Nazif Mujić

Nazif Mujić

Nazif Mujić, protagonista "Epizode u životu berača željeza”, preminuo je istog februarskog dana u kojem se, prije pet godina, u romsko selo Svatovac vratio ovjenčan Srebrenim medvjedom . Tada je u Berlinu proglašen najboljim glumcem, a Danis Tanović nagrađen Srebrenim za režiju tog dokumentarca

23.03.2018. -  Božidar Stanišić

Epizoda u životu berača željeza : Dobro bi bilo, i više nego dobro, da nije bilo razloga za nastanak ovog, vjerovatno najjeftinijeg filma bosanske kinematografije u režiji Danisa Tanovića. Razlog - kalvarija Senade Alimanović, Nazifove supruge, u maju 2011. Istina, ovog filma ne bi bilo da i važnost ljudskog života (i ne samo u Bosni) nije pojeftinila i nakon završetka našeg bratoubilačkog rata. Podsjetimo se: o toj kalvariji i njenom za dlaku izbjegnutom tragičnom ishodu prvi je pisao tuzlanski portal Žurnal . Njegovi novinari reagovali su aktualizujući socijalno, politički i kulturno marginalizovanu temu predrasuda prema Romima, a takođe su ukazali na ćutanje društvenih institucija. Tanović je na to reagovao i kao umjetnik i kao čovjek – angažmanom dokumentarca.

Malo vremeplova: Senada Alimanović, supruga Nazifa Mujića, romskog berača željeza iz sela Svatovac kod Tuzle, iznenadno je prokrvarila u trudnoći. Zbog nepodnošljivih bolova muž ju je dovezao u ambulantu u njihovoj opštini Lukavac. Porodica Nazifa Mujića nije zdravstveno osigurana, ali na to Dr. Morankić, ginekologinji ambulante nije bilo važno. Obavljen je hitan pregled. Fetus je mrtav, to je bila dijagnoza nakon ultrazvuka. Spas – samo u urgentnoj operaciji. Ali, u Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli rečeno im je da je problem rješiv samo uz uplatnicu od 980 maraka (oko 500 eura, što je cijena pet tona starog željeza). Uzalud su bila sva Nazifova ubjeđivanja, uzalud i obećanja i traženje mogućnosti da traženu sumu plati u ratama. U Senadinom slučaju zid Hipokratovih pseudozavjetnika bio je tvrd, pretvrd. Onog dana u Tuzli, univerzalne ideale tog starogrčkog idealiste i humaniste izbrisali su samovolja šefa nadležne klinike i pokornost njemu podređenih. (Samo samovolja i pokornost? Kasnije, istraga novinara Žurnala pokazala je da se u tom istom zdravstvenom centru liječe i lica bez zdravstvenog osiguranja. Dakle?) Vratili su se kući – Senada sa bolovima, Nazif sa svojim očajem. Slijedilo je deset dana Senadine borbe za život i ubrzanog a uzaludnog sakupljanja željeza njenog muža (za tri dana zaradio je 120 maraka) i njegove volje da umilostivi gluho medicinsko osoblje UKC. Na kraju, preostao im je posljednji pokušaj – u Doboju, dakle u drugom dejtonskom entitetu, sa zdravstvenom knjižicom jedne Senadine rođake. Ljekar u dobojskoj bolnici je znao da je prevaren, ali on u toj ženi nije vidio lice sa tuđom zdravstvenom knjižicom, ni Romkinju – već pacijenta kojeg je od smrti dijelio samo jedan sat zakašnjenja. Operacija je trajala skoro četiri sata i uspješno se završila.

