Lebovićev Semper idem, u izdanju beogradske Lagune, doživio je u Srbiji čak dvadeset izdanja. Dakle, još uvijek ima čitalaca 1 nisu “zastrašujuće” brojne stranica (535) i koji ne mare za “potrošeno” vrijeme u susretu sa djelima za koje nije banalno reći da se čitaju u jednom dahu. Dosad je Semper idem preveden samo na mađarski i hebrejski.

Jedan susret

Krajem januara 1942, jedan susret je mogao odlučiti da četrnaestogodišnji Ɖorđe Lebović bude samo jedno od imena na dugom spisku jevrejskih i srpskih žrtava Novosadske racije. Tako nikad ne bismo pročitali Semper idem, romansiranu, u suštini dokumentarnu priču o Lebovićevoj somborskoj porodici, rodbini i sudbini Jevreja u Bačkoj. Njegovo posljednje djelo ostalo je nedovršeno, smrt je bila brža od autorovih htijenja.

Onog davnog januarskog dana dječak Ɖorđe sreo je Magdalenu Has, osam godina stariju od njega. Zbunjen pozivom djevojke, u koju je potajno bio zaljubljen, da bude gost njene tetke u Novom Sadu, pokušao je da je ubijedi u opasnost putovanja bačkim cestama punim mađarske vojske i žandarmerije.

“Nisam mogao da odvojim pogled od nje, čujem njen smeh i gledam je kako odmiče Apatinskim putem (…) Gledam je poslednji put – sinu mi misao – neću je nikada više videti!” Lebović je od ranog djetinjstva pisao dnevnik, koji je u to vrijeme preimenovao u Ratni dnevnik, a u koji je 24. januara 1942. zapisao: “Racija u Novom Sadu obustavljena, navodno, po naređenju vrhovne vlasti u Budimpešti. Vojska povučena. Saznali iz pouzdanog izvora da je bačeno u Dunav, pod led, blizu dve hiljade Srba i Jevreja”.

Jedna od žrtava racije koju je, samo slučajem, preživio Eduard, otac Danila Kiša, bila je i Magdalena Has. Završila je pod ledom Dunava. I Eduard je bio gurnut na liniju smrti, ali u času u kojem sluge Zla nisu više bile u stanju da vladaju bacanjem leševa. Rupa probijena u ledu nije više primala žrtve. Rijeka, led, zima – učinili su da sluge Zla uprkos svojoj volji priznaju svoje fizičke granice.

Tri logora

Ɖorđe Lebović je preživio pakao triju logora. Imao je petnaest godina kad je, krajem aprila 1944, sa majkom i nekolicinom članova uže rodbine transportovan u Aušvic. (Otac je prethodno odveden na Istočni front, doslovno kao korisni rob Jevrej, odakle se nikad nije vratio). Zainteresovanima ukazujem na knjigu Milenka Beljanskog o somborskim Jevrejima.

Da ne bi bilo upadljivo, mađarske nacističke vlasti su hapsile somborske Jevreje nekoliko dana; njih 1200 onomad je odvedeno u logore smrti; 950 se nikad nije vratilo. Lebović je bio logoraš i u Saksenhauzenu i Mathauzenu. Preživio je zahvaljujući smjeloj odluci da sa svojim drugom Belom Kovačem iz dječijeg pređe u radni logor. Od pomoći mu je bilo znanje mađarskog i njemačkog jezika, ali i humor koji im “nacisti nisu mogli oduzeti. Bela i ja smo to znali i uživali smo u prividu naše superiornosti, verovali smo da ćemo na kraju horor predstave nacistima zviždati živi”.

Povratak u rodni grad

Kad se vratio u Sombor, saznao je da osim njegovog brata niko od četrdesetak članova njegove porodice i rodbine nije preživio. Čak ni njegov djeda Adolf, kako kaže na kraju romana Semper idem, nije uspio da nadmudri sluge Zla.

“U dedinoj kući zatekao sam nepoznate ljude. Obavestili su me da je deda ubijen. Ubili su ga mađarski žandari, deset dana nakon što je i posljednji somborski Jevrejin odveden na put s kojeg povratak nije bio predviđen (…) Tog istog letnjeg dana na usamljenoj klupi u Somboru, ridao sam glasno kao dete. Shvatio sam da je sve razoreno, da sam izašao iz pakla, ali da ću pakao zauvek nositi u sebi”.

Od raja djetinjstva do sunovrata i pakla

Kao freska treće decenije 20. stoljeća, predvečerja Drugog svjetskog rata, potom ratnih dana i autorovog povratka iz logora, Semper idem – hronika jednog detinjstva jedna je od onih romansiranih životnih priča o ljudima koji nose teret Istorije i pitanja o Zlu i Besmislu, ali ga podnose postojano, uprkos svemu. (U paketu tog svega već dugo se nalaze poluge revizionizma i negacionizma Holokausta, te poslijeratnog antisemitizma).

Strukturno maksimalno osmišljen, Semper idem čine četiri dijela (Od raja do pakla, Sazrevanje, Predskazanja, Veliki Sunovrat), svaki čine nekoliko poglavlja (ukupno petnaest). Autor ni u jednom ne realizuje strogu hronološku liniju naracije. Uz to, vrijeme u Lebovićevom romanu je svojevrstan odraz Bergsonove durée, dakle trajanja koje se mjeri unutrašnjim satom duše i razuma. Svaka priča ima neku vrstu semantičkog rezimea baziranog na već pomenutom autorovom ličnom dnevniku koji je pisao od najranije mladosti. Da nema napomene o “nedovršenom romanu”, vjerujem da ne bih bio usamljen u ocjeni narativne dovršenosti hronike porodice Lebović sa očeve i Zajdner sa majčine strane.

Obje porodice pripadale su neolozima, struji koja je ispoljavala težnju ka modernizaciji judaizma. Poštovali su jevrejske praznike, ali su jeli takozvanu nečistu hranu. Dječak Ɖorđe je pohađao mješovitu školu, imao drugove nejevrejske drugove. Išao je sa porodicom u sinagogu, sa bakom Laurom, Njemicom, u evangelističku crkvu, na kojoj je stajao latinski natpis SEMPER IDEM. To uvijek isto baka mu je protumačila, na svoj način, da Zlo nikad ne miruje. Dječak je zavolio sve vjerske obrede (sa drugaricama i drugiovima odlazio je u pravoslavnu i katoličku crkvu), ali, prema vlastitom kazivanju, zavisnost od religije nije stekao.

Pometnju u dječakov život unijela je rastava braka njegovih roditelja, ali ljubavi prema njemu nikad nije nedostajalo ni od majke ni od oca. Sa majkom odlazi u Zagreb, ali ostaje vezan za Sombor i rodbinu sa obje strane. Život mu je bio idiličan sve do dolaska fašista na vlast u Nemačkoj, 1933. godine. Tada je Jevreje na severu Bačke zapljusnuo prvi talas antisemitizma. Doživljavali su prijetnje od Nijemaca, Mađara, dijelom i od Hrvata. Lebovića je jednog dana grupa „malih Švaba“ prisilila da uđe u jedan napušteni podrum koji su Somborci zvali „Pakao“. Vezan za stub, pretučen, pod prijetnjom nasilnika da će mu odsjeći njegov jevrejski nos, prije pakla triju logora doživio je prvi, uvodni. Spasio ga je jedan “brkati Srbin”, dotad mu krajnje nesimpatičan.

Zanimljiva je galerija likova Lebovićeve (porodične) hronike jednog djetinjstva u kojoj je došao do izraza kompleksni spektar pogleda na istoriju u sinhroniji i dijahroniji u jednoj jevrejskoj zajednici kao što je bila somborska. To je došlo do izraza i u dijalozima (Lebović je majstor dijaloga, sa dugim iskustvom dramskog i pisca filmskih scenarija). Jevreji raznolikih religijiskih i svjetovnih pogleda na Istoriju i Zlo svojim diskusijama su romanu, na svojevrstan način, utisnuli i značenje filozofsko-teološke rasprave.

Posebno je impresivan lik Lebovićevog očuha Andrije Knjigašume (kako je autor romana preveo njegovo prezime Buchwald), iz čije su vječite dokolice (nikad nije radio), kao da je Montenjov učenik, izvirale impresivne refleksije o smislu postojanja.

Anđeli neće sići sa neba

Vjerovatno ima čitalaca koji su pomislili: “Tako malo je o logoru rečeno u Semper idem!”. To, logorsko, u obilju se može naći u zbirci priča Anđeli neće sići sa neba. Čini se da nije napisana mastilom, već pisaljkom od trijeski poda transportnih vagona, logorskim žicama, oskudnim priborom za jelo, glađu samom, ali i nadom kakvu može imati jedan nedozreo mladić željan života, uprkos Svemu.

U mreži se nalazi nekoliko zanimljivih intrevjua sa Lebovićem. Takođe sjećanja na njega. O logorskom iskustvu Lebović je pripovijedao supruzi Zlati. U novinskim intervjuima, nakon muževljeve smrti, ona je sugestivno oživjela njegov direktni govor i o iznenađujuće ljubaznom dočeku na ulazu u Aušvic, “razvrstavanju bez buke i histerije (levo i desno)”, žrtvama i krvnicima koji zajedno “funkcionišu kao dobro uigran tim”, danu u kojem vremena za oproštaj, “stojeći u različitim grupama”, nije bilo, samo za traženje pogledom dragih lica tokom procedure na rampi logora, dok su “ljubazne Uniforme” radile svoj posao.

“Bio sam još dečak, ali tada, na neki način, postao sam odraslo ljudsko biće”. Sa kapije su odvedeni “u saunu, pravo u kupatilo, u Aušvic dva. Tu sam poslednji put video majku. Zastao sam tada skamenjen, a majka mi je mahnula. Mnogo kasnije, čuo sam dve varijante njene smrti, da se ubila, i da je umrla od iscrpljenosti. Ishod je bio isti – nije više među živima”.

U somborskom narodnom pozorištu već šest godina je na repertoaru Semper idem u režiji Gorčina Stojanovića. Još uvijek ima gledalaca kojim ni šest sati nije predugo da budu u teatru. Nisam gledao predstavu.

Umjesto epilogo

Gaza, dvije godine masakra civila i razaranja cijelog kraja? Šta bi rekao Lebović? Svi znamo: mrtvi ćute, živi nagađaju kakve bi bile njihove moguće reakcije na svijet oko nas. Nagađanja olakšava slučaj mrtvih koji su pisali i govorili za života. Kiš je pismom svoga oca završio Peščanik, a to pismo završava talmudskom sentencom da je bolje biti žrtva nego krvnik. Lebović je u svoje vrijeme bio žrtva. Vjerujem da oni koji su to bili ne bi razlikovali sebe od žrtava danas. Ko zna, možda bi izjavio nešto slično osudi Njemačke u stihovima koje je Cvjetajeva namijenila Germaniji, kad su trupe Trećeg Rajha ušle u Prag, 1938: “Sagorećeš, Germanijo, ludačka djela čineći!”.

Voljela je Njemačku. Ona, Cvjetajeva.