Iz izložbenog zdanja Levantinske egzedre Vile Manin, recentno (i savršeno) adaptiranog, u friulskom mjestašcu Pasarjano, nadomak Kodrojpa, izašao sam zadovoljan ali sa nekoliko uznemirujućih pitanja. Ne sjećam se ko je rekao da ako smo zadovoljni ne treba da sebi kvarimo zadovoljstvo, ali to je manje od važno od moje namjerne izdaje te poruke.

Izložba “Granice od Gogena do Hopera. Poj u varijacijama” se smatra vrhuncem programa GO! 2025 Nova Gorica – Gorizia, Evropska prijestonica kulture. Autor izložbe je Marko Goldin, po mnogima najvišestraniji pokretač izložbenih inicijativa u Italiji. S pravom je nazvan Signor Grandi Numeri, priredio je više od 400 izložbi, superposjećenih. Ovaj put posjetiocima je dostupno posmatranje više od stotinu djela svjetski poznatih umjetnika.

Zadovoljstvo?

Ko ne bi bio zadovoljan da na jednom mjestu, i to takvom kao što je pomenuti dio kompleksa Vile Manin, vidi portrete i pejzaže od Konstejbla, Tarnera i slikara američke Škole rijeke Hudson (Hudson River Scool), preko Kurbea, Gogena, Segantinija, Van Goga, Degaa, Renoara, Monea do Modiljanija, Noldea i Hopera.

Uistinu, izložba je lako uporediva sa degustacijom najboljih starih vina. U ličnom slučaju: već dugo nisam uživo okusio “vino” Bonarovih i Konstejblovih slika. Iznova me obradovalo što sam i ovom prilikom zapazio da se jedna za drugom smjenjuju grupe srednjoškolaca. Pažljivo slušaju vodiča, postavljaju pitanja. U jednom trenutku, kao da sam čuo glas starog mi prijatelja Dinka Štambaka, našeg ponajboljeg Parižanina, kad mi je svojevremeno rekao da đavo vijeka tehnike još uvijek nije odnio sve.

Danas “vijek tehnike” zamjenjujem digitalnim i vijekom vještačke inteligencije. Takođe svakodnevnim prizorima u kojim naši savremenici neprestano pilje u telefon, ne ostavljaju ga čak ni u piceriji gdje jedni drugima, za istim stolom, šalju poruke i gluparije sa Tik-Toka (i ne samo).

Nisam od onih koji kritički negativno gledaju na “poplavu” izložbi velikih majstora, i ne samo u Italiji. Imaju i svoju neospornu edukativnu funkciju. Nisam ni od onih koji zamjeraju na visini cijene ulaznica (ovaj put ljubazno besplatna). Otkad je gavran pocrnio sve ima svoju cijenu. Istina, raspoloženje mi odavno kvari razmišljanje, recimo o Van Gogu, koji bi za cijenu pet-šest ulaznica u svoje vrijeme nabavio dovoljno slikarskog materijala i nekoliko dana pošteno ručao u nekoj skromnoj bretonskoj krčmi.

Pitanja i “druge stvari”?

Počinjem od chapeau Goldinu za estetski ugođaj koji, u sve sumornijem svijetu oko nas, i običnjakovićima koji ne vide umjetnost kao zgodan privjesak za snobovsko pokazivanje, donosi trenutke duhovne radosti. Ma šta ko rekao, skidam kapu i pred vještinom kojom se Goldin kreće unutar cijelog univerzuma svjetskih galerija.

Nastavljam kritikom: granice su, evidentno, zgodan privjesak u programu GO! 2025 Nova Gorica – Gorizia.

Kako ih je priređivač odredio?

