“Moj život, da budemo iskreni, uljepšavaju i takozvani ružni događaji. Zato ću, ako imam sreće, još dugo živjeti lijepo dok ne umrem, a posle toga ću biti mrtav milijardu godina. Zato ne žurim na onaj svijet, a pogotovo ne u raj, jer, u paklu se, vjerovatno, događa sve ono što je zabranjeno. Pa me tu čekaju i svi moji prijatelji”, izjavio je Vojo Stanić, već u dubokim devedesetim, u jednom intervjuu. Tako, načinom dobro znanim svojim prijateljima: duhovito, ironično.

U novembru ove godine jedan od najvećih jugoslavenskih i crnogorskih umjetnika proslavio bi sto prvi rođendan. Naravno, u svom Herceg Novom (“ovdje sam poznat, poznatiji od Pikasa”), iz kojeg je putovao samo kad je morao (kao da su mu Vermer i Rembrant bili neki rod). Nesuđeni pravnik, vajar u mladosti, slikao je uvijek u malom ateljeu svoje kuće na Škveru, sa jednim jedinim prozorom kojim, kako je tvrdio, “protiče svemir”. Tako, do nekoliko godina prije odlaska zauvijek. Dakle, sedam decenija. Približno toliko u braku sa prvom i dugo godina jedinom crnogorskom vajarkom Nadom Marović (1931-2012).

One davne 1957, kad je još uvijek bilo likovnih kritičara koji su imali dar za prepoznavanje umjetnika, posjetio ga je Anton Zadrima. U jednom od najljepših i najspontanijih zapisa o Voju Staniću nalazimo da je budući slikar još u djetinjstvu, od dostupnih mu materijala (glina, vosak pa i tijesto ukradeno od majke dok bi pravila kolače ili pitu), vajao figurice. I da do svoje dvadeset druge godine nije vidio neku skulpturu. Nikad nije potpuno zanemario vajarstvo, ali mu se, nakon susreta sa knjigom Van Gogovih Pisama desilo “nešto” čemu se nije mogao oduprijeti i probudilo nagon za slikanjem, njemu potpunijoj likovnoj ekspresiji. Ipak, u početku nije imao većih ambicija od podražavanja Van Goga, o čemu svjedoči njegov prvi rad, Mulo (tako u Novom zovu pristanište). Kad je Zadrima upitao Stanića gdje mu je atelje, on je pokazao rukom iza sebe.

“Okrenem se, zbunjeno. Već pola sata sjedim ovdje, a da nisam primijetio štafelaj. Na štafelaju je jedno tek započeto platno. Pored njega komad običnog stakla sa razmazima boja i jedan nož sličan kuhinjskom. Štafelaj je uz sami prozor, kroz koji se vidi dio Bokokotorskog zaliva.

Zagledam sobicu. Dva kreveta, otoman, sto sa stolicama, stočić za radio aparatom, kredenac, mnoštvo raznih sitnica. Zidovi prekriveni njegovim slikama liče na ikonostas. Tjeskoba da nema gdje ni igla da padne.

Koncert, Ringišpil, Turista, Ulica, Kafana, Zima, Bojište, Klovn, Objed, Poginuli borac… Fragmenti svakidašnjice. Likovi i oblici tragikomični, klošmerlovski, neorealistički u smislu zbira sitnih realnosti koje život, krcat brigama i radostima, pruža”.

Ovaj dio Zadriminog članka sjetio me mojih razgovorâ sa Dinkom Štambakom, i njegovih zapisa o ateljeima pariske boemije koja je radije birala slobodu izraza nego komfor i novac, te sjećanja mog oca Velimira na sarajevski atelje Romana Petrovića, beogradski Jovana Bijelića…

“Ovo slikarstvo neće zadovoljiti jednog formalistu, koji od umjetnosti traži samo ljepotu, ali ono će dati punu satisfakciju onome koji u umjetnosti traži dublji smisao. Jer, Stanić se životu smije u brk…”, napisao je Zadrima. “Uzimam na sebe rizik i proričem mu uspjeh”.

Zadrima je doživio potvrdu svog predviđanja.

