Sarajevo: rat može biti romantičan samo u filmu
Rat nam je oduzeo ljude i godine, ali ne i potrebu da stvaramo, pamtimo i ostanemo ljudi u Sarajevu koje je opet mjesto susreta, a ne linija razdvajanja
Ragazza
"La ragazza che corre", Sarajevo BiH © Mario Boccia
Rat je veliko zlo, koje hoda
u kuću dođe, u dušu uđe
i kuću i dušu uzme…
(Abdulah Sidran)
Sve mi liči na san što blijedi, ili knjigu koju sam čitao o nekom drugom, ili potpuno nadrealan film sa glumcima što liče na mene, ili…
A istina je bila puno gora od onoga što se upravo spremam da pišem i o čemu često pričam ljudima, uglavnom strancima, koji rat uživo nisu spoznali i od srca im želim da tako i ostane.
Da… rat može biti romantičan samo u filmu ili romanu.
Kao novinar imao sam priliku proputovati dobrim dijelom svijeta. Mnoge sam strane kolege upoznao u Sarajevu. Ako ne bi počelo, svako druženje bi završavalo njihovim upitima o ratu!
Šta najviše pamtim?
Recimo i najčešće: šta najviše pamtim iz vremena srpske opsade Sarajeva 1992. – 1996. godine?
Ožiljak na duši.
Tada se javi taj ožiljak u koji je smještena golema arhiva sjećanja, potisnuta da nastavite normalan život ili dodijeljena junacima u knjigama koje pišem, valjda da sebe rasteretim.
Jer, pamtim sve, kao da se odigralo jutros, u nekom ubrzanom filmu, gdje bih daljinskim preskočio očevu pogibiju 12. decembra 1992., smrt i ranjavanje prijateljâ, ponižavanje što smo zavisili od humanitarne pomoći svijeta koja nam je dostavljana zračnim mostom… Ako već ne mogu preskočiti te dijelove, barem bih potpuno utišao ton, ali ne ide.
Zvukovi granata, snajpera, ranjenih civila, rodbine ubijenih što plače… to se ne da izbrisati koliko god da se trudite, pa se u neko doba prestanete truditi jer znate da je uzalud.
Stoga…
Pamtim sve: dim i barut u nosnicama nakon prvih granata oko zgrade, jednu čokoladu koju dijelim za svoj devetnaesti rođendan u glavnom gradu Bosne i Hercegovine u kojem više ne postoji nijedna prodavnica, miris svježe iskopane zemlje u rovu i na humkama, nebodere pretvorene u baklje, drugove što se ne boje i ne povlače dok brane grad…
Pamtim klokotanje vode dok puni kanister, majčinu ukusnu pitu bez ičega unutra, gladnog goluba svezanih i otečenih nogu što dolijeće na lim ispred prozora kojem dajemo mrvice posljednjih kriški hljeba sve dok nije ojačao i kljunom pokidao konac, a onda blistavog perja na krilima otišao u slobodu, prve objavljene tekstove, basket pod granatama, suze i smijeh…
Oslobođenje 20. marta 1996.
Sjećam se…
Sjećam se Nijaza kako me drži pod ruku na očevoj dženazi.
Malo poslije je poginuo i Nijaz.
Ama baš ništa nisam zaboravio.
Kažem vam, niti ću, makar želio.
Ali o tome nikome ne govorim, ponekad nešto napišem. Baš sada iz arhive izbijaju stare misli, kompilacija rečenica što sam ih već pisao, objavljivao ili sačuvao u skicama na papirima ili starim kompjuterskim fajlovima.
U opsadi Sarajeva, prema zvaničnim podacima, ubijeno je 11.541 građanin, među njima 1.601 dijete.
Da… rat može biti romantičan samo u filmu, ili romanu.
Baš zato, radije pričam strancima o koncertima pod opsadom, o knjigama koje niču, o modnim revijama u Kamernom teatru, o film festivalu pokrenutom u opkoljenom gradu, o punom Bosanskom kulturnom centru koji gleda Pulp Fiction s puno lažne krvi na filmskom platnu, a napolju pljušti prava, o fakultetu koji radi utorkom i četvrtkom i gdje mi predavanja izgledaju posve nestvarno.