Film i poslije filma : Nakon Tanovićevog susreta sa Senadom i Nazifom, devetodnevno snimanje Epizode počelo je mjesec dana od njenog sretnog završetka i pobjede dobra nad nehumanošću. U filmu situiranom u autentičnom ambijentu romskog naselja porodica Nazifa Mujkića igra samu sebe, pa su tako, uz njoj solidarne komšije, svoje uloge dobile i kćerke Sandra i Šemsa. Jedini pravi glumci pojavili su se u ulogama bolničara i ljekara već pomenute bolnice u Tuzli. Tanovićevi romski glumci koji su igrali vlastite uloge pojavili su se na crvenim festivalskim tepisima – u Berlinu, potom u Sarajevu. Nazif Mujić osvanuo je na prvim stranama i svjetskih časopisa. Romi u selu Svatovac kažu da onog istog 18. februara (ali 2013) ni Tito ne bi imao doček kao što je bio onaj priređen za Nazifa. Opština se pobrinula da selo dobije asvalt, bilo je i interneta ali samo neko vrijeme. Nakon zaslužene popularnosti i slave u filmu koji je svojom istinitom pričom dokumentovao marginalizaciju Roma u Bosni (ipak, stavimo to u širi regionalni ali i evropski kontekst) i postavio provokativna pitanja o “nevidljivim” problemima sve manje vidljivih grupa sa okrajka društva, uslijedio je pad.

U postberlinskom periodu, dakle u filmu koji je sam život, kad su se pogasili reflektori, novinari spakovali u auta i svoje kamere i magnetofone, porodica Nazifa Mujića sve dublje je tonula u bijedu. On je pobolijevao, a poslovi koji su mu nuđeni nisu bili dovoljno plaćeni da bi mogao prehraniti svoju porodicu. Od svih obećanja koja je dobijao u periodu filmske slave nije ostalo ni mrtvo slovo na papiru. “Mogla bih vam pričati pet dana i pet noći bez prestanka o svemu što nam se događalo…”, izjavila je Senada za jedne novine. Prodali su i Srebrenog medvjeda , za 4000 eura. Srebreni je u jednom kafiću, u Srebreniku. Tri puta su pokušali zatražiti azil u Njemačkoj, tri puta su vraćeni u Bosnu. U jednom od tih pokušaja malo je nedostajalo da im socijalna služba oduzme jednu kćerku. Put do azila, očito je, ne vodi ni preko crvenih tepiha filmskih festivala.

Za Nazifovu sahranu i pomoć porodici najviše se pobrinuoMehmed Mujić, njegov rođak iz Tuzle, profesor fizičkog vaspitanja, prvi romski gradski vijećnik Tuzle, potpredsjednik svjetske Asocijacije Roma, aktuelno član Vijeća nacionalnih manjina FBiH. Mehmed smatra da bi opština i država morali riješiti očajnu socijalnu situaciju Nazifove udovice i njene četvoro djece.

I…To je sve? Da dodamo i kako u tuzlanskoj bolnici niko nije odgovarao za slučaj odbijanja pružanja pomoći jednoj ženi? Romkinji.

Snijeg i beton: Naravno, aktuelno primarna stvar je poboljšanje života pokojnikove porodice i ispunjenja njegove želje o školovanju svoje djece. Ali, iza ove, samo naizgled pojedinačne epizode, ostaje gorak okus društvene hipokrizije. Dug je spisak institucija koje su bile obaviještene o slučaju Senade Alimanović, a nimalo kraći nije ni onaj nadležnih opštinskih, kantonskih i državnih službi koje su se oglušile o molbe Nazifa Mujića. Almir Panjeta, sarajevski novinar i fotograf, još u danima patriotizacije Epizode i berlinskih nagrada, kao da je već pretpostavio period Nazifovog “filma poslije filma”, ovako je komentarisao: “Život (ipak) nije film: Senada je deset dana nosila mrtvu bebu u stomaku i niko joj nije htio pomoći! Priča o kojoj je Danis Tanović snimio film mnogo je više od glamura i crvenog tepiha, to je priča koju u narednim danima neće spomenuti oni koji će se hvaliti još jednim uspjehom ‘našeg filma’. Dobitnik Srebrnog medvjeda Nazif Mujić u BiH je nekonstitutivan i nema pravo da bude biran”. (Forum Dnevnog avaza , 17.02. 2013.)

O odlasku svatovačkog berača željeza ove zime pisale su mnoge dnevne novine, časopisi i internetski portali u Bosni i Regionu. Objavljeno je i mnoštvo fotografija. Na jednoj: u prvom planu betonski stub (tvrd kao i predrasude prema Romima), na njemu skromna posmrtnica, u drugom planu – romsko selo Svatovac pod snijegom. Vjerujem da je Nazif Mujić iza sebe ostavio i poruku, jednostavnu i čistu poput tog istog snijega – o potrebi za socijalnom pravdom za sve građane.

 


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by