U Sarajevu, gradu koji je preživio jednu od najdužih opsada modernog doba (1992-1996), vijesti o ubijenoj djeci su više od tragedije. Iza svake takve informacije stoje individualna sjećanja na granate, na učionice i školska dvorišta koji su bili mete te na imena ubijene djece.

Samo jedan primjer: devetog novembra 1993. godine u sarajevskom naselju Alipašino Polje od granate ispaljene sa srpskih položaja, u improviziranoj školi, ubijeni su učiteljica Fatima Gunić i troje njenih učenika, dok je 23 teže ili lakše ranjeno.

Zato su slike ubijenih iranskih djevojčica u školskim klupama gotovo lično pogodile mnoge ljude u Bosni i Hercegovini. Fotografije malih tijela umotanih u bijele plahte i prekrivenih cvijećem, koje su obišle svijet, izazvale su osjećaj da tragedija, koja se dogodila hiljadama kilometara daleko, nije ni geografski ni moralno daleka.

Mirna šetnja

Grupa građana pokušala je organizirati mirnu šetnju sarajevskim ulicama kako bi odala počast ubijenim djevojčicama i civilima u Iranu. Planirana ruta bila je simbolična: od Baščaršije, kroz stare gradske ulice, do Vječne vatre, spomenika posvećenog žrtvama fašizma u srcu grada. Međutim, policija je zabranila okupljanje, uz obrazloženje da postoji „stvarna opasnost“ da bi održavanje skupa moglo ugroziti sigurnost ljudi i imovine te dovesti do narušavanja javnog reda i mira.

Ipak, zabrana nije utišala osjećaj solidarnosti. Ljudi su se okupili sa fotografijama ubijenih djevojčica, uz poruku da patnja djece nikada ne smije postati političko pitanje. Sarajlije znaju izaći na ulice da odaju počast stradalnicima u svojoj zemlji i diljem svijeta. Posebno saosjećaju sa Gazom, pa svakog utorka dio njih na najfrekvetnijem šetalištu čita imena ubijene palestinske djece.

U pokušaju razumijevanja najnovije tragedije i šire slike Irana, o kojem se često govori samo kroz prizmu geopolitičkih sukoba, imamo dvoje sagovornika koji ovu zemlju poznaju iz neposrednog iskustva.

Tradicija i kultura

Profesor Elvir Musić jedan je od najistaknutijih poznavalaca iranske kulture i perzijskog jezika u Bosni i Hercegovini te veliki borac za mir. Veći dio svoje akademske karijere posvetio je proučavanju iranske kulture, jezika i književnosti, a govori arapski, perzijski, turski, engleski, albanski i makedonski jezik. Proglašen je studentom generacije na Teheranskom univerzitetu 2009. godine, kao drugi stranac u historiji Univerziteta koji je dobio to priznanje, a dobio je i Nagradu za akademsku uspješnost 2016. godine u oblasti društvenih nauka, koju dodjeljuje Mevlana Univerzitet u Konyi. Dobitnik je niza međunarodnih priznanja, među kojima nagrada za knjigu godine u Iranu te nagrada za najbolji istraživački rad na Međunarodnom festivalu za kulturološka istraživanja. Svoj rad posvetio je razmijevanju Mesnevije, remek djela književnosti.

U našem razgovoru Musić naglašava da je slika Irana u međunarodnim medijima često pojednostavljena.

,,Imao sam priliku gotovo petnaest godina živjeti u Iranu i izbliza upoznati društvo koje je mnogo složenije i bogatije nego što to pokazuje dominantni medijski narativ“, kaže Musić. „To je narod koji je izuzetno ponosan na svoju historiju, kulturu i identitet”.

Gostoprimstvo je, prema njegovim riječima, jedno od najprepoznatljivijih obilježja iranskog društva.

„Iranci imaju posebnu potrebu da se potrude oko gosta, da učine sve kako bi on iz njihove zemlje ponio najljepše uspomene. Ta briga o drugome duboko je ukorijenjena u njihovoj kulturi”.

Istovremeno, kako navodi, ne trpe nametanja sa strane, ne svrstavajući se ni uz Istok ni uz Zapad.

„Tradicija, kultura i porodica su im na prvom mjestu, kao i vjera i nezavisnost”.

