Posljednji napad dogodio se u petak 7. studenog. Stotinjak osoba odjevenih u crno, s pokrivenim licima, okupilo se ispred Srpskog kulturnog centra u Zagrebu, gdje se održavala izložba o zagrebačkom i srpskom povjesničaru umjetnosti Dejanu Medakoviću. Policija ih je uspjela rastjerati.

Nekoliko dana ranije, u ponedjeljak 3. studenog, pedesetak ljudi odjevenih na isti način uspjelo je spriječiti nastup omladinske folklorne skupine iz Novog Sada u Srpskom kulturnom centru u Splitu. Ovaj incident izazvao je žustru raspravu u zemlji, dovodeći do devet uhićenja.

U pokušaju da oslobode svoju uhićenu “braću”, navijači nogometnog kluba Hajduk Split, poznatiji kao Torcida, u subotu 8. studenog organizirali su prosvjed na splitskoj rivi, u kojem je sudjelovalo nekoliko tisuća ljudi.

Ovo su samo najnoviji primjeri nacionalističke struje koja već mjesecima preplavljuje Hrvatsku. Prošlog ljeta, skupine ratnih veterana spriječile su nekoliko kulturnih događaja u Benkovcu, Zadru i Velikoj Gorici te pokušale prekinuti festival u Šibeniku. Slobodni, pluralistički i demokratski kulturni prostor je pod opsadom.

O ovim temama razgovarali smo s Ivom Goldsteinom, hrvatskim povjesničarom i bivšim veleposlanikom u Francuskoj.

Kako vidite ove napade na hrvatsku kulturnu scenu? Svjedočimo li ponovnom buđenju hrvatskog nacionalizma?

Nacionalizam zapravo nikada nije nestao iz Hrvatske, ali je dugo vremena ostao latentan, a sada se ponovno širi. Nakon smrti Franje Tuđmana 1999. godine, HDZ-u trebalo je nekoliko godina da se reorganizira i vrati na vlast. Predsjednički mandati Mesića i Josipovića, kao i vlade Račana i Milanovića – dodao bih i one Sanadera i Kosor, iako govorimo o tadašnjim članovima HDZ-a – obilježili su razdoblje bez nacionalističkih ekscesa.

Kada se ovaj trend promijenio?

Konzervativna revolucija započela je 2013. godine, kada je Ustav Republike Hrvatske izmijenjen na referendumu kako bi uključio restriktivnu definiciju braka, kao isključive zajednice između muškarca i žene (mjera koju je uravnotežio zakon o građanskim zajednicama, otvorenim i za istospolne parove, a koji je promovirala tadašnja Milanovićeva vlada).

Potom su 2014. godine ratni veterani prosvjedovali u šatorima ispred Ministarstva branitelja. Sljedeće godine Kolinda Grabar Kitarović (HDZ) pobijedila je Josipovića na predsjedničkim izborima, a iste godine HDZ vratio se na vlast. Od tog trenutka nacionalizam počinje jačati.

Međutim, na čelu HDZ-a 2015. godine nije bio sadašnji premijer Andrej Plenković, već Tomislav Karamarko, tadašnji predstavnik tvrdokornog krila stranke. Plenković, izabran za premijera 2016., smatran je umjerenjakom. Zar ne?

Ne bih rekao. Sam Plenković, nakon parlamentarnih izbora 2024., na kojima je osvojio treći mandat, tražio je savez s krajnje desničarskim Domovinskim pokretom, koji je u zamjenu za svoju podršku zahtijevao da stranka koja predstavlja Srbe bude isključena iz vladajuće koalicije. Prošlog ljeta Plenković je prisustvovao koncertu nacionalističkog pjevača Thompsona, slikajući se s njim. Bilo je tamo i nekoliko njegovih ministara, koji se nisu suzdržali kada je Thompson pozvao publiku da viče “Za dom spremni”, zloglasni ustaški pozdrav. Ukratko, oni su ti koji su pustili nacionalističkog duha iz boce.

Govorimo o koncertu koji je održan u Zagrebu 5. srpnja i kojem je, prema riječima organizatora, prisustvovalo petsto tisuća ljudi. Što je predstavljao ovaj događaj?

Prije svega, mislim da je vjerodostojnija procjena 300.000 ljudi, ali i to je mnogo za Zagreb. Svakako, nisu svi prisutni bili nacionalisti. Oni koji slušaju tu vrstu glazbe obično idu i na druge popularne koncerte u regiji. Mislim na srpsku pjevačicu Aleksandru Prijović, koja je pet večeri zaredom napunila zagrebačku Arenu, ali i na hrvatskog pjevača Jakova Jozinovića, koji će ove godine održati pet koncerata u Beogradu. Ukratko, postoji potražnja za ovom vrstom glazbe koja zaista nadilazi političke poruke.

Činjenica je da je taj koncert dao vjetar u leđa hrvatskoj desnici. U kojoj mjeri je oživljavanje nacionalizma u Hrvatskoj – ili, bolje rečeno, njegovo ponovno masovno širenje – posljedica političkih odluka HDZ-a, a koliko potiče izravno iz društva?

Ova dva pitanja su nesumnjivo povezana. Atmosfera u društvu se mijenja sporo, tijekom duljeg vremenskog razdoblja. Kada bi vlada i političke stranke promovirale antifašizam, stvari se ne bi kretale u ovom smjeru. Ali postoje članovi HDZ-a koji manje-više otvoreno kažu da su ustaše bili domoljubi i da je Hrvatska izgubila, a ne dobila Drugi svjetski rat. Zaboravljaju da su pojedine partizanske brigade nastale na samo osamnaest kilometara odavde i da državni policijski arhivi NDH ukazuju na postojanje znakova otpora i netrpeljivosti prema ustašama još 1942. godine u Zagrebu.

Problem je u tome što je Tuđman devedesetih godina odabrao put izmirenja svih Hrvata, efektivno stavljajući partizane i ustaše na istu razinu. Međutim, povijesna istina nam govori da je zahvaljujući partizanskom pokretu i rođenju federalne Jugoslavije Hrvatska uspjela steći svoju neovisnost 1991., a to piše i u našem Ustavu.

Kako izaći iz ove situacije? Na koji način je moguće vratiti duh nacionalizma u bocu?

Oduvijek sam bio optimist. Vjerovao sam u demokratske pokrete sedamdesetih, u dobar mir nakon rata… Ali danas moram priznati da san u koji sam vjerovao, onaj o ujedinjenoj Europi koja živi u miru, više ne postoji.

Problemi Hrvatske dio su šireg konteksta, obilježenog nacionalizmom, ruskom destabilizacijom i prisustvom Europske unije koja ne ide u smjeru snažnije integracije, jedva uspijevajući ostati ujedinjena.

Ako tražimo neku dobru vijest iz Hrvatske, pada mi na um da je prije samo dva tjedna, 26. listopada, proslavljena 81. godišnjica oslobođenja Splita, a na svečanosti su bili prisutni i gradonačelnik i predsjednik županije, obojica članovi HDZ-a. Plenković je vjerojatno shvatio da su stvari otišle predaleko i sada pokušava ugasiti požar. Nadam se samo da nije prekasno, jer nasilje je već na ulicama.