Kad sam, nedavno, Vladi Uroševiću, makedonskom i evropskom pjesniku i romansijeru, napisao da radim na članku o Voju Staniću, odgovorio mi je: “Jednom, pre dosta godina, video sam u Beogradu jednu njegovu veliku (retrospektivnu?) izložbu. Zanimljiv spoj fantastike i humora, uz veoma naglašenu prisutnost Mediterana kao polaznog elementa. Uspeo je da stvori, kako se to kaže, ‘svoj svet’. Mislim da bi se to dopalo Italijanima. Sećam se da sam zaželeo da imam jednu od tih slika – mislim da se zvala ‘Hotelski detektiv’ ili tako nekako. Neki hotelski hodnik, a iza svakih vrata viri poneko…”.

Stanić je govorio kako mu je vazda bilo zanimljivo da čita šta drugi misle o njegovom slikarstvu, i ne samo kritičari. Jednom prilikom je pokušao da “pomogne”, naravno u svom stilu, pa je rekao da su njegove slike… “samo slike!”.

Pitao se Stanić kako neko može dati “definitivnu ocjenu bilo koje umjetnosti”. Dakle, kako ocijeniti “najsubjektivniju stvar u kosmosu”?

Ni moja malenkost nema namjeru da ocjenjuje slikarstvo Voja Stanića. Još manje da nabraja ko i šta je na njegovim slikama. Mogu reći samo prema kome i čemu me povedu slike na kojim je svijet postao neobično, neovdašnje mjesto, teatar i na otvorenom i na zatvorenom, sa glumcima koji čine stvari i zamislive i nezamislive u stvarnosti, iza i ispred, čini se, prosanjanih kulisa. (Radoznalima – ovaj link, za uvid u Stanićevo neovdašnje).

Prema kome i čemu su me povele Stanićeve slike? U svemu, nakon početne faze, vidio sam ponajmanje Van Goga. Zastanem, pa mi se javljaju Boš, Brojgel, Magrit i Šagal i na planu kompozicije, De Kiriko u bojama i zagonetnosti odnosa figura, Mirò po slobodnoj igri odnosa boja i oblika. A da ovo moje, skromno i prigodno napisano, može pročitati, Stanić bi vjerovatno prokomentarisao: “A đe, života ti, pobra sve te mudrolije? Je l’ to sve o meni?”

Čini mi se da je stvarao u duhu Pikasove refleksije: “Mediokriteti imitiraju, geniji kopiraju”. Kopiraju – ljudski svjesni da ništa nije počelo niti će završiti sa njima dok znanom i postojećem u umjetnosti daju svoj doprinos.

Slutim da svi koji vole slikarstvo Voja Stanića pred njegovim slikama mogu da zamisle neku priču, oslušnu riječi neizrečenog dijaloga ili monologa. Tišinu takođe, onu stanićevsku. Kad se na slici sve oslanja na morski horizont.

Tako, na primjer, na slici “Vjetar” (1988), ako već ne moramo staviti šal i kapu da nas zaštiti od vjetra, vjerovatno možemo osjetiti duh imaginacije koji prebražava postojeći svijet u snovni: nepomična zgrada postaje nekakva lađa na kojoj se vijore čaršafi kao da su potrgana jedra. Na tom “plovilu” jedna usplahirena žena pokušava sakupiti “jedra” , kao što, u nekim trenucima, nastojimo spojiti krpice svojih želja i htijenja u jedinstveno platno. Jedro. Bez rupa, bez grubih šavova. Da bude spremno za plovidbu, nekud.

Stanićevog “Naučnog skupa” (1973) se sjetim i kad čujem razne “prepametne”, koji prvo govore pa tek eventualno razmišljaju, uvijek bez ikakva osjenka sumnje, među kojim su i brojni doktori nauka raznih zvanja. O tome se sami uvjerite, a ja koristim priliku da zahvalim za fotografiju i slike Jasmini Žitnik, kustoskinji Umjetničke zbirke Muzeja i galerije Herceg Novi, te za stručni opis Naučnog skupa, kojim su u nekoliko rečenica pogođene i neke od osnovmih karakteristika Stanićevog opusa. “Slika predstavlja nadrealnu scenu. Grupa naučnika je okupljena oko stola, i svakom od njih je dodat neki nadrealni humoristički detalj. Iza njih je veliki oslikan prozor kroz koji se vidi pejzaž – žuto nebo i zeleno more. Na slici dominiraju umbra, zelena i žuta boja (…) Ulje na platjnu, 103×83 com. Dobro očuvano…”.

Za nagradu radoznalijim čitaocima: link za intervju Tamare Nikčević sa Vojom Stanićem, umjetnikom koji je smatrao da “naivan je onaj slikar koji misli da će promijeniti svijet. Prvo se promijeni svijet pa tek onda slikarstvo”. U ovom, više no zanimljivom intervjuu, naći ćete dosta o Stanićevom životu, takođe o slikarstvu (i ne samo), te njegovim brojnim vezama i susretima sa značajnim ličnostima jugoslavenske i crnogorske umjetničke scene, od Andrića i Ɖilasa, Lubarde i Milunovića, do Kusturice.

Takođe prilažem pregršt djelića iz U dokolici (Gradac – Alef 155), Stanićeve knjige refleksija o umjetnosti, o našem dobu, o drugima, o sebi.

Pročitao sam da je neko rekao da se ‘samo idioti ne mijenjaju’. Ja sam jedan od tih idiota. Ne vjerujem u mijenjanje ljudi i ne vjerujem u ljude koji se mijenjaju. Čovjek se samo usavršava i postaje bolji ili gori, ali uvijek dosljedan samom sebi.

Urbanizam i potrošačko društvo ubijaju ličnost. Suprotno od onoga što se proklamuje, mnogi ‘avangardisti’ u slikarstvu idu pod ruku sa njima – oni su konformisti, njihova umjetnost je isto tako bezdušna kao što je bezdušan urbanizam koji će pojesti svijet. To je umjetnost potrošačkog društva, to je potrošačka umjetnost.

Na ovaj način civilizacija ne može da ide još dugo – već je došla do plafona – mora se nešto ili možda sve promijeniti ako se misli ići dalje. Moderna umjetnost vrlo liči na to stanje, ona ne pruža nadu niti ukazuje na spas, ona je nihilistička isto kao što je i ova civilizacija. Njena poruka nije avangardna da nas poziva u nešto bolje, u njoj nema vjere niti snage, ona je apatična.

Situacija je takva da može svako da se prošvercuje kao novator i avangarda. Neke pojave u savremenoj umjetnosti koje izgledaju sumnjive su rezultat dugog razvoja kulture i mogu da se razumiju samo ako se zna taj tok. Ali mnogi šarlatani koji to ne znaju mogu vrlo lako i bez kulture i sluha da prave ‘umjetnost’ koja liči na to i da obmane javnost koja je uglavnom površna, tromog duha, neobaviještena i nezaštićena.

Bio bi nezamisliv gubitak da Brojgel nije naslikao ma koju od svojih slika. Nijednu njegovu sliku ne može zamijeniti nijedna druga njegova slika. Ima puno slikara čije slike ne možemo da zapamtimo jer su toliko slične da se samo sjećamo njihovog slikarstva, njihovog manira – neki slikari prave slikarstvo a neki slike.

Ima jedna vrsta ateista koji su nepokolebljivi, za koje Bog nikad nije postojao… To su ljudi koji spadaju u nižu vrstu bića i ne vjerujem da je iko od njih napravio neko veliko djelo iz oblasti duha – nije čovjek onaj koji nije imao problema s Bogom.

Inventar svemira je neuništiv. Sve što se vidi i čuje traje vječno. Kao što vidimo davno nestale zvijezde tako će i naš lik i naš glas uvijek trajati i lutati u beskraju prostora.

Obrazovanje može biti opasno ako je u pitanju glup čovjek, tada njegova glupost potkrijepljena znanjem i sa puno latinskih riječi dolazi do još većeg izražaja. Svaki glupan može da nauči više jezika kao što je naučio i onaj jedan. Tada one gluposti može da kaže na više jezika a ne samo na jedan.

Prošlost nam izgleda ljepša jer nije bilo fotografije, nju znamo jedino kroz umjetnost. Danas je sve raskrinkano, znamo anatomiju svačega, mjesec je samo jedan kamen. Više nam nije ostala nijedna iluzija. Istina je dosadna, ona je lišena mašte – ona je lažna. Istina nema veze sa ljudima – ona će nastaviti da postoji i kad nestanu ljudi.

U Barleti sam vidio impresionističke slike De Nittisa koje je on naslikao prije Impresionizma. Kad to čujemo, divimo mu se još više – Ali, zar to nije samo smiješni snobizam? Zar ne treba gledati i procjenjivati slike bez obzira kad i gdje su urađene, slobodno i bez predrasuda? Da je Botičeli naslikao ‘Proljeće’ ove godine, ja bih mu se isto tako divio kao što mu se već divim.