Međutim, ono što Musić smatra najvažnijim jeste civilizacijska dimenzija Irana.

„Danas rijetko govorimo o Iranu kao o sljedniku jedne od najstarijih svjetskih civilizacija. To je zemlja koja je dala velike mislioce kao što su Ibn Sina, Jalal ad-Din Rumi i Hafez, čija djela i danas oblikuju kulturnu i duhovnu historiju čovječanstva”.

Perzijski jezik, dodaje, stoljećima je bio jedna od najbogatijih riznica književnosti i kulture.

„Iranci su svjesni da postoje neke kategorije u čovjekovom bivanju na koje se ne može staviti cijena i upravo zbog toga danas i svjedočimo situaciji u kojoj ni mi koji situaciju želimo sagledati realno nismo u stanju razumjeti iranskog čovjeka koji izađe na ulicu braneći svoj glas na izborima ili ga zamisliti spremnog da trpi intenzivne zračne udare najmodernijih ratnih aviona samo kako bi sačuvao svoju nezavisnost“, navodi Musić.

Ukazuje na specifičnost iranskog društva koje je kulturološki opredijeljeno za rješavanje problema unutar zajednice i osjetljivost tog društva na sufliranja sa strane. U trenucima kada osjete da ih neko sa strane želi instrumentalizirati za ostvarenje vlastitih interesa – objašnjava Musić – Iranci se ujedinjuju i razlike ostavljaju po strani do trenutka otklanjanja vanjske prijetnje.

Mladi i obrazovani

Savremeni Iran je, prema njegovim riječima, društvo mladih i obrazovanih ljudi.

„Obrazovanje je izuzetno razvijeno, a univerziteti imaju snažnu tradiciju naučnog rada. Posebno je zanimljivo da žene čine više od polovine studentske populacije, a u nekim oblastima i do dvije trećine”.

Žene su u iranskom društvu, naglašava, često mnogo utjecajnije nego što se to izvana vidi.

„Prema statističkim podacima, žene čine značajan dio studentske populacije u Iranu, često i više od 50 posto na univerzitetima, a u pojedinim oblastima, poput medicine i prirodnih nauka, njihov udio dostiže i oko 70 posto”.

Na upit kako objašnjava fenomen snažno obrazovanih žena u društvu koje je istovremeno svjedočilo i tragičnim sudbinama mladih djevojaka, profesor Musić odmah izražava saosjećanje sa njihovim porodicama.

„Ovdje ću, bez straha da budem pogrešno protumačen, napomenuti da mi iz evropske kulturološke perspektive jednostavno nismo u stanju adekvatno pojmiti neke pojave u muslimanskim društvima i da jednostavno samo društvo neke zahtjeve nije u stanju otrpiti kao takve, što je, također, jedan od razloga zbog kojih nerijetko dolazi do konfrontacije onih koji traže neke promjene koje ne korespondiraju s kulturološkim odlikama iranskog društva i onih koji su protiv tih zahtjeva. Naravno, vlasti su te koje moraju pronaći rješenje i u tom slučaju ih ne mogu i ne želim abolirati od odgovornosti”.

Ukazuje da mladi žele društvo koje odgovara njihovom stepenu obrazovanja i svijesti, te da jaz između očekivanja i sporosti institucija ponekad dovodi do protesta i društvenih napetosti.

Kada govori o najnovijem napadu na Iran u kojem su ubijene djevojčice u školi, Musić ne skriva potresenost.

„Teško je čak i razmišljati o tom zločinu. Dvije rakete pogodile su školu, druga nekoliko minuta nakon prve, u trenutku kada su na mjesto tragedije već stigli roditelji i hitne službe”.

Šutnja koja govori

Za profesora Musića ovaj događaj ima snažnu simboličku težinu.

„Kao da je na nadgrobnu ploču čovječanstva ispisan najtužniji epitaf”.

Još ga više, kaže, zabrinjava nedostatak iskrenog žaljenja ili priznanja odgovornosti, a takva šutnja govori mnogo.

„Čak ni kurtoazno izvinjenje nije izrečeno. Nespremnost da se takav jedan zločin oplače barem tvrdnjom o grešci govori kako to, izgleda, u nečijim planovima i nije bila greška“, naglašava profesor.

On upozorava i na šire posljedice sukoba.

„Ovaj rat može prerasti u ozbiljnu globalnu krizu. Rast cijena energenata već pokazuje da će posljedice osjetiti cijeli svijet”.

Ali ono što ga najviše brine jeste spoljašnje nerazumijevanje iranskog društva. Iran, kako navodi, nije homogena masa kojom se može upravljati pritiscima spolja.

„Čovjek sam koji prezire rat i sve svoje potencijale stavlja na raspolaganje miru i poštovanju među ljudima. Ovaj rat me, međutim, nije iznenadio, jer sam pretpostavio da će nakon dvanaestodnevnog odmjeravanja snaga uslijediti nastavak. To se na kraju ispostavilo kao tačno. Strah me je i samom sebi priznati da je ovaj sukob već prerastao u ozbiljnu globalnu krizu”.

Profesor Musić uopšte ne vidi nikakav smisao u napadu Sjedinjenih Američkih Država i Izraela.

„Neizvjesnost je nešto što me najviše ispunjava zebnjom i strahom”.

Navikavanje na tragediju

Edina Kamenica, višestruko nagrađivana novinarka i istaknuta borkinja za ljudska prava, reagira prije svega na vijest o ubijenim djevojčicama koja ju je duboko potresla.

„Fotografije njihovih tijela umotanih u bijelo, sa cvijećem na njima, ostavljaju osjećaj da se svijet polako navikava na tragediju”.

Ona smatra da su ljudi širom svijeta reagirali mnogo snažnije nego političke strukture.

„Čini se da je tragedija pogodila ljude, ali ne i one koji vladaju u naše ime”.

Posebno je ogorčena zabranom protesta u Sarajevu.

„Navodno je opasno izaći na ulicu i izraziti saosjećanje. Nije opasno ubijati djecu, ali je opasno protestirati protiv toga. Kakva hipokrizija”.

Kamenica u tome vidi i opasan presedan.

„Vlast očito želi da se naše saosjećanje ne vidi javno, da se ne zamjeri velikim silama“.

Tvrdnje i izjave kako su Iranci samo ubili djevojčice nju podsjećaju na ratno vrijeme u Sarajevu.

„Tada su srpske snage, koje su opkolile grad i svakodnevno ga ubijale, tvrdile da smo mi sami sebe granatirali”.

Vlade, napominje, iz sebičnih razloga okreću glavu od velike nepravde koja se čini Iranu, kao da se već sutra i njima isto to ne može dešavati.

„Ako se uzme u obzir i to da je u Gazi ubijeno dvadesetak hiljada mališana, da je hiljade njih ranjeno, da su mnogi ostali bez jednog ili više ekstremiteta, da su postali siročad, da nemaju krov nad glavom, da se ne mogu liječiti, da jedu na kašičicu, da nemaju ni vode dovoljno, da se ne mogu obrazovati, i da na sve to svijet okreće glavu, da svijet sve manje čak i pominje Gazu, šta onda na to reći?! Mi danas živimo kao krtice u mraku, samo se ponekad ukaže svjetlost, ali mi pobjegnemo od nje jer je nekako komotnije zariti glavu u zemlju”.

Poruka čovječanstvu

Kamenica je Iran posjetila dva puta: 1996. i 2011. godine. Prisjeća se teheranskih parkova punih cvijeća, bisti pjesnika i njihovih stihova.

„Narod koji toliko voli poeziju i umjetnost teško je svesti na stereotipe”.

Posebno pamti atmosferu starih bazara i dućana koji su, kako kaže, izgledali kao scene iz istočnjačkih bajki.

„Ako biste nekoga na ulici pitali gdje se nešto nalazi, ta osoba bi vas bez razmišljanja pratila i po pola sata samo da vam pokaže put”.

S vremenom je, priznaje, shvatila da su mnoge predrasude s kojima je došla u Iran bile pogrešne.

„Otišla sam tamo sa puno pitanja i sumnji, ali sam vrlo brzo shvatila koliko je ta zemlja kulturno bogata i ponosna”.

Na kraju ostaje jednostavna činjenica koju nijedna politika ne može poništiti: djeca ne pripadaju ni jednom ratu. Ona ne pripadaju ni jednoj strategiji, ni jednoj geopolitici, ni jednoj propagandi. U Sarajevu to dobro znaju i zato je njegova poruka Teheranu i cijelom svijetu čisto ljudska.