Ratni obavještajac Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) Edin Subašić jedan je od prvih koji su u Bosni i Hercegovini otkrili i dokumentovali monstruozni fenomen nazvan “Sarajevo safari“, odnosno dolazak stranih državljana koji su plaćali da sa udaljenih, kontrolisanih srpskih položaja gađaju i ubijaju civile u Sarajevu, koje je bilo pod opsadom od 1992. do 1996. godine.

Prva javno objavljena informacija o ovom fenomenu pojavila se u aprilu 1995. godine kao glavni tekst na naslovnici “Oslobođenja”, najstarijeg dnevnog lista u BiH, dobitnika najprestižnijih svjetskih novinarskih nagrada, proglašenog za najbolje novine u svijetu 1992. godine.

Danas, više od tri decenije kasnije, tema ponovo potresa svjetsku javnost, a lavinu novih pitanja pokrenula je istraga koja se vodi u Milanu o “ratnim turistima” koji su navodno iz Italije išli u “lov na ljude” u ratom zahvaćeno Sarajevo.

Subašić na početku razgovora odmah objašnjava da, u interesu istrage, još ne može iznositi sve detalje o dolascima bogatih stranaca koji su, uz odobrenje i logistiku sa srpskih položaja, plaćali da pucaju na civile u opkoljenom Sarajevu, po morbidnom cjenovniku smrti.

Vrlo lično: Imao sam 18 godina kada je počeo rat u Sarajevu. Improvizirani zakloni bili su na raskrsnicama, a gotovo na svakom uglu bila su upozorenja: “Pazi snajper!” Ali grad je bio kao na dlanu sa okolnih brda i snajperisti su pucali na ljude koji idu po vodu, hranu… Mnogi su ubijeni na taj način, uključujući djecu.

Kako biste opisali trenutak kada ste saznali o “lovcima na glave”, odnosno bogatim strancima koji su, po optužnici u Sarajevu i Milanu, plaćali srpskoj strani da sa njihovih položaja oko grada pucaju na stanovnike Sarajeva pod opsadom tokom rata u BiH 1992-1995. godine? Izjavili ste da ste prve informacije dobili od zarobljenog srpskog dobrovoljca. Koje su bile prve informacije i kada ste ih tačno dobili?

To je bilo krajem 1993. godine. Šef Vojne obavještajne uprave ARBiH dao mi je zadatak da analiziram podatke dobijene ispitivanjem zarobljenika, pripadnika pobunjeničke srpske vojske (VRS). Zapravo, radilo se o dobrovoljcu iz Srbije. Grupe dobrovoljaca iz Srbije (ali i iz Rusije i Grčke) često su dolazile u okolicu Sarajeva kako bi se borile na strani bosanskih Srba. Za to su dobivali novac, bili su plaćenici.

Ovdje se radilo o mladom čovjeku u dvadesetim godinama iz Srbije. Izgubio se u urbanom dijelu fronta. Pljačkao je napuštene kuće i ušao u područje pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine (koja je branila grad, op.a.), potom je zarobljen.

U prvom momentu bio sam zbunjen. Moj zadatak bio je analizirati “Izvještaj o saslušanju zarobljenika” jer je sadržavao neobične informacije. Na standardna pitanja (identitet, način dolaska, koliko je dobrovoljaca došlo iz Srbije, kakvo oružje imaju itd.), zatvorenik je rekao da je “došao autobusom s grupom Srba i jednom grupom stranaca, pet Talijana koji su imali lovačku opremu i skupo oružje”. Razgovarao je s jednim od njih koji je bio iz Milana. Lovac iz Milana mu je rekao da oni nisu plaćenici koji primaju novac, već su lovci koji će platiti Srbima u Sarajevu da pucaju u ljude u gradu.

To je bilo iznenađenje i za njega, pa je to prvo rekao. Bilo je to iznenađenje i prvi glas i za mene. Saznali smo da su Talijani izašli iz autobusa na Palama i da su ih tamo dočekali vojni specijalci s džipovima.

Nakon tog prvog šokantnog podatka iz saslušanja, kako je tekao proces verifikacije? Kako ste provjerili vjerodostojnost informacije? Kada ste shvatili da se ne radi o izolovanom incidentu, već o organizovanom sistemu koji ima širu logistiku i podršku?

