ozbiljnost situacije, nesretni Kinez sigurno prošao gore: nakon što su prošle prve, panične vijesti, i brze provjere preko društvenih mreža jesu li svi italijanski prijatelji dobro, i da nisu zaraženi, trebalo je da zvanični podaci WHO-a pokažu da je epidemija bitno manje opasna od panike koja se širi, i da je šteta koju su mediji nanijeli – nepopravljiva.

Uz, naravno, sve razumijevanje za liječničku argumentaciju i strah populacije, malo je, blago rečeno, čudno da zbog bolesti od koje je, prema zvaničnim podacima, na svijetu ukupno zaraženo 79.300 ljudi, što je 0,7 posto stanovnika grada Wuhana, odakle je krenula – strahuje čitav svijet. Tako je Svjetska zdravstvena organizacija objavila i to da je stepen smrtnosti, ako ste stariji od osamdeset godina - 14,8 %. Dakle 85,2% će ozdraviti. Ako, pak, imate između 50 i 60 godina, imate 1,3% šansi da ćete umrijeti. Oni mlađi od 40, imaju 0,2 % šansi. I to sve pod uvjetom da se zarazite. Dakle, spadate u onih 0,7 posto.

U Bosni i Hercegovini, još uvijek nije potvrđeno da ima zaraženih od korona virusa. I ne postoji izolacionar za bolesnike. Ali, svi komunikacijski kanali su puni vijesti o tome. Matematika, dakle, tvrdi da imate 0,0028% šansi da će vas korona virus ubiti ako imate 45 godina starosti. Što nije ni statistička greška. Ali, ko još o tome može misliti. Ali, valja napuniti ljudske glave strahom, novine i portale pričom o virusu i, valjda, mržnjom prema Kinezima.

Kao da se već sami između sebe ovi narodi ovdje ne mrze dovoljno.

Ili je vijest da su svjetske berze proteklih dana zabilježile najgoru sedmicu nakon svjetske finansijske krize 2008. godine razlog da se toliko strahuje

 

blog comments powered by