foto di  David Joyce

foto di  David Joyce

Anomalije Maura Kovačiča, u pozorišnoj adaptaciji reditelja Igora Pizona – Teatro Stabile, Trst (28.02 – 18.03. 2018). Lica i glumci: Zatvorska straža/ Žarko i Marijana: Filipo Borgi i Federika De Beneditis, kapetan/Vlado: Andrea Đermani, snajperista: Rikardo Marancana. Scene i kostimi: Petra Veber. Komentar Božidara Stanišića

16.03.2018. -  Božidar Stanišić

Kraj predstave : Trst, martovsko predvečerje. Aplauz, dugotrajan, u Sali Bartoli – glumcima predstave Anomalije . Naravno, upućen je i autoru, i reditelju, i cijeloj teatarskoj ekipi. Glumci izlaze na scenu nekoliko puta. I ja sam aplaudirao, nimalo neiskreno. Ali samo njima, glumcima. Ljudi su odradili svoj posao, lica im se zare od olakšanja – bili su u tuđoj koži, troje njih u dvostrukoj (četiri glumca, sedam likova – važna je, zacijelo, i štednja). Ipak, da ne budem nepravedan – i scenografija, velim to laički, zaslužuje pažnju. U stvari, sve što se tiče Anomalija tandema Kovačič-Pizon zaslužuje pažnju. Sve, od ulaznica na kojim je naziv predstave Yugo/Anomalie (dakle različit od zvaničnog) do programskih odabira ovog teatra.

Kovačič-Pizon, Anomalije : Reditelj Igor Pizon svoju adaptaciju Anomalija ostvario je na osnovu tri Kovačičeve priče iz istoimene zbirke (prvo izdanje - 1998): Un inizio, Un altro inizio, Una fine (Unplugged) . Ako se ne varam, reditelj je bez ikakvih dodataka dijaloge u predstavi prilagodio autorovim. Kako sam doživio Anomalije , teatarski triptih piščeve “univerzalne misli” o ratu, u kojem nam “odlični reditelj predstavlja jednu estetsku i poetsku posebnost, filtriranu kroz naraciju likova”? (Citati su iz kataloškog teksta Ilarije Lukari). Ali, prvo da napomenem ko su Kovačićevi likovi: jedan srpski snajperista, njegov kapetan, dva zatvorska stražara, mladići grada u opsadi -Vlado i Žarko, te djevojka Marijana. “Univerzalna misao?” U predstavu je uložen nepotreban, otud uzaludan trud da se gledaocu barem na momente učini da pred njim nije ambijent Sarajeva u opsadi. Otud sam u Anomalijama našao samo pogled usmjeren, kako se to komotno veli, prema Balkanu. Nikako ili tek na momente univerzalan. Dakle, to je pogled samo na našu, bosansku i ex jugo tragediju, koja i danas posve solidno služi kao simbol svih mogućih ratova. Ono, na momente , važi samo za prvu priču, o snajperisti, donekle ubjedljiva, u kojoj autor zamišlja da samo frustrirani i perverzni tipovi mogu nišaniti i na civile, posebno na žene i djecu. Ostalo? Drugi dio, u kojem se uprkos ratu igra basket na jednom malom terenu, patetično je poigravanje na temu rata kao nenormalnosti i čovjekove želje da je održi. U trećem dijelu data je jedna nesretna ljubav na bosanski način. Sudbina svih Romea i Đulijeta uvijek funkcioniše, pa tako i u dijalogu Kovačič-Pizonovih ljubavnika o kojem ne bi trebalo dati od sebe nekog posebnog intelektualnog napora da bi se razumjeti da je to običan sos. Ali, šta to govorim? Ima tu, zaboga, i dobrih udaraca na emocije gledalaca. Ali sos je to što jeste, a u ovom se našlo svega, od “otkrića” da je među mladim Srbima u Sarajevu bilo i otkazivača vojne poslušnosti i da među Bošnjakinjama ima onih koje se zovu Marijana, do ukazivanja na islamski integralizam. A funkcionišu, čini se, i tri muzička dodatka koji “mnogo govore o ratnim godinama”: Bijelo dugme , Balašević i Šerbeđija. Ali, to nije sve.

Teatar i angažman na “temu”: Kako i zašto se ova predstava našla na daskama Teatra Stabile? Objašnjenje je sljedeće: “Intenzivno smo svjesni istine da bol, okrutnost i besmisao su oznake svakog rata, u svakom vremenu, i da se nikad ne radi, nažalost, o dalekim horizontima”. Ne bih mnogo o ovom nažalost . Ne bih, jer bi mi trebalo presaviti više no jedan tabak. Kao građanina i gledaoca zanima me koliko je tema rata i mira ozbiljna u programskom kontekstu Teatra Stabile? (I ne samo ovog, već u Evropi i, uopšte, u Prvom i Najboljem Svijetu?) Da je ta tema zaista ozbiljna i primarna, mjesto u repertoaru ovog teatra našla bi djela dublje i autentičnije semantike. Ili - zašto da ne? – javni konkurs za dramska djela na “temu”. Konkurs, anoniman, dakle pošten. Koji bi tražio više napora, a menje ležernosti i rutine. Ovako, sve je lakše: “naš pravi” autor je samo onaj koji je našeg grada cigla.

Monolog: Trst, na putu prema željezničkoj stanici : Kiša! Neka lije, dabogda i gromovi zapucali! Mi, Bosanci i, uopšte, ex-jugosi svih fela, ovdje , tamo i posvuda gdje živimo, koji smo od rata pobjegli ili u njemu učestvovali, danas se kajući ili ne kajući, i četvrt vijeka nakon svega zaslužili smo i Anomalije . Jesmo, a od istina ne treba bježati. Kad je o nama već pisao ko god je to htio - i na pošten način, i odoka - neka o nama piše i Kovačič. Koji, uzgred rečeno, kao da nije ni primijetio koliko ratova se vodilo i vodi od godine prvog izdanja njegovih Anomalija . Ipak, nema boljeg primjera od našeg! Koji, priznajmo, jeste i znak naše političke i kulturne mizerije – obilježen podjelama, nesporazumima svih naravi, od onih glupih, etničkih pa redajmo ih dalje, koliko nam drago! Jeste, mizerije svakog čine slabim, a slabi su jaka tema ne samo pojedinim piscima. Svejedno, ne pitajmo se jesu li autor i reditelj proživjeli makar koji dan, tamo. I, kad su radnju predstave već smjestili tamo , gdje su, naravno, samo ratovi, ne pitajmo se ni koliko su “slobodnih odstupanja” napravili – u kontekstu ambijenta, imena, i tako dalje? Ni to pitanje nama nije potrebno i ne samo zato što to isto pitanje nije trebalo ni Andželini Džoli, ni spisateljici Margareti Macantini. Neka pišu, neka filmuju, neka postavljaju na scenu o nama šta god im padne na pamet. Da, neka pišu o nama, ako nemaju o čemu drugom. Nismo mi tu da zabranjujemo bilo šta - neka i teatra, i tamo , i ovdje , i posvuda . Ne bismo mi, nikako, da umjetnici, pogotovo oni koji umišljaju da to jesu, najednom zavrište: “A licentia poetica ? Ugroženi smo!” Neka ih, neka - mi smo im došli kao glupi kec na njihovu pametnu desetku u partiji pokera koju igraju i sa gubitkom vlastite inspiracije. Neka ih, krivica je naša. Ali, je li i naše djece i naših unuka? Ima li smisla da im kažemo: “Znate, djeco, to je jedini i najvažniji rat na zemaljskom globu…”? Dugo sam u ovoj zemlji i lako prepoznajem strance, još lakše našijence i njihovu djecu. I ove tršćanske večeri, u Sali Bartoli bilo je i ex-jugosa. Bili su najtiši, i na ulasku i na izlasku. I oni, i njihova djeca. Kad bi progovorili, šta bi rekli?

A vi, Italijani i Evropejci svih fela? Vi zaista mislite da je jugo-konflikt matrica svih ratova? Vi, svi vi koji, osim časne ali neznatne manjine, ne nastojite razumjeti mehanizam rata i mislite da niste učesnici niti jednog od aktuelnih. Jeste, i vama se obraćam. Bez optužbe, samo pitajući vas jesu li nam svima zajedno zaista potrebna pitanja o ratu, ona dublja? Recimo ona koja Karl Kraus postavlja u Posljednjim danima čovječanstva ? To je onaj bečki pisac koji je u Velikom ratu vidio najavu vječitog rata - ewiger Krieg . Jeste, prije sto godina, promišljajući i ekonomski sistem koji se esencijalno ni do danas nije primijenio, najavio je sve buduće ratove. Ili biste, na primjer, radije vidjeli jedan dramski kolaž načinjen od djela autora koji su nastojali razumjeti i mehanizam rata, dakle od Euripidovih Trojanki do Čomskog? Da, govorim o onima koji se nisu zadovoljavali pozicijom patetičnih ilustratora ratnih posljedica, iako su, vjerujem, bili ili jesu svjesni vlastite nemoći! Ali, dosta! I ne samo zato što moram kupiti kartu za Udine. Sutra – nedjelja. Mir svima.


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by