Dakle, prva informacija o safariju na ljude dobijena je od zarobljenika krajem 1993. godine. Budući da je praksa bila da se informacije provjeravaju i preko drugih izvora, šef Vojne obavještajne službe ARBiH Mustafa Hajrulahović “Talijan” kontaktirao je UNPROFOR i njihov obavještajni odjel gdje su bili oficiri italijenske službe SISMI.

Prezentirao im je naša saznanja i tražio provjeru i da poduzmu akciju jer je informacija govorila da su safari-ubice iz Milana i da je grupa došla iz Italije. Početkom 1994. godine, otprilike u martu ili parilu, na moj upit šefu Vojne obavještajne službe o tome da li je stigao odgovor o “lovcima”, on mi je rekao da su iz Italije odgovorili da su “našli odakle to kreće, da su neutralizirali grupu i da se to više neće ponavljati”. To je značilo da je informacija dobijena od zarobljenika bila tačna, tj. odgovor iz SISMI ju je potvrdio.

U tom momentu problem smo smatrali riješenim, bez daljeg ulaženja u civilizacijske i političke aspekte pojave. Bila je to teška godina i mnogo veći problemi su nas zaokupirali.

Priča o safari-ubicama pojavila se početkom 1995. godine u italijanskoj štampi, a prenijeli su je mediji u Hrvatskoj i BiH. Tada smo shvatili da se radilo o kontinuiranoj praksi koja je trajala bar 2-3 godine. Očigledno je u safariju do tada već učestvovalo jako mnogo ljudi i priča je procurila kao svojevrsni skandal, ali ništa se nije poduzimalo ni na političkom ni pravosudnom planu.

A zašto sada? Nemam drugo objašnjenje, nego da su se promijenile okolnosti u Italiji i da su ti nekadašnji “lovci”, koji su tada bili moćni i uticajni u svojoj zemlji, otišli sa scene, izgubili uticaj i sada je taj skandal moguće istražiti jer kao ratni zločin to ne zastarjeva.

Također, mislim da se ni sada ne bi ništa desilo bez upornosti i akcije Ezia Gavazzenija. On je prikupio toliko relevantnih dokaza da ih je tužilac Alessandro Gobbis mogao uvažiti i na temelju njih otvoriti i zvaničnu istragu.

Koje institucije i strukture u Beogradu i u Republici Srpskoj su morale biti uključene da bi se takva operacija uopšte izvela? Prema vašim saznanjima, kako je izgledao cijeli lanac ovog zločina? Spominju se navodni polasci iz Trsta, dolasci u Beograd, prebacivanja na Pale, pa sve do srpskih snajperskih položaja oko Sarajeva…

Za organizaciju “safarija“ bila je potrebna ozbiljna i profesionalna grupa. Mi smo pretpostavljali da su jezgru grupe činili pripadnici Službe državne sigurnosti Srbije. Modus operandi na to ukazuje. Komplicirana je organizacija transporta preko teritorije pod sankcijama (Srbija), zatim kroz ratnu zonu, i na koncu uvođenje u borbene linije. To su sve vrlo zahtjevni postupci.

Vrlo malo ljudi je znalo za “safari“. Sve ovo ukazuje na činjenicu da je iza “safarija“ stajala ozbiljna služba koja je imala autoritet u Srbiji i među Srbima u Bosni. Lovci, snajperisti kombinirali su prijevoz… Koristili su letove iz Italije u Mađarsku, a zatim kopnom u Beograd. Iz Beograda u Sarajevo išli su autobusom ili helikopterom do Pala, a zatim u Sarajevo. Njihovi vodiči na linijama sukoba bili su vojni specijalci i lokalni pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS).

U to vrijeme postojala je formalna zabrana civilnih letova, ali ima indicija da su zloupotrebljavali humanitarne letove u Srbiju.

Također, prijevoz iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu do Pala vršili su kombiji, autobusi, ali i srpski vojni helikopteri, kršeći zabranu letenja. Ova zabrana je kršena tijekom cijelog rata. Sve strane su to činile. I ja sam letio helikopterima ARBIH tijekom rata. Riskirali smo NATO zračne napade.

Izjavili ste u više navrata da je postojao cjenovnik prema kojem su “lovci” plaćali različite iznose za ubijanje muškaraca, žena i djece. Kako ste došli do tih informacija? Koliko se one podudaraju s onim što istražuje Italija, gdje je proces pokrenuo tužitelj Alessandro Gobbis na temelju prijave koju je podnio novinar i pisac Ezio Gavazzeni, uz pomoć dva advokata i bivšeg sudije Guida Salvinija?

O cjenovniku postoje razne informacije. Veliki raspon cifri, od 50.000 DEM do 90.000 USD, do ekvivalenta od 300.000 EUR u bivšim evropskim valutama. Cjenovnik prati i vrstu mete, tj. izbor žrtve pa se navodi da su različito plaćali za ubijeno dijete, ženu, muškarca, vojnika. Ovo je najmorbidniji aspekt. Ali, sada je već nepotrebno govoriti o izvorima informacija koje treba staviti na raspolaganje samo istrazi.

Šta taj cjenovnik govori o stepenu moralne dehumanizacije i komercijalizacije ubijanja civila? Kako komentirate tvrdnje iz RS-a i Srbije da se dokumentarni film “Sarajevo safari”, prikazan prije tri godine, koristi za “kaljanje ugleda srpskog naroda”?

Postojanje cjenovnika za odstrel kao u legalnom sportskom lovu je potpuna dehumanizacija žrtve i svođenje ljudi na nivo divljači. Kako bi režiser Miran Zupanič rekao, “pokazali su nam dimenziju koju može postići ljudsko zlo”. Za odgovorne na srpskoj strani, teorija o “kaljanju srpske časti” obična je propagandna floskula.

Gledajte paradoks: oni negiraju da su puštali grupe manijaka na svoje položaje za novac, a ne negiraju svoje snajperiste koji su pobili stotine građana. Oni negiraju tri granate koje su u Sarajevu ispalili nas pijacu i počinili masovne masakre da bi onda bili kažnjeni intervencijom NATO-a, a ne negiraju stotine hiljada granata koje su ispalili na grad. Šta očekivati od ljudi koji i danas negiraju genocid višestruko presuđen u ICTY-ju?

Šta mislite zašto, ni nakon tri godine, bosansko pravosuđe nije uradilo praktično ništa, osim što je evidentiralo prijavu bivše gradonačelnice Sarajeva Benjamine Karić? Da li očekujete da će istraga u Milanu, ukoliko bude napredovala, natjerati pravosuđe BiH da se konačno uključi?

U Tužilaštvu BiH postoji snažan politički pritisak da se NE procesuiraju Srbi za počinjene zločine. To je generalno problem bh. pravosuđa. Ali, nadam se da će istraga u Milanu i javni pritisak u Bosni te širom svijeta prisiliti tužilaštvo da počne aktivno raditi na ovom slučaju.

Već postoji interes i drugih država, odakle su dolazili snajperisti, da raščiste svoj dio odgovornosti. Mislim da se ni Tužilaštvo BiH više neće moći držati pasivno u ovom predmetu jer i na ovoj strani postoje dokazi i dokumenti koji upotpunjuju kriminalnu slagalicu zajedno sa dokazima u milanskom predmetu. Sada bi bilo logično da se uspostavi međunarodna saradnja dvije zemlje na slučaju zločina koji se odvijao, u svojim raznim fazama, na teritoriji obiju zemalja.

Rekli ste da osumnjičeni više nisu NN i da postoje imena. Koliko jevažno da se, po prvi put nakon trideset godina, prelazi u sferu konkretnih dokaza i identiteta? Kakve poteškoće se mogu očekivati i da li postoji opasnost da ključni svjedoci ili počinioci umru prije nego što budu procesuirani? Šta je, po vašem mišljenju, najteže dokazati?

Imena lovaca snajperista naravno nisu nigdje spomenuta. Logično je da su tokom safarija prikrivali svoj identitet. Ali sada znamo da je istraživanje Ezia Gavazzenija u Milanu dovelo do nekih imena. Ove informacije su stavljene na raspolaganje tužitelju u Milanu i sada je najbolje da se sve nove informacije drže u tajnosti za istragu.

Težina dokazivanja biće u njihovom povezivanju sa mjestom zločina u kritično vrijeme i sa organizatorima koji su ih uvodili na snajperske položaje. Tu će svoj dio posla oko istrage fenomena safarija imati domaće pravosuđe. Protok vremena svakako otežava istragu, ali tadašnja dob “lovaca”, koji su uglavnom bili u tridesetim i četrdesetim godinama, govori nam da je većina još živa i dostupna pravosuđu.

Kada se pojavio dokumentarni film “Sarajevo safari” slovenačkog režisera Mirana Zupaniča, rekli ste da je dominantna strategija u Srbiji i bh. entitetu Republika Srpska bila potpuno i agresivno negiranje. Da li aktuelna istraga u Milanu nešto ruši u toj strategiji?

Zasad na ovaj iskorak talijanskog pravosuđa nema reakcija od zvaničnika i relevantnih autoriteta u Srbiji i RS. Javno mnijenje po inerciji i dalje sve negira na društvenim mrežama. Mislim da su zatečeni preokretom i globalnim interesom i zgražavanjem svijeta na ovu temu.

U svakom slučaju teorija da se radi “urbanom mitu”, da srpska vojska nije za novac puštala nikakve strance da ubijaju sada se raspala. Toliko je dokaza da ne može biti nikakvog negiranja i sakrivanja iza “propagandnog napada na srpski narod”. Vrijeme je za činjenice, rasvjetljavanje i pojedinačnu odgovornost.

Kažete da vas je iznenadio broj ljudi koji su dolazili. Osim Italije, gdje je pokrenuta istraga, postoje li indicije ili saznanja da su dolazile i grupe iz drugih zemalja? Koliko je teško naći ljude koji su spremni svjedočiti? Zbog čega je taj strah i trideset godina kasnije toliko jak?

Dosadašnja saznanja ukazuju da je moguće da su grupe dolazile na “safari” svaki vikend još od 1992. godine. Grupe su brojale 5-8 ljudi što daje kalkulaciju o jako mnogo ljudi. Pa ipak, danas je teško naći ljude da svjedoče jer je svjedočenje na korak od saučesništva i to je jedan izvor straha. I protok vremena čini svoje, a na koncu ljudi se boje za svoju sigurnost. Međutim, ovo neće obeshrabriti one koji su odlučili slučaj dovesti do kraja, bar tako najavljuje Ezio Gavazzeni, a i moj stav je takav.

Ukazujete na zanimljiv detalj iz perioda istraživanja i snimanja. Među početnim informacijama, koje prikupio slovenački producent Franci Zajc, bio je i podatak da je ista pojava zabilježena i na liniji fronta u Podrinju, što bi mogao biti materijal za novi film. Možete li nam dati više detalja?

Da, proveli smo dosta vremena u Podrinju i snimili sate materijala. Postojale su opravdane sumnje da su i tamo ljudi ubijani iz lovačkih snajpera. Na jedan indikator ukazao nam je bivši lokalni komandant ARBiH sa područja Srebrenice koji je bio stručnjak za municiju. Tvrdio je da su ljekari iz ranjenika vadili metke koji se koriste za lov na krupnu divljač. To je prostor oko Peručkog jezera koje je granica između Bosne i Srbije i zračna udaljenost između država je nekoliko stotina metara. Sa srbijanske strane oduvijek se nalazilo lovište u Nacionalnom parku Tara.

Pretpostavka je bila da su neke grupe dovođene u to pravo, legalno lovište, ali da su safari-ubice pucale na bosansku stranu po civilima i da je to bio isti aranžman kao u Sarajevu. Film se na koncu ipak fokusirao na Sarajevo, a iz Podrinja je ostalo mnogo neiskorištenog materijala. Možda to bude temelj za novi film, što je domen režisera Zupaniča i Arsmedije.

Spomenuli ste da čovjek može ili okrenuti glavu i pokušati živjeti mirno, ili se uhvatiti ukoštac s problemom. Šta je vama presudno da se trideset godina bavite ovim slučajem i kakav ishod očekujete? Hoće li donijeti značajniju promjenu na Balkanu, gdje je negiranje očitih zločina i slavljenje zločinaca, svakodnevnica?

Bez ikakve patetike, moj izbor je bio borba. Taj slučaj, kao uostalom i mnogi ratni zločini, ostao je neriješen, ali me intrigirao zbog motiva izvršilaca i njihovog odnosa prema žrtvama. Mislim na strance, safari-lovce. Njihovo degradiranje nas Bosanaca na nivo divljači i mete koju se može ubiti nekažnjeno bila je potpuna dehumanizacija i to se mora razotkriti i tako tumačiti.

Sudski epilog slučaja safari mogao bi raskrinkati i prirodu lokalne politike, u ovom slučaju srpski nacionalizam, čiji akteri su spremni asistirati tom morbidnom pristupu lovaca. Nemam iluziju da će eventualne presude dovesti do neke katarze, ali će skrenuti pažnju na ovaj fenomen koji se danas vjerovatno događa u Gazi i Ukrajini te otežati njegovo ponavljanje.