Povodom sto godina svog djelovanja, ljubljanska Narodna galerija je 2018. realizovala izložbu djela Ivane Kobilce (1861-1926). U monografiji, objavljenoj tim povodom, evidentirano je 391 djelo.

Ko je bila najznačajnija slovenačka slikarka koja je, na početku svoje slikarske karijere i nikad više, na svoje slike stavljala potpis: I. Kobilca? Kako bi potencijalni kupac pomislio: slikar Ivan.

Jedan biografski podatak

Smatram ga bitnijim i od podataka o svim evropskim gradovima u kojim je Kobilca izlagala (Minhen, Berlin, Trst, Pariz, Budimpešta, Lucern, Libek, Prag, Venecija, Sarajevo, Regensburg, Drezden, Vroclav, Lajpcig, Beč).

Riječ je o bitnoj ulozi njenog oca Jakoba, ljubljanskog trgovca kišobranima i suncobranima. Ivana je od ranog djetinjstva sanjarila da oslikava crkvene zidove i kupole, takođe enterijere ono malo gradskih palata u Ljubljani. Grad je u to vrijeme više ličio na neko veće selo. Kad je Ivana imala šesnaest godina, otac joj je ispunio želju: putovanje u Beč. Čini se da je na Ivanu, učenicu škole uršulinskog reda, koja je samostalno učila francuski i italijanski, posjeta muzejima i galerijama prijestonice Carstva bila presudna za definitivnu odluku da se posveti slikarstvu.

Jakob je znao šta u provincijalnoj Ljubljani znači odabrati poziv slikara. A tek slikarke! I to u društvu u kojem je uloga žene bila ograničena trouglom majka-supruga-domaćica. Rijetko su postajale poštarice, krojačice, guvernante, radnice, prodavačice… Jakob Kobilca i njegova supruga Marija nisu rekli ne kćerki sanjarki. Tako je rana mladost buduće umjetnice, u porodici koja nije štedjela za obrazovanje djece (dvije kćeri i sina), proticala u pozitivnoj atmosferi prava na slobodu izbora.

Ljubljana, Beč, Minhen

Rođena i umrla u Ljubljani, Kobilca je zapravo najkraće boravila u rodnom gradu. Najčešće joj je bio mjesto za predah pred odlazak drugdje.

Nakon skromnih saznanja na privatnim časovima slikarstva i samoukih nastojanja u Ljubljani, Beč je Kobilci bio prva evropska stanica 1879. godine. Tamo je nastavila učenje upornim kopiranjem starih majstora. Međutim, ubrzo je uvidjela da je bečki kosmopolitizam stvar muškaraca za muškarce. Dominantne ideje tog vremena bile su Ničeove i Šopenhauerove, a u njima je bilo i teza o intelektualnoj i kreativnoj nadmoći muškarca nad ženom. Na svoj način će biti radikalizovane u djelu “Pol i karakter” (1903) ekscentričnog i kontroverznog, u osnovi nesrećnog mladog filozofa Ota Vajningera (1880-1903).

Istina, Kobilca u to vrijeme već dugo nije boravila u Beču, ali više no ponešto iz cijelog mozaika Vajningerovih “argumenata” o ženi kao nesavršenom, nižem biću, mogla je čuti uživo tokom svojih dviju bečkih godina. On je, između ostalog u duhu epohe, žene koje se bave “muškim zanimanjima” označio kao “histerične dvopolnike”.

Iako pripadnica “nižeg reda” ljudskih bića, Kobilca je lako shvatila tu “normalnost” skoro četvrt vijeka prije publikovanja knjige “Pol i karakter”! Shvatila je pežorativne kovanice u kosmopolitskom Beču: Malweiber, Damenmaler, Ölschwestern. Pokušao sam, uz pomoć jednog prijatelja, da im odmrsim značenja. Malweiber – žene za slikanje; Damenmaler – prije no slikar dama, biće; dekorativka; Ölschwestern – opet pogrdno, sestre po ulju. Eto, usudile se da praktikuju i tu tehniku.

U Minhen, grad liberalnijih pogleda na društvenu ulogu žene, prisustvo stranih umjetnika i važnost umjetnosti, Kobilca stiže 1881. Međutim, sve do 1900. u Njemačkoj je pristup državnim likovnim akademijama bio dozvoljen samo muškarcima. Sa državom, zna to i vrabac na grani, nema šale, pa se Kobilca 1882. upisuje u žensku školu slikarstva kod majstora realizma Alojza Erdtelta. Otkriva značaj fotografije, snima nage modele kako bi radila i bez njihovog prisustva. Sve više je zanima figurativno slikarstvo, blisko njenom temperamentu. Zato pohađa i kurs kod kipara Kristofa Rota, majstora kritikovanog zbog slikanja aktova. (O tome i ostalom saznajemo iz njene korespondencije, osobito bogate emocijama i refleksijama kad piše svojoj sestri Fani. Najveći dio se čuva u ljubljanskoj Narodnoj galeriji. Na ovoj i drugim korisnim informacijama zahvaljujem Mateji Krapež, kustosu Narodne galerije).

U Minhenu je upoznala slikarke: imućnu Rozu Pfafinger i Mariju Slavonu, sa kojima će ostati u dugogodišnjem, ali komplikovanom prijateljstvu.

To je grad u kojem je prvi put samostalno izložila svoje slike: Mlada Holanđanka (1886), Citaristica (oko 1887) i dva portreta. Izučavaoci njenog cjelokupnog djela smatraju da su minhenske godine bile ključni period njenog umjetničkog formiranja.

Na zlobna pitanja u Ljubljani šta tako dugo, tamo, izučava kći trgovca kišobranima, stigao je odgovor: samostalna izložba Ivane Kobilce (1889). Hronike su zabilježile oko 700 posjetilaca i pažnju kritike. Svi osvrti – pozitivni, osim jednog iz pera jednog konzervatorčine koji je umjetnici, onako čisto “estetski”, zamjerio dekolte i obnažene ruke na portretu sestre Fani. Bila je to prva samostalna izložba ne samo jedne slikarke već uopšte prva u Sloveniji. Na istoj, najviše zanimanja publike izazvala je Kafedžika (1888).

Pariz, Firenca, Sarajevo

Nakon minhenske izložbe, Kobilci je stiglo pismo Puvija de Šavana, predsjednika žirija Pariskog salona. Ne samo da su njene dvije slike – Ljeto (1889-90) i Peglačice (1891) – primljene za Salon de la Société nationale des Beaux Arts, već je primljena i kao pridružena članica tog društva, tada najznačajnijeg te vrste na svijetu. Ivana Kobilca u Pariz stiže u martu 1891.

U svom zanimljivom dokumentarno-igranom filmu Ivana Kobilca – Portret slikarke (2008) Marta Frelih (1967-2025) je predstavila slikarku kao samosvjesnu, inovativnu i hrabru ženu.

Frelih je posvetila pažnju i slikarkinom pariskom periodu, osobito trima učešćima na Salonu. Izostavljam prepričavanje o složenim ljubavnim odnosima Ivane Kobilce, njenih, već pomenutih njemačkih prijateljica i Vilija Gretora, danskog slikara vještog u trgovini umjetninama i zaluđivanju žena. Bolje će biti da podcrtam da se za njenog boravka u Parizu, kasnije u Barbizonu, njena paleta slikanjem u pleneru, udaljila od stišanih, ateljerskih tonova realizma i naturalizma.

Koliko je bila hrabra da se nađe i djeluje u svjetskom centru umjetnosti, govori i podatak iz izvanredno detaljne studije Mojce Šorn “Ljubljančanka Ivana Kobilca” (2022), koja objelodanjuje da je u tom periodu u Parizu stvaralo 7232 umjetnika, među kojim je bilo 1289 stranaca.

Nakon dvije francuske godine, Kobilca je nekoliko mjeseci boravila u Firenci. “Ništa nisam slikala. Samo sam posmatrala sve oko sebe. Ko bi slikao u Firenci!”, napisala je u jednom pismu. Kad se vratila iz Firence, u Ljubljani joj se, mada je bila bez predrasuda o rodnom gradu, učinilo da se vratila u pusto mjesto.

Iznenada joj se ukazuje prilika da boravi u Sarajevu (1897-1905), u kojem se, veli u jednom pismu, “Orijent tek počeo miješati sa Srednjom Evropom”. Radila je ilustracije za časopis Nada, imala narudžbi za portrete. Portretirala je i sarajevskog nadbiskupa Štadlera, u Ɖakovu nadbiskupa Štrosmajera, za ljubljansku Gradsku kuću. Oslikala je zidove nekoliko sarajevskih crkava. Bila je jedina žena u Sarajevskom slikarskom klubu.

Ako posjetite Zemaljski muzej u Sarajevu, dajem na znanje da je Kobilca u tom zdanju imala svoj atelje. U Sarajevo su joj stizale tužne vijesti iz Ljubljanje, o smrti majke, oca, sestre Fani, brata Josipa.

U to vrijeme pozvao ju je Ivan Hribar, gradonačelnik Ljubljane, da u gradskoj kući naslika kompoziciju “Slovenija se klanja Ljubljani”. (Poslije velikog zemljotresa 1895, Hribar se lično založio da Ljubljani novim urbanističkim planom dade novi, evropski izgled).

Negativno se o tom Kobilčinom djelu (1903) izrazio prvi slovenački modernist Rihard Jakopič (1869-1943). Slikarki je to bio znak da je modernisti ne prihvataju. Po nekima, iako je Jakopičevu kritiku podnijela stoički, to je bio glavni razlog njenog preseljenja u Berlin, 1905, u kojem ostaje sve do početka Velikog rata. Izdržava se instrukcijama “dobrim” učenicima i slikanjem portreta po narudžbi. I dalje piše pisma najdražim osobama, toliko su zanimljiva da me čudi da dosad nisu objavljena kao knjiga.

Prvi svjetski rat provela je u Ljubljani. U Berlin će se vratiti kasnije, samo da preuzme svoje stvari. Umrla je u Ljubljani, 1926. U Jugoslaviji je onomad smatrana najvećom savremenom slikarkom. Dakle, ne samo slovenačkom.

Portret jedne Parižanke

Ljubljanska Narodna galerija u svojim zbirkama ima 42 slike Ivane Kobilce i 218 primjera fotografskog materijala. U Kobilčinoj sobi Galerije jedan portret privlači posebnu pažnju. Djevojka u naslonjaču (1892), poznata i kao Parižanka, nastala je u francuskom periodu. Sa slike, iz anfasa, posmatra nas jedna mlada žena. Neka njen pogled svako doživi na svoj način. Možda pitajući se koliko je to lice zrcalo u kojem se ogleda i slikarkino stanje duše u njenom francuskom periodu, koji nije bio samo slikanje pri čistom svjetlu. Izbijaju li iz pogleda koji odaje samosvijest jedne mlade žene izvjesna tuga i neka neodređena zabrinutost?

Zanimljivo je da je ovu sliku, izloženu u Beču 1893, poželio da kupi car Franc Jozef, ali slikarka nije pristala. Ponudila mu je drugu, koju je Car rado kupio. Od 2016. ova slika, posuđena iz Muzeja lijepih umjetnosti u Budimpešti, nalazi se u Narodnoj galeriji.

Punu zaslugu ima rediteljka Marta Frelih, koja je sliku pronašla u tom muzeju. Gledajući njen film sjetio sam se i jednog detalja iz studije Mojce Šorn. Autorka nas podsjeća da je 1910, u Jakopičevom paviljonu u Ljubljani, bila organizovana izložba povodom osamdesert godina slovenačkog slikarstva. Na izložbi nije bila ni jedna jedina Kobilčina slika.

Kažu da je Jakopič bio dobrodušna i otvorena osoba. Zašto je bio takav prema Kobilci? Iz stare a uvijek aktuelne zavisti umjetnika prema drugom umjetniku? Jer slikarka je bila triput na pariskom Salonu, jednom na venecijanskom Bijenalu. Bilo kako bilo, zavist je uvijek bila močvarno zelene boje.

Možda će vam pažnju privući i kraj filma? Toliko da ga odgledate nekoliko puta. U ulozi Kobilce, Nataša Matjašec recituje stihove iz sedme pjesme ciklusa Lica Simona Jenka (1835-1869):

Reci, razvalino, / na suncu potamnjela!/ Šta je ljudska moć/ koja su njena djela? / I život naš, / koji tako brzo teče, / samo je san? / – San – odjek mi reče.

Marta Frelih nas je time približila i strepnji umjetnice koja se pita o života svog djela nakon kraja svog životnog puta?

Kako ne bih ovaj prigodni zapis završio pesimistički, bolje da kažem: Dok sam pisao, na stolu sam imao fotokopiju Kobilčine fotografije sa cigaretom. Činilo mi se da me posmatra lice koje bezglasno a jasno poručuje da je do društvenih kanona i tabua držalo koliko do lanjskog snijega. A do umjetnosti? Vjerujem, koliko Japanci do planine Fudži.