Što se tiče portreta, naglasio je “granicu vlastite nutrine”, a u kontekstu pejzaža “granicu mora” i “granicu neba”. Na primjer, u slučaju Moneovih Lokvanja granica je umjetnikov vrt u Živerniju. Granice svako može da vidi, doživi i određuje po svojoj volji, oslanjajući se ili ne na pouzdanje enciklopedijske odrednice. Goldinovo insistiranje na tom konceptu, kojem priključujem i priznanje Ministarstva kulture “za kulturnu i naučnu važnost: ocjena kojom se nagrađuje kavlitet projekta i kapacitet izložbe u suočavanju sa temom granice na inovativan i multidisciplinaran način”.

Ako Goldin i Ministarrstvo tako misle, neka im bude: tako misle i kvit! Lično ne bih tražio crnu mačku u zamračenoj sobi ako bih znao da je već unutra. Niti bih u nekoj banji pitao je l’ voda u bazenima ugodno topla.

Tema granice?

Nemam stručnih znanja o priređivanju izložbi velikih formata. Jedino što sebi, ovako izletnički, mogu dozvoliti jeste da su mi uočljive razlike između pojedinačno autorskih, kao što je ova Goldinova, i onih koje priređuju naučni komiteti ili grupa autora. Ne znam ni kako je funkcionisala saradnja između goričkih i novogoričkih organizatiora cijele manifestacije. Koja je od evropskog značaja, na to podsjećam onako, en passant. Ipak, znam da je italijanski organizator podcrtao ideju o kulturnoj i estetskoj esenciji izložbe, koja teritorijalno ne završava u Vili Manin.

Evropsko, Vila Manin, Gorica-Nova Gorica?

Tu počinje, barem meni, izvjesna nejasnoća. Ista je daleko od negacije značaja i, prije svega, ljepote izložbe. Da li je rješiva digresijom koja slijedi: prije tridesetak godina, saznao sam, u neformalnom razgovoru sa jednim venecijanskim profesorom, da još uvijek nismo daleko od vremena u kojem se u Veneciji smatralo da nakon nekadašnjih teritorija Serenissime počinju predjeli močvara i medvjeda? Biće mi žao ako je tako.

U sredini stvari – bez obzira na pobrojane kvalitete i značaj prezentacije djela velikih majstora (zapadnoevropskih, da se razumijemo) – “nešto” se zaustavilo u Vili Manin. (Nekad je pripadala Serenissimi).

Nešto? Možda se pad Zida nije desio? Desio se i zaborav onog ponajboljeg eseja o Evropi, iz pera Masima Kačarija? I obaveznog pitanja gdje počinje i završava Evropa, a unutar ovog još jednog. Šta je evropska umjetnost i ko je njen jedini “pravi” nosilac?

Da je, opet nekim slučajem, Goldin pomislio kako ovaj put njegova (evidentna) znanja i (još evidentnija) vještina nisu dovoljni, možda bi predložio svojim, nabrojaću samo neke, češkim, poljskim, mađarskim, rumunskim, slovenačkim, hrvatski, zašto ne i srpskim, bosanskim (dakle “izvanunijskim”) kolegama da pošalju barem po jedan reprezantativni portret.

U tom slučaju bilo bi mjesta barem za Autoportret (1907) Františeka Kupke, Kola sa sijenom (1890) Jozefa Pankijevića, Propovijed na gori (1896) Karoljija Ferencija? Možda i za Autoportret sa psom (1910) Miroslava Kraljevića, Izvlačenje mreže (1935) Ismeta Mujezinovića, Žito (1939) Milana Konjovića i…? Da ne nabrajam dalje, sve u jednostavnoj šetnji Drugom Evropom, izgleda živom i nakon Zida.

Svako možda je samo odjek naših, samima sebi (koliko i drugima?) uznemirujućih pitanja? Ako to saznam, javiću vam.

Zaključno: preporučujem “Granice” bez obzira na problematičnost naslova i zapadnocentričnost koncepta. Djela su djela, vrijedi ih vidjeti i uživati u jedinstvenom doživljaju originala. Ako vam zasmeta naslov, zamislite neki drugi. Autentičniji.

Neka vas, ne daj bože, ne ometa bilo kakva misao na “dobre stare granice”.