BiH: Svakodnevni život je najveći poraz nacionalističke retorike
Uprkos političkoj propagandi, koja proizvodi strah, u Bosni i Hercegovini ljudi nastavljaju da žive normalno, dajući prednost svakodnevnom suživotu u odnosu na političku retoriku, kako pokazuje primjer Sarajeva i Istočnog Sarajeva
Tabla Istočno Sarajevo – Fotka M. Softić
Tabla Istočno Sarajevo - Fotka M. Softić
Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj politika i svakodnevni život često ne govore istim jezikom. Dok politički lideri i njima bliski mediji godinama proizvode narative straha, prijetnji i stalnog sukoba, na terenu se odvija uporna normalnost: ljudi rade, kupuju stanove, školuju djecu i prelaze nevidljive granice bez mnogo razmišljanja.
Ali, ako ste godinama ili čak decenijama izloženi propagandi, širenju mržnje i straha, padanje pod utjecaj te propagande je apsolutno moguć i zloslutan na području gdje se politička nestabilnost namjerno održava jer je to jedini prostor u kojem političari skrivaju loše vođenje ekonomije i nizak životni standard stanovništva.
“To je zamajavanje. Samo to rade, i bogate se, ali na naš račun, preko tuđih leđa”, kaže utjecajna ekonomska i politička analitičarka Svetlana Cenić.
Narativ straha
Direktni povod ovaj put je prilog Radio-televizije Republike Srpske (RTRS), javnog emitera, emitovan uoči Nove godine, ali koji može odjekivati i biti prijetnja tokom cijele godine. Prilog kritikuje prodaju stanova Bošnjacima i naziva je “opasnim trendom”, iako je to protivno svim zakonskim, civilizacijskim, ljudskim i moralnim normama.
Ova situacija možda je lakše razumljiva ako se uporedi s Italijom.
Zamislite da mediji i političari u nekom italijanskom gradu stalno ponavljaju kako dolazak ljudi iz susjednih općina ili regija predstavlja prijetnju lokalnoj zajednici, iako ti isti ljudi svakodnevno rade, šalju djecu u školu i kupuju proizvode u lokalnim prodavnicama.
Umjesto priče o tržištu nekretnina, porodičnim razlozima ili ekonomskoj realnosti, gledateljima je ponuđen narativ straha, uz podsjećanje na rat, egzodus i teze o navodnim političkim planovima.
Ljubiša Ćosić, gradonačelnik Istočnog Sarajeva u tom TV prilogu je doslovno izjavio: “Ja mslim da taj trend, koji je ‘opasan’, dovest će do situacije da opet možemo potencijalno imati problem”.
On nije precizirao na kakav problem tačno misli, ali se odgovor može naslutiti iz njegove slijedeće rečenice: “Moramo mi ovdje da povučemo korake […] koji nisu na štetu Federacije, ali treba da se poštuje taj prefiks RS, Srpsko Sarajevo”.
Srpsko Sarajevo je bio zvanični naziv sve do 2004. godine kada je Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio odluku da se zabrani korištenje prefiksa “srpsko” u nazivima gradova i općina jer je diskriminatoran prema drugim konstitutivnim narodima, odnosno prema Bošnjacima i Hrvatima. Kao rezultat te odluke, naziv Srpsko Sarajevo je promijenjen u Istočno Sarajevo.
Režimski mediji
Prije gradonačelnika Istočnog Sarajeva, sličan istup imao je donedavni predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, populistički političar blizak ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Dodik je Bošnjake (muslimane) nazivao Turcima, što radikalni Srbi često rade kada žele iskazati vjersku netrpeljivost.
Bošnjake je Turcima nazivao i srpski general Ratko Mladić na početku genocida u Srebrenici 1995. godine, za što je u Hagu osuđen na doživotni zatvor. Dodik ne priznaje tu presudu, a srpska vlast Ratka Mladića i ostale osuđenike naziva herojima.
Oni negiraju i opsadu Sarajeva od 1992. do 1996. godine u kojoj je granatama i snajperima ubijeno više od jedanaest hiljada ljudi i zvanično 1601 dijete. Danas na nekoliko pravaca kojima se ulazi u glavni grad BiH stoje table sa olimpijskim znakom, kao podsjetnikom na Zimske olimpijske igre 1984. godine i natpisom: “Dobrodošli. Sarajevo, 1425 dana pod opsadom”.
Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, koji je podijelio Bosnu i Hercegovinu na dva entiteta, Federaciju BiH i Republiku Srpsku, uslijedila je reintegracija naselja oko Sarajeva. Značajan dio srpskog stanovništva je napustio kuće i kasnije ih prodao, te naselio dijelove u Republici Srpskoj odakle je protjerano bošnjačko i hrvatsko stanovništvo.
Tako je u nekadašnjem predgrađu Sarajeva, Lukavici, nastalo sadašnje Istočno Sarajevo. Srpska vlast insistira na stavu da su Srbi morali napustiti kuće i naseliti se u Istočno Sarajevo, dok zvanično Sarajevo navodi kako su Srbi otišli pod prisilom tadašnje srpske vlasti, koju su uglavnom činili današnji haški osuđenici za ratne zločine.
Uz entitetsku liniju srpske vlasti su postavile veliku tablu na kojoj piše: “Dobrodošli. Grad Istočno Sarajevo. Grad 157.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo”.
Miro Lazović, političar srpske nacionalnosti, koji je ostao u Sarajevu, u više navrata je izjavio da je većina sarajevskih Srba napustila grad 1996. godine pod pritiskom, prijetnjama i ucjenama srpskog rukovodstva. Na čelu entiteta tada je bio Radovan Karadžić koji je uhapšen u Beogradu, 2008. godine, nakon dugogodišnjeg skrivanja, kada se lažno predstavljao kao doktor Dragan David Dabić i bavio alternativnom medicinom.
Svetlana Cenić, koja danas živi u Sarajevu, kaže da se slika o glavnom gradu BiH, koju plasiraju pojedini mediji u Republici Srpskoj, ne podudara s realnošću.
“Niko me nije mrko pogledao”, kazuje iz razloga što je Srpkinja te dodaje da se sasvim drugačija slika Sarajeva predstavlja u, kako kaže, režimskim medijima Republike Srpske.
Rad u glavnom gradu BiH
Kako bi potkrijepili tvrdnje o “opasnom trendu” kupovine stanova u Istočnom Sarajevu, gledaocima su prezentirani podaci Republičke uprave za geodetsko imovinske i pravne poslove, po kojima je u posljednje tri godine 220 ljudi s prebivalištem u entitetu Federacija BiH kupilo stanove u opštini Istočna Ilidža, a 113 u Opštini Istočno Novo Sarajevo. Potom se spominje da je u istom periodu, 58 osoba kupilo apartmane na skijalištu Jahorina, odnosno 60 vikendica ili parcela. Sve pomenute lokacije pripadaju opštini Istočno Sarajevo.
“To pokazuje koliko su ograničeni”, kaže Svetlana Cenić. “I graditelji i investitori su Srbi. Srbi prodaju Bošnjacima, šta je tu sporno? Zašto Srbi ne kupuju u Sarajevu, ko im brani?”.
Ona navodi da izuzetno veliki broj Srba iz Istočnog Sarajeva svakodnevno prelazi entitetsku granicu i radi u glavnom gradu.
“Kada bi Sarajevo zatvorilo granice, gdje bi Srbi iz Istočnog Sarajeva radili? Ogroman broj radi u Sarajevu, to se vidi po kolonama vozila radnim danima ujutro i popodne kada dolaze i odlaze s posla”.
Cenić navodi da ljude koji daju takve izjave sreće u šopingu u Sarajevu gdje kupuju, druže se, izlaze.
“Te njihove izjave su čisto politikanstvo, a ništa ne znaju o ekonomiji ili književnosti. Pitajte ih, samo vrte istu priču”.
Ali kako ta priča utječe na Bošnjake koji su kupili stanove i žive u Istočnom Sarajevu? Izvan televizijskog ekrana i političkih govornica, Sarajevo, istočno i zapadno, funkcioniše bez tenzija. Dok propaganda pokušava da obnovi podjele iz devedesetih, ljudi svakodnevno dokazuju da se život ne da ukalupiti u etničke narative.
Kupovina stanova, prijateljstva među komšijama, zajednički poslovi i obične svakodnevne odluke jasno pokazuju da stvarni život ne prati paniku koju proizvode političari.
Mirza Softić, Bošnjak koji sa suprugom živi na Dobrinji, dijelu grada koji je administrativno podijeljen između dva entiteta, a njegov stan je u Republici Srpskoj, kaže da se u RTRS-ovom prilogu nije prepoznao kao stvarna osoba, nego kao apstraktna “meta”.
Nerealna slika
“To nema nikakve veze sa stvarnim životom”, kaže naš sagovornik. “Sarajevo doživljavam kao jedan grad. Nikada ne kažem da živim u Istočnom Sarajevu, nego na Dobrinji. Preko puta moje zgrade je Federacija. Ljudi žive, rade, djeca idu u školu, niko nikoga ne pita kako se zove”.
Softić naglašava da većina stanovnika koji su administrativno prijavljeni u Istočnom Sarajevu koristi škole, bolnice i institucije Kantona Sarajevo, iz praktičnih razloga.
Odnose s komšijama opisuje kao normalne, čak prijateljske. “Nedavno smo svi zajedno čistili snijeg ispred zgrade i ostali šest sati na piću. Većina ni ne zna ko je koje nacionalnosti”.
Ipak, priznaje da mu nije ugodno kada čuje huškačke izjave. “Nije mi bilo drago da čujem gradonačelnika koji kaže kako bi ‘trebalo nešto uraditi’. Volio bih da ga pitam šta planira uraditi, a s obzirom na to da sam ga često viđao u Sarajevu, njegovom rodnom gradu, prilično sam siguran da to nije njegovo lično mišljenje”.
Međutim, kako kaže Softić, straha nema. “To je produžetak propagande iz devedesetih. Ta priča izumire. Već odavno svi odlaze u oba dijela grada koji je realno jedan, iako su na papiru dva, ali funkcioniše kao jedan, i sve će više funkcionisati kao jedan. Neki su zakoni malo drugačiji, ali se sve svodi na isto”.
Stvarni život
Softić naglašava da je odluka njegove porodice da kupe stan u Istočnom Sarajevu bila čisto praktične prirode.
“Roditelji nam žive blizu, a u Kantonu Sarajevo je već tada sve bilo dosta skuplje. Nema tu nikakve taktike niti bilo kakvog plana da nadglasamo Srbe. Niti ko glasa u Istočnom Sarajevu, tako da je ta priča sa RTRS-a potpuno promašena. Mislim i da mnogo više Srba posjeduje nekretnine u Kantonu Sarajevo nego što Bošnjaka ima u Istočnom Sarajevu”.
Ukazuje da djeca idu u škole u Kantonu Sarajevu, tako da ne postoji mogućnost da se promijeni politička slika u Istočnom Sarajevu, te od toga lokalno stanovništvo ne treba strahovati.
“Stvarni život na obje strane Dobrinje funkcioniše bez ikakvih problema, i nikad nema incidenata”, ističe Mirza Softić.
Sarajevo u svakodnevici funkcioniše kao jedan grad. Ljudi prelaze entitetsku liniju bez razmišljanja, kupuju, rade, druže se. Razlike postoje u zakonima i administraciji, ali ne u životu.
Upravo ta razlika između političkog diskursa i stvarnosti najviše upada u oči. Dok mediji i političari proizvode narative straha, građani pronalaze načine da žive normalno, često ignorišući ono što se govori u njihovo ime. Upravo u ovoj tihoj, svakodnevnoj normalnosti najveći je poraz nacionalističke retorike u Bosni i Hercegovini.
BiH: Svakodnevni život je najveći poraz nacionalističke retorike
Uprkos političkoj propagandi, koja proizvodi strah, u Bosni i Hercegovini ljudi nastavljaju da žive normalno, dajući prednost svakodnevnom suživotu u odnosu na političku retoriku, kako pokazuje primjer Sarajeva i Istočnog Sarajeva
Tabla Istočno Sarajevo – Fotka M. Softić
Tabla Istočno Sarajevo - Fotka M. Softić
Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj politika i svakodnevni život često ne govore istim jezikom. Dok politički lideri i njima bliski mediji godinama proizvode narative straha, prijetnji i stalnog sukoba, na terenu se odvija uporna normalnost: ljudi rade, kupuju stanove, školuju djecu i prelaze nevidljive granice bez mnogo razmišljanja.
Ali, ako ste godinama ili čak decenijama izloženi propagandi, širenju mržnje i straha, padanje pod utjecaj te propagande je apsolutno moguć i zloslutan na području gdje se politička nestabilnost namjerno održava jer je to jedini prostor u kojem političari skrivaju loše vođenje ekonomije i nizak životni standard stanovništva.
“To je zamajavanje. Samo to rade, i bogate se, ali na naš račun, preko tuđih leđa”, kaže utjecajna ekonomska i politička analitičarka Svetlana Cenić.
Narativ straha
Direktni povod ovaj put je prilog Radio-televizije Republike Srpske (RTRS), javnog emitera, emitovan uoči Nove godine, ali koji može odjekivati i biti prijetnja tokom cijele godine. Prilog kritikuje prodaju stanova Bošnjacima i naziva je “opasnim trendom”, iako je to protivno svim zakonskim, civilizacijskim, ljudskim i moralnim normama.
Ova situacija možda je lakše razumljiva ako se uporedi s Italijom.
Zamislite da mediji i političari u nekom italijanskom gradu stalno ponavljaju kako dolazak ljudi iz susjednih općina ili regija predstavlja prijetnju lokalnoj zajednici, iako ti isti ljudi svakodnevno rade, šalju djecu u školu i kupuju proizvode u lokalnim prodavnicama.
Umjesto priče o tržištu nekretnina, porodičnim razlozima ili ekonomskoj realnosti, gledateljima je ponuđen narativ straha, uz podsjećanje na rat, egzodus i teze o navodnim političkim planovima.
Ljubiša Ćosić, gradonačelnik Istočnog Sarajeva u tom TV prilogu je doslovno izjavio: “Ja mslim da taj trend, koji je ‘opasan’, dovest će do situacije da opet možemo potencijalno imati problem”.
On nije precizirao na kakav problem tačno misli, ali se odgovor može naslutiti iz njegove slijedeće rečenice: “Moramo mi ovdje da povučemo korake […] koji nisu na štetu Federacije, ali treba da se poštuje taj prefiks RS, Srpsko Sarajevo”.
Srpsko Sarajevo je bio zvanični naziv sve do 2004. godine kada je Ustavni sud Bosne i Hercegovine donio odluku da se zabrani korištenje prefiksa “srpsko” u nazivima gradova i općina jer je diskriminatoran prema drugim konstitutivnim narodima, odnosno prema Bošnjacima i Hrvatima. Kao rezultat te odluke, naziv Srpsko Sarajevo je promijenjen u Istočno Sarajevo.
Režimski mediji
Prije gradonačelnika Istočnog Sarajeva, sličan istup imao je donedavni predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, populistički političar blizak ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Dodik je Bošnjake (muslimane) nazivao Turcima, što radikalni Srbi često rade kada žele iskazati vjersku netrpeljivost.
Bošnjake je Turcima nazivao i srpski general Ratko Mladić na početku genocida u Srebrenici 1995. godine, za što je u Hagu osuđen na doživotni zatvor. Dodik ne priznaje tu presudu, a srpska vlast Ratka Mladića i ostale osuđenike naziva herojima.
Oni negiraju i opsadu Sarajeva od 1992. do 1996. godine u kojoj je granatama i snajperima ubijeno više od jedanaest hiljada ljudi i zvanično 1601 dijete. Danas na nekoliko pravaca kojima se ulazi u glavni grad BiH stoje table sa olimpijskim znakom, kao podsjetnikom na Zimske olimpijske igre 1984. godine i natpisom: “Dobrodošli. Sarajevo, 1425 dana pod opsadom”.
Nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, koji je podijelio Bosnu i Hercegovinu na dva entiteta, Federaciju BiH i Republiku Srpsku, uslijedila je reintegracija naselja oko Sarajeva. Značajan dio srpskog stanovništva je napustio kuće i kasnije ih prodao, te naselio dijelove u Republici Srpskoj odakle je protjerano bošnjačko i hrvatsko stanovništvo.
Tako je u nekadašnjem predgrađu Sarajeva, Lukavici, nastalo sadašnje Istočno Sarajevo. Srpska vlast insistira na stavu da su Srbi morali napustiti kuće i naseliti se u Istočno Sarajevo, dok zvanično Sarajevo navodi kako su Srbi otišli pod prisilom tadašnje srpske vlasti, koju su uglavnom činili današnji haški osuđenici za ratne zločine.
Uz entitetsku liniju srpske vlasti su postavile veliku tablu na kojoj piše: “Dobrodošli. Grad Istočno Sarajevo. Grad 157.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo”.
Miro Lazović, političar srpske nacionalnosti, koji je ostao u Sarajevu, u više navrata je izjavio da je većina sarajevskih Srba napustila grad 1996. godine pod pritiskom, prijetnjama i ucjenama srpskog rukovodstva. Na čelu entiteta tada je bio Radovan Karadžić koji je uhapšen u Beogradu, 2008. godine, nakon dugogodišnjeg skrivanja, kada se lažno predstavljao kao doktor Dragan David Dabić i bavio alternativnom medicinom.
Svetlana Cenić, koja danas živi u Sarajevu, kaže da se slika o glavnom gradu BiH, koju plasiraju pojedini mediji u Republici Srpskoj, ne podudara s realnošću.
“Niko me nije mrko pogledao”, kazuje iz razloga što je Srpkinja te dodaje da se sasvim drugačija slika Sarajeva predstavlja u, kako kaže, režimskim medijima Republike Srpske.
Rad u glavnom gradu BiH
Kako bi potkrijepili tvrdnje o “opasnom trendu” kupovine stanova u Istočnom Sarajevu, gledaocima su prezentirani podaci Republičke uprave za geodetsko imovinske i pravne poslove, po kojima je u posljednje tri godine 220 ljudi s prebivalištem u entitetu Federacija BiH kupilo stanove u opštini Istočna Ilidža, a 113 u Opštini Istočno Novo Sarajevo. Potom se spominje da je u istom periodu, 58 osoba kupilo apartmane na skijalištu Jahorina, odnosno 60 vikendica ili parcela. Sve pomenute lokacije pripadaju opštini Istočno Sarajevo.
“To pokