Polazimo rano u nedjelju [25. januara, op. ur.]. Sa svojim koleginicama, koje obavljaju Univerzalnu civilnu službu u trajanju od godinu dana u sklopu programa IPSIA u Bihaću, krećem od zapadne granice do suprotnog kraja bosanske rute. Moje saputnice spavaju dok se naš bijeli kombi probija kroz pljusak koji nas prati do Srbije. Nakon nekoliko sati vožnje stižemo na granični prelaz Šepak, iza kojeg se nalazi grad Loznica. Doček na ovim granicama nikada nije propraćen osmijesima, a ovaj put, pored mrzovoljnih srpskih graničara, primjećujemo nova plava terenska vozila parkirana pored automobila granične policije: sa strane velikim slovima piše Frontex (Evropska agencija za graničnu i obalnu stražu). Oni će biti naši saputnici, vidljivi ili nevidljivi, tokom cijelog ovog putovanja uz Drinu, a potom uz Unu.

Krenule smo na put kako bismo se susrele sa Nihadom Suljićem. Nihad nije političar i ne radi za velike međunarodne organizacije. On je ljubazan, iskren i predan mladić iz Tuzle, čiji se život preokrenuo 2018. godine tokom masovnog dolaska migranata u njegov grad. Nihada sam upoznala tih godina na autobuskoj stanici, odakle su svakodnevno odlazile desetine ljudi. Zajedno sa svojim prijateljima, neprestano je bio angažovan u prikupljanju i distribuciji odjeće, hrane i pelena, ali prije svega se trudio da vrati dostojanstvo ljudima u pokretu, povezujući se sa njima na najiskreniji način, spontano, sa osmijehom i raširenim rukama, pružajući zagrljaj osobama koje on i njegovi prijatelji nazivaju braćom i sestrama.

Tokom godina, razgovarali smo i sastajali se u nekoliko navrata. Nihad je za Drinu ono što sam ja za Unu: mi smo čuvari dviju najsmrtonosnijih granica duž ove balkanske rute. Ove granica, koje ubijaju, sačinjene su od nemilosrdnih rijeka i planina, a nadgleda ih granična policija koja nikoga ne pušta da prođe, bespogovorno ispunjavajući naredbe koje stižu iz sve zatvorenije i nasilnije Evrope. Ne želimo pripadnike američke Službe za imigraciju i carinu (ICE) na Olimpijskim igrama u Milanu, ali ne reagujemo kada evropski policajci, samo nekoliko kilometara od italijanske granice, lome zube i kosti muškarcima, ženama i djeci i, tjerajući ih natrag, šalju ih u smrt.

Udruženje SOS Balkan Route, na čijem čelu je takođe jedno divno ljudsko biće, reper Kid Pex – odnosno Petar Rosandić, poznatiji kao Pero – već nekoliko godina brine o živima, ali i o mrtvima. Pored pružanja motivacijske i humanitarne podrške duž rute, Pero pomaže svojim balkanskim prijateljima, poput Babe Asima i Nihada, da vrate dostojanstvo mrtvima bez imena ukopanim na grobljima duž granice.

NN – Nomen Nescio. Ako želite dehumanizovati ljudsko biće, lako je: počnite tako što ćete mu oduzeti ime. Grobovi duž balkanske rute se umnožavaju: mnoštvo N.N, neidentifikovanih osoba koje su bile neko, neka.

Prvi nadgrobni spomenik za mene je onaj Madine Hussiny, djevojčice koja je izgubila život pokušavajući preći granicu između Srbije i Hrvatske sa svojom porodicom. Sjećam se Madine kako je trčala i igrala se u kampu Bogovađa. Otišla je u game, a onda su je tako malenu sahranili na groblju u Šidu, obeležavajući mjesto malim, nestabilnim drvenim nadgrobnim spomenikom. Za Madinu sam, zajedno sa dragim prijateljem i lokalnim timom Caritasa, napravila možda jedan od prvih trajnih nadgrobnih spomenika duž balkanske rute. Stari drveni nadgrobni spomenici već su istrunuli, i gotovo da se izgubio svaki trag onih koji su pokopani kraj Madine. Upravo ovo je razlog zbog kojeg se Nihad bori, zbog je Baba Asim bori, zbog kojeg se svi mi borimo na granicama. Sjećanje mora trajati i pripovjedati. Ako to ne urade živi, uradiće mrtvi, za nas i za druge. Zato se u Bihaću, Zvorniku, Karakaju i Bijeljini podižu jednostavni mramorni nadgrobni spomenici, crni ili bijeli, sa imenima kad god je to moguće, kako bi ostalo sjećanje na ljude koji su postojali i prošli pored nas, i koji će zauvijek ostati na toj granici, sviđalo se to ili ne građanima ovih zemalja i svima nama.

Pišem Peri. Drago mu je da smo došle kod Nihada, koji mi izgleda umorniji nego inače, nervozan, možda čak malo uplašen. Ovdje je sam, njegovi prijatelji stižu tek na dan komemoracije. Uveče lutamo Loznicom, na zidovima zgrada ispisani su četnički slogani i parole Parizana i Crvene Zvezde, klubova koji su oduvijek privlačili huligane i nasilne navijače. Loznica je grad prepušten sam sebi, propao. To shvatam sljedećeg dana, kada polazimo u izviđanje granice, krećući od najvećeg skvota u ovom kraju, tačnije od industrijskog kompleksa nekadašnje fabrike viskoze.

Hemijska industrija Viskoza je bila tekstilni gigant čije su funkcionisanje garantovale italijanske mašine. Preko 11.000 ljudi radilo je u jedanaest fabričkih zgrada, otvorenih 1957. godine. Pravi grad u gradu, od kojeg su danas ostale samo ruševine. Uvođenjem sankcija protiv Srbije devedesetih godina prošlog vijeka, Viskoza je bila odsječena od stranih tržišta. Bez izvoza i bez mogućnosti uvoza sirovina i rezervnih dijelova, proizvodnja se naglo smanjila, sve dok 2005. godine fabrika nije zatvorena. Stečaj je zvanično proglašen 2009. godine, nakon što je 2008. požar uništio fabriku, oslobađajući toksični otpad i hemijske gasove. Zatvaranjem fabrike koja je zapošljavala cijelo stanovništvo, grad se zaustavio. Fasade starih radničkih zgrada se raspadaju, kafane su pune pripitih penzionera koji su sve izgubili, a mladi uče kako bi mogli otići.

U ponedjeljak, 26. januara, ujutro, nakon što smo obišli pravoslavno groblje, a potom i muslimansko kako bismo se uvjerili da je sve spremno za naredni dan, prilazimo fabričkim zgradama kako bismo utvrdili da li se migranti još uvijek kriju ovdje ili ono što se čini kao smanjenje broja prelazaka granice u blizini Loznice zapravo odgovara realnosti.

Zgrade su nestabilne i djelimično prekrivene vegetacijom koja polako guta beton, ali nije potrebno iskusno oko da bi se uočili tragovi ljudskog prisustva. Sve brojnije prazne limenke energetskih pića, nerazdvojnih pratilaca onih koji moraju hodati satima noću, ispražnjeni paketi hrane i pokoji zaboravljen odjevni predmet, ukazuju na to koje barake služe kao privremena skloništa za one koji se pripremaju za prelazak granice. Međutim, jasno je da su ova velika skladišta postala sablasno mjesto. Grafiti na zidovima su stari, izblijedjeli od vremena i vlage. Pored datuma i potpisa onih koji su ovuda prošli, još uvijek se mogu pročitati brojevi telefona međunarodnih organizacija koje nude pomoć.

Utisak koji nas ovih dana prati duž istočne granice jeste da su represivne mjere koje srpska vlada provodi posljednjih godina gurnule ljude u pokretu još više u sjenu, čineći njihovo putovanje još nevidljivijim i, posljedično, opasnijim.

Vraćamo se u kombi, čija se bijela boja više praktično ne vidi pod slojem blata, koje nam se lepi i za đonove, i krećemo prema Banji Koviljači. Ovaj grad, poput Loznice, govori nam o prošlosti koja je nekada odisala blagostanjem zahvaljujući lokalnoj banji, koju je posjećivao kralj Karađorđević tokom monarhije, a koja danas podsjeća na napuštene filmske kulise. Zaustavljamo se na staroj željezničkoj stanici. Ova zgrada je nekada bila središte čovječanstva u pokretu. Naime, u Banji Koviljači nalazio se jednog od prvih centara za azil i prihvat u Srbiji, ali sa porastom broja dolazaka, kamp je postao premali i stanica je pretvorena u stalni skvot.

Oružani obračun između grupa trgovaca ljudima u blizini stanice dao je 2023. godine srpskoj vladi i lokalnim vlastima povod da intervenišu. Prvo su ispražnjena sva neformalna skloništa, potom je zatvoren kamp, a migranti su otjerani daleko od granice, kao što se radi i na sjeveru zemlje.

Danas je stanica potpuno napuštena, baš kao i Viskoza. Međutim, tragovi onih koji su ovuda prošli uočljivi su posvuda: iznad grafita migranata, imena i datumi onih koji su sanjali o Evropi precrtani su velikim narandžastim ćiriličnim slovima. Svastike i pogrdne riječi protiv Alaha prekrivaju poruke i imena onih koji su prošli ovuda, što je opipljiv znak neprijateljstva koje je zamijenilo nekadašnje gostoprimstvo, ili bar toleranciju.

Čovjek nas posmatra i pita Nihada zašto smo ovdje. Smiješeći se, Nihad odgovara da istražujemo srpsku željeznicu. Odmah mu priskačem u pomoć i počinjem pričati o Unskoj pruzi, željeznici koja vodi od Bihaća do mora. Kažem kako je šteta što su željeznice propale u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Zovem koleginice da se vrate, potom im u kombiju Nihad i ja, smijući se, pričamo šta smo na brzinu izmislili improvizujući. Prethodne večeri, na autobuskoj stanici, igrali smo istu igru: Nihad je započeo razgovor sa šefom stanice kako bi saznao kada stiže autobus iz Beograda, jer smo očekivali da će u njemu biti migranti. Ali da bismo zvučali vjerodostojno, rekli smo da čekamo prijateljicu Slavicu, čiji je telefon bio isključen i nismo znali da li je u autobusu.

Napuštamo stanicu da ne bismo postali previše sumnjivi i krećemo prema Malom Zvorniku. Kombi se jedva penje ka malom gradskom groblju na brdu. Parkiramo i, sa svoje lijeve strane, vidimo muslimanske grobove. Odatle krećemo u potragu za tragovima pet grobnica. Nihad zna da je pet osoba pokopano na ovom mjestu, ali nikada nije uspio pronaći njihove grobnice. Ne našavši nikakve posebne znakove anonimnih grobnih mjesta, prelazimo u pravoslavni dio groblja, ali ni tu ne pronalazimo tragove ljudi koji su izgubili život prelazeći Drinu.

U jednom trenutku, prilazi nam čovjek iz lokalnog pogrebnog preduzeća i, izuzetno velikodušno, nudi se da pokaže tačno mjesto gdje su ukopani. Sahranjeni su na dva prazna mjesta koja uopšte nisu označena drvenim nadgrobnim spomenikom, tabutom ili krstom kao podsjetnikom da ovdje počivaju ljudska bića. Nihad ostavlja čovjeku svoje kontakt informacije, objašnjavajući svoj projekat, u nadi da će i ovdje uspjeti donijeti sjeme prijateljstva i vratiti dostojanstvo nestalim osobama, izgradnjom pravih nadgrobnih spomenika. Čovjek se pokazuje izuzetno otvorenim i tolerantnim, kaže da želi pomoći Nihadu i priča nam kako je više puta sreo migrante i pokušao im pomoći. Ovo je možda prvi put od jutros da vidim Nihada smirenijeg.

Nastavljamo put ka današnjem poslednjem odredištu, graničnom prelazu Ljubovija. S druge strane je Bratunac, a nekoliko kilometara dalje Memorijalni centar Potočari i Srebrenica. Dok idemo uz Drinu, Nihadovo kazivanje prožeto je pričama o masakru počinjenom na ovim prostorima i genocidu iz 1995. godine. Priča nam o masovnim grobnicama otkrivenim duž granice, mučenjima silovanjima, ubistvima. Ovdje pomaže starijim ženama koje su se vratile u svoje kuće nakon rata i žive same, bez muževa i djece, ubijenih tog strašnog jula 1995. Posjećuje ih, donosi im hranu, provodi vrijeme s njima, iako to niko od njega ne traži niti iko za to zna.

Vozeći se natrag prema Loznici, dok sunce zalazi, Nihad izgovara rečenicu koju mu je jednom neko rekao, a koja mu je ostala urezana u pamćenje: ne treba da nas čudi što ljudi na ovim prastorima ne pokazuju saosjećanje prema izbjeglicama i migrantima, jer ti ljudi su, prije trideset godina, stvorili izbjeglice. Nastavljam voziti, a onda, nekoliko kilometara od željezničkog mosta ispod kojeg prolaze migranti, vidimo patrole Frontexa i granične policije kako zaustavljaju automobile. Uvrijeđeni smo što nisu zaustavili naš kombi, očigledno sumnjiv, potpuno prljav i sa bosanskohercegovačkim registarskim tablicama, okrećemo se kako bismo ponovo prošli pored patrole. Ništa. Kažem Nihadu: “Treća sreća!”. Smije se, ali opet ništa. Izgleda da Frontex nasumice zaustavlja vozila.

Stižemo u Loznicu i, prije nego što krenemo na večeru, prolazimo pored mosta koji označava granicu između Srbije i Bosne i Hercegovine. Ispod mosta pronalazimo tragove cipela i hrane. Nihad nam pušta video koji mu je pokazao jedan Marokanac: ljudi se podižu konopcem ispod stubova, a zatim prelaze ispod metalne konstrukcije koja podupire most, rizikujući život. Najviše osoba poginulo je upravo na ovom mjestu. Srpski granični policajac nas gleda, naginje se preko mosta i viče: “Bez slikanja, odlazite!”. Bojeći se njega više nego Frontexa, pomjeramo se i, po povratku u pansion, dogovaramo se da se nađemo sa Nihadom sljedećeg jutra, prvo na kafi, a zatim na groblju, gdje će nam se pridružiti ostatak delegacije i novinari.

Budimo se i zajedno ss Nihadom i Dževidom, volonterkom koja nam se pridružila iz Tuzle, idemo na groblje. Na Međunarodni dan sjećanja na Holokaust, 27. januara, zastajemo da se prisjetimo užasa Holokausta i svečano obećamo “nikad više”. Danas, na ovom mjestu, to “nikad više” zvuči prazno. Duhovi osoba ubijenih 1995. i sahranjenih u masovnim grobnicama nekoliko kilometara odavde, gledaju na nas, zajedno sa duhovima novih mrtvih. Skoro svi su umrli mladi, a njihova jedina krivica bila je to što su rođeni u zemljama poput Sirije ili Afganistana. Oni su takođe sahranjeni bez imena u bijednim masovnim grobnicama, kraj onih u kojima počivaju druga nevina bića.

Danas barem sija sunce. Ispred gradskog groblja pridružuju nam se Pero i ostali članovi SOS Balkanroute, aktivisti organizacije Leave No One Behind i Baba Asim, koji je stigao iz Bihaća. Ovdje smo jer želimo reći da ova granica ne može biti zid šutnje. Pored nas su loznički imam i njegovi saradnici, predsjedik Medžlisa IZ Beograd Tafa ef. Beriša i beogradski nadbiskup László Német. Predstavnici pravoslavne zajednice, koja je u Srbiji većinska, nisu prisutni zbog, kako nam je rečeno, prethodno planiranih obaveza.

Prvi dio ceremonije održan je ispred novih crnih nadgrobnih spomenika na pravoslavnom groblju, gdje počiva devetnaest neidentifikovanih osoba. Upravo je ovdje nadbiskup Német podsjetio: “Svaki čovek ima bezgraničnu vrednost. […] Zbog ratova, nasilja i klimatskih promena dolazi do migracija, zvali ih legalnim ili ilegalnim, to ne menja dostojanstvo tih ljudi. Bog je mnogo milosniji nego svi naši zakoni, propisi i granične službe”.

Stojeći pored nadbiskupa, Pero ističe političku prirodu ovog dana. “Ono što danas radimo nije čin milosti, nego građanskog otpora protiv zaborava. Dok Evropa ulaže milijarde u dronove i ograde, mi ovdje trošimo ono malo novca što imamo kako bismo kupili kamenje i u njega urezali imena”.

Potom prelazimo na malo muslimansko groblje, udaljeno nekoliko stotina metara. Nihad stoji iza spomen-ploče u koju su urezana imena nekoliko osoba koje su sahranjene na groblju, ali tačno mjesto njihovih grobnica nije poznato. Među njima je i čovjek koji je izgubio život u centru za azil Bogovađa, gdje sam radila dvije godine i gdje sam upoznala malu Madinu Hussiny. Tu je život izgubila još jedna djevojčica, Madina Bibi. Njeno tijelo nije sahranjeno u Bogovađi: uprkos tome što je imala tek nešto više od tri godine i bila nedužna, mještani nisu htjeli da tu bude ukopana, pa je sahranjena u Lazarevcu. Ista sudbina zadesila je ovog čovjeka, koji nije našao mir u blizini mjesta gdje je umro, zbog religije i destruktivne ideologije koja i danas teče venama stanovnika ove zemlje. Oštri komentari koje ćemo čitati na društvenim mrežama Loznice i šire, ispod članaka objavljenih nakon ceremonije, potvrđuju mržnju koja pulsira venama ovih ljudi, koji žive usred ruševina svojih fabrika i svoje prošlosti, u bijednoj sadašnjosti.

Upravo u blizini ovih grobova – ovaj put bijelih – Nihad mirno priča o strašnoj nesreći koja se dogodila 2024. godine, kada je sedamnaestogodišnji mladić porijeklom iz Srbije pustio da previše ljudi uđe u mali čamac, koji se potom prevrnuo. Među žrtvama bili su Fatima, Ahmad i njihova kćerka Lana, koja je imala samo devet mjeseci.

Nihad nam čita pismo Muhameda Hilala, Laninog ujaka, koji mu je povjerio svoje riječi. “Danas sam ovdje s vama, preko riječi izgovorenih u moje ime. Iako je prošla skoro godina i po dana od tragedije, bol je prisutna kao da se dogodila juče. Moj brat, njegova supruga i njihova kćerka nisu tražili avanturu, već sigurnost i dostojanstven život. Izbjeglice nisu brojevi ni statistika, već ljudi sa imenima, porodicama i snovima”.

Dok se pismo završava molitvom “Svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo”, Nihad uzima riječ za posljednji, potresni pozdrav, tražeći oproštaj od male djevojčice koja sada konačno ima grob. “Ovdje smo da zatražimo oproštaj od Lane i njene porodice. Nisu poginuli u nesreći, umrli su jer nije bilo sigurnog prolaza. Ljudi ne umiru zato što je Drina opasna, umiru zato što ih evropske politike guraju u rijeku”.

Nihad i Pero ponovo izgovaraju riječi osude. “Naš cilj nije bio samo urediti grobna mjesta, već sačuvati sjećanje i vratiti dostojanstvo ljudima koji ga nisu imali, čak ni na svom posljednjem putovanju. Ako već nisu imali dostojanstven život, neka ga imaju u smrti”. Nihad zatim navodi još jedan podatak: prosječna starost žrtava je samo 23 godine. Zaključuje: “Njihov jedini grijeh bio je to što su imali nedovoljno dobar pasoš”.

Imam izgovara molitvu za mrtve. Dok pjeva, crne vrane grakću i pridružuju se molitvi, uzlijećući kao u unaprijed uvježbanoj koreografiji.

Po okončanju ceremonije, nakon što su novinari otišli i nakon što se pozdravio sa prijateljima, Nihad, po prvi put, kao da diše. Vraćamo se u kombi i ponovo krećemo na put. Pratimo Nihada do Tuzle, gdje nam ponosno pokazuje sjedište svog novog udruženja Djeluj.ba.

Umoran je, zahvalan i spreman za svoje sljedeće bitke: prije svega, povratak u Sarajevo da bude uz mladiće iz Sudana kojima su, nakon pokušaja prelaska planinske granice kod Bihaća, amputirane noge i ruke zbog smrznute rijeke Plješevice. Nihad se brine o njima, pomaže im da jedu i peru se, moli se s njima i prikuplja sredstva za kupovinu proteza koje su im potrebne, kako mi kaže, da bi ih što prije izvukao iz Bosne.

Nakon višesatnog putovanja u mraku i tišini, nekoliko kilometara od Bihaća, put nakon Bosanske Krupe je blokiran. Trepćuća plava svjetla u mraku, pomišljam na nesreću, ali u pitanju su kontrole, koje provode mješovite patrole. Frontex nas ni ovaj put ne zaustavlja, puštaju nas da prođemo kroz mrak, ne znajući da u ovom blatnjavom kombiju ne putuju samo ljudi, već imena i priče osoba koje su pokušali učiniti nevidljivima, a koji, zahvaljujući mladiću iz Tuzle, ostaju zauvijek uklesani u mramoru.