Pod granatama, idem na fakultet, učim, izlazim na ispite, a ne znam hoću li osvanuti živ. One što bi granata našla u stanovima i ubila na spavanju, zvali smo sretnicima.
Ne, nije morbidno, bilo je još gore.
Zato radije pričam o umjetnosti. Imao sam prilike nakon rata posjetiti brojna pozorišta. Gledao sam i najčuvenije mjuzikle na Broadwayu.
Ali nikada više neću imati taj osjećaj sreće, ushićenja i zadovoljstva, kao onda, sada već davno, kada bih prvo iz Armije BIH, a potom kao novinar dnevnog lista Oslobođenje, najstarijeg u BiH, došao kući, presvukao se i rekao da idem u pozorište.
Mati ko mati.
„Smiri malo, tek si došao!“
Zalud.
„Jesi li lud?“
Zalud.
„Valja pješke, puca!“
Zalud.
„Dosta mi je gubitaka i brige!“
Zalud.
Dođi prije policijskog sata (u 22.00).
Zalud.
Sarajlije su doslovno rizikovali živote i satima pješačili pod granatama, da bi pogledali novu predstavu, film, pohodili koncert…
Duhovni otpor
Pitajte ih danas, svi će reći da je vrijedilo.
Bio je to duhovni otpor protiv barbarstva koje se sručilo na olimpijski grad. Sarajevo je jedinstveno u svijetu jer je valjda jedino u kojem je usred opsade, bez struje, vode, hrane i plina, osnovano novo pozorište: Sarajevski ratni tetatar (SARTR) u koje i danas hrli publika.
I tako, sat za satom, dan za danom, sedmica za sedmicom, mjesec za mjesecom, godina za godinom…
Sve do Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Imao sam 22 godine i novinarsku akreditaciju. Uvijek sam volio pisati reportaže, bio je to, nekako, moj prijelaz u književnost.
Čekale su me reportaže o reintegraciji Sarajeva, o povratku u grad okupiranih naselja iz koji je pucano po gradu: Rajlovac, Nedžarići, Nahorevo, Hadžići, Ilidža… i posljednja Grbavica.
U Rajlovcu su neki momci, Srbi, stajali uz cestu i čekali kamione koje im je obećala njihova vlast, samo da odu, da bi danas lažno pričali o egzodusu. Prešao sam cestu i pružio ruku. Gledali su me s oprezom.
“Odakle si?” pitali su.
„Iz Sarajeva.“
Jedan od njih se okrenuo drugima i rekao:
“Vidi, ovaj normalan.”
Kakvoj li su propagandi samo bili izloženi. Ili su željeli biti izloženi.
Poželio sam da njima pričam o pozorištima, modnim revijama, filmovima pod opsadom.
Ali, nisam.
Nikada ih više nisam vidio.
Foto © Bojan Kovačević
Tokom narednih nekoliko sedmica, OBCT suorganizira izložbu fotografija posvećenu opsadi Sarajeva, zasnovanu na fotografijama Maria Boccie, u okviru projekta Trancityons. Nakon prikazivanja na MITAG-u u Roveretu i Muzeju devedesetih u Beogradu, izložba će 5. maja putovati u Zagreb, a zatim će do kraja godine stići u Sarajevo. Galeriju fotografija Maria Boccie možete pogledati ovdje.
Detalji reintegracije
U Hadžićima su moji roditelji sedamdesetih godina kupili komad zemlje na planini i izgradili malu vikendicu. To je bio njihov komadić raja. Bila je uništena. Obnovili smo je i tamo sada idem sa svojom porodicom.
Na Ilidži sa išao u srednju školu i izlete. Tu sam vidio povratnike kako plaču pred opljačkanim i spaljenim kućama pragu, u rukama su im bili ključevi za stanove koji više nisu imali ulaznih vrata. Koji tren kasnije, osmjehnuli bi se svjesni da vraćaju život… Gledao sam ostavljene prijeteće natpise srpske vojske: „Vratićemo se!“. Ljudi su to prekrečili. Cijelo naselje je mirisalo na dim i vlagu. Na mnogim zgradama nije bilo prozora. Neka su stakla bila razbijena namjerno, kao potpis povlačenja.
Na Grbavicu sam išao igrati basket kod osnovne škole koja se, paradoksalno, zvala “Bratstvo i jedinstvo”. Beton je bio naša liga, a pravila jednostavna: pobjednik ostaje, poraženi čekaju. Igralo se brzo, čvrsto, s puno blokova i skokova. Dolazili su vrhunski igrači, poput reprezentativca BiH Samira Avdića. Imali smo svoje kraljeve terena, svoje pobjede koje smo slavili za zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu, svoje poraze koji su boljeli više od ogrebotina na koljenima.
Rat vam ne oduzme samo ljude. Oduzme vam rutinu. Ulice. Pravac kretanja.
Da… rat može biti romantičan samo u filmu, ili romanu.
Prošle su pune tri decenije. Sada imam 52 godine.
Kada danas pomislim na februar i mart 1996., ne vidim tek dim i zgarišta. Vidim ruke koje se pružaju, ljude koji, uprkos svemu, ostaju normalni. I grad koji, kao u filmu, na kraju ipak pronađe izlaz iz mraka. Ranjen, ali spreman da pruži ruku onima koji su ga razarali.
Zvuči nevjerovatno, ali je posve tačno.
Teška zavist
Uprkos tome, ovaj grad je i dalje meta: teških riječi, lažnih optužbi, mržnje…
Zašto? Na um mi pada samo jedan odgovor: jer je bolji. Jer mi ovdje smatramo kako je različitost bogatstvo, a ne prokletstvo.
A boljem oni lošiji uvijek zavide.
Zbog svega toga opet izbijaju stara pitanja i rečenice koje svako malo ponavljam sebi i drugima: Hoće li nove generacije životariti, uvijek na rubu nove propasti koja se ovdje u kontinuitetu, u gotovo savršenom krugu uništenja ponavlja iz generacije u generaciju?
Ko će ga znati.
Ali jedno je sigurno:
Rat može biti romantičan samo u filmu, ili romanu.
Sarajevo: rat može biti romantičan samo u filmu
Rat nam je oduzeo ljude i godine, ali ne i potrebu da stvaramo, pamtimo i ostanemo ljudi u Sarajevu koje je opet mjesto susreta, a ne linija razdvajanja
Ragazza
"La ragazza che corre", Sarajevo BiH © Mario Boccia
Rat je veliko zlo, koje hoda
u kuću dođe, u dušu uđe
i kuću i dušu uzme…
(Abdulah Sidran)
Sve mi liči na san što blijedi, ili knjigu koju sam čitao o nekom drugom, ili potpuno nadrealan film sa glumcima što liče na mene, ili…
A istina je bila puno gora od onoga što se upravo spremam da pišem i o čemu često pričam ljudima, uglavnom strancima, koji rat uživo nisu spoznali i od srca im želim da tako i ostane.
Da… rat može biti romantičan samo u filmu ili romanu.
Kao novinar imao sam priliku proputovati dobrim dijelom svijeta. Mnoge sam strane kolege upoznao u Sarajevu. Ako ne bi počelo, svako druženje bi završavalo njihovim upitima o ratu!
Šta najviše pamtim?
Recimo i najčešće: šta najviše pamtim iz vremena srpske opsade Sarajeva 1992. – 1996. godine?
Ožiljak na duši.
Tada se javi taj ožiljak u koji je smještena golema arhiva sjećanja, potisnuta da nastavite normalan život ili dodijeljena junacima u knjigama koje pišem, valjda da sebe rasteretim.
Jer, pamtim sve, kao da se odigralo jutros, u nekom ubrzanom filmu, gdje bih daljinskim preskočio očevu pogibiju 12. decembra 1992., smrt i ranjavanje prijateljâ, ponižavanje što smo zavisili od humanitarne pomoći svijeta koja nam je dostavljana zračnim mostom… Ako već ne mogu preskočiti te dijelove, barem bih potpuno utišao ton, ali ne ide.
Zvukovi granata, snajpera, ranjenih civila, rodbine ubijenih što plače… to se ne da izbrisati koliko god da se trudite, pa se u neko doba prestanete truditi jer znate da je uzalud.
Stoga…
Pamtim sve: dim i barut u nosnicama nakon prvih granata oko zgrade, jednu čokoladu koju dijelim za svoj devetnaesti rođendan u glavnom gradu Bosne i Hercegovine u kojem više ne postoji nijedna prodavnica, miris svježe iskopane zemlje u rovu i na humkama, nebodere pretvorene u baklje, drugove što se ne boje i ne povlače dok brane grad…
Pamtim klokotanje vode dok puni kanister, majčinu ukusnu pitu bez ičega unutra, gladnog goluba svezanih i otečenih nogu što dolijeće na lim ispred prozora kojem dajemo mrvice posljednjih kriški hljeba sve dok nije ojačao i kljunom pokidao konac, a onda blistavog perja na krilima otišao u slobodu, prve objavljene tekstove, basket pod granatama, suze i smijeh…
Oslobođenje 20. marta 1996.
Sjećam se…
Sjećam se Nijaza kako me drži pod ruku na očevoj dženazi.
Malo poslije je poginuo i Nijaz.
Ama baš ništa nisam zaboravio.
Kažem vam, niti ću, makar želio.
Ali o tome nikome ne govorim, ponekad nešto napišem. Baš sada iz arhive izbijaju stare misli, kompilacija rečenica što sam ih već pisao, objavljivao ili sačuvao u skicama na papirima ili starim kompjuterskim fajlovima.
U opsadi Sarajeva, prema zvaničnim podacima, ubijeno je 11.541 građanin, među njima 1.601 dijete.
Da… rat može biti romantičan samo u filmu, ili romanu.
Baš zato, radije pričam strancima o koncertima pod opsadom, o knjigama koje niču, o modnim revijama u Kamernom teatru, o film festivalu pokrenutom u opkoljenom gradu, o punom Bosanskom kulturnom centru koji gleda Pulp Fiction s puno lažne krvi na filmskom platnu, a napolju pljušti prava, o fakultetu koji radi utorkom i četvrtkom i gdje mi predavanja izgledaju posve nestvarno.
Pod granatama, idem na fakultet, učim, izlazim na ispite, a ne znam hoću li osvanuti živ. One što bi granata našla u stanovima i ubila na spavanju, zvali smo sretnicima.
Ne, nije morbidno, bilo je još gore.
Zato radije pričam o umjetnosti. Imao sam prilike nakon rata posjetiti brojna pozorišta. Gledao sam i najčuvenije mjuzikle na Broadwayu.
Ali nikada više neću imati taj osjećaj sreće, ushićenja i zadovoljstva, kao onda, sada već davno, kada bih prvo iz Armije BIH, a potom kao novinar dnevnog lista Oslobođenje, najstarijeg u BiH, došao kući, presvukao se i rekao da idem u pozorište.
Mati ko mati.
„Smiri malo, tek si došao!“
Zalud.
„Jesi li lud?“
Zalud.
„Valja pješke, puca!“
Zalud.
„Dosta mi je gubitaka i brige!“
Zalud.
Dođi prije policijskog sata (u 22.00).
Zalud.
Sarajlije su doslovno rizikovali živote i satima pješačili pod granatama, da bi pogledali novu predstavu, film, pohodili koncert…
Duhovni otpor
Pitajte ih danas, svi će reći da je vrijedilo.
Bio je to duhovni otpor protiv barbarstva koje se sručilo na olimpijski grad. Sarajevo je jedinstveno u svijetu jer je valjda jedino u kojem je usred opsade, bez struje, vode, hrane i plina, osnovano novo pozorište: Sarajevski ratni tetatar (SARTR) u koje i danas hrli publika.
I tako, sat za satom, dan za danom, sedmica za sedmicom, mjesec za mjesecom, godina za godinom…
Sve do Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Imao sam 22 godine i novinarsku akreditaciju. Uvijek sam volio pisati reportaže, bio je to, nekako, moj prijelaz u književnost.
Čekale su me reportaže o reintegraciji Sarajeva, o povratku u grad okupiranih naselja iz koji je pucano po gradu: Rajlovac, Nedžarići, Nahorevo, Hadžići, Ilidža… i posljednja Grbavica.
U Rajlovcu su neki momci, Srbi, stajali uz cestu i čekali kamione koje im je obećala njihova vlast, samo da odu, da bi danas lažno pričali o egzodusu. Prešao sam cestu i pružio ruku. Gledali su me s oprezom.
“Odakle si?” pitali su.
„Iz Sarajeva.“
Jedan od njih se okrenuo drugima i rekao:
“Vidi, ovaj normalan.”
Kakvoj li su propagandi samo bili izloženi. Ili su željeli biti izloženi.
Poželio sam da njima pričam o pozorištima, modnim revijama, filmovima pod opsadom.
Ali, nisam.
Nikada ih više nisam vidio.
Foto © Bojan Kovačević
Tokom narednih nekoliko sedmica, OBCT suorganizira izložbu fotografija posvećenu opsadi Sarajeva, zasnovanu na fotografijama Maria Boccie, u okviru projekta Trancityons. Nakon prikazivanja na MITAG-u u Roveretu i Muzeju devedesetih u Beogradu, izložba će 5. maja putovati u Zagreb, a zatim će do kraja godine stići u Sarajevo. Galeriju fotografija Maria Boccie možete pogledati ovdje.
Detalji reintegracije
U Hadžićima su moji roditelji sedamdesetih godina kupili komad zemlje na planini i izgradili malu vikendicu. To je bio njihov komadić raja. Bila je uništena. Obnovili smo je i tamo sada idem sa svojom porodicom.
Na Ilidži sa išao u srednju školu i izlete. Tu sam vidio povratnike kako plaču pred opljačkanim i spaljenim kućama pragu, u rukama su im bili ključevi za stanove koji više nisu imali ulaznih vrata. Koji tren kasnije, osmjehnuli bi se svjesni da vraćaju život… Gledao sam ostavljene prijeteće natpise srpske vojske: „Vratićemo se!“. Ljudi su to prekrečili. Cijelo naselje je mirisalo na dim i vlagu. Na mnogim zgradama nije bilo prozora. Neka su stakla bila razbijena namjerno, kao potpis povlačenja.
Na Grbavicu sam išao igrati basket kod osnovne škole koja se, paradoksalno, zvala “Bratstvo i jedinstvo”. Beton je bio naša liga, a pravila jednostavna: pobjednik ostaje, poraženi čekaju. Igralo se brzo, čvrsto, s puno blokova i skokova. Dolazili su vrhunski igrači, poput reprezentativca BiH Samira Avdića. Imali smo svoje kraljeve terena, svoje pobjede koje smo slavili za zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu, svoje poraze koji su boljeli više od ogrebotina na koljenima.
Rat vam ne oduzme samo ljude. Oduzme vam rutinu. Ulice. Pravac kretanja.
Da… rat može biti romantičan samo u filmu, ili romanu.
Prošle su pune tri decenije. Sada imam 52 godine.
Kada danas pomislim na februar i mart 1996., ne vidim tek dim i zgarišta. Vidim ruke koje se pružaju, ljude koji, uprkos svemu, ostaju normalni. I grad koji, kao u filmu, na kraju ipak pronađe izlaz iz mraka. Ranjen, ali spreman da pruži ruku onima koji su ga razarali.
Zvuči nevjerovatno, ali je posve tačno.
Teška zavist
Uprkos tome, ovaj grad je i dalje meta: teških riječi, lažnih optužbi, mržnje…
Zašto? Na um mi pada samo jedan odgovor: jer je bolji. Jer mi ovdje smatramo kako je različitost bogatstvo, a ne prokletstvo.
A boljem oni lošiji uvijek zavide.
Zbog svega toga opet izbijaju stara pitanja i rečenice koje svako malo ponavljam sebi i drugima: Hoće li nove generacije životariti, uvijek na rubu nove propasti koja se ovdje u kontinuitetu, u gotovo savršenom krugu uništenja ponavlja iz generacije u generaciju?
Ko će ga znati.
Ali jedno je sigurno:
Rat može biti romantičan samo u filmu, ili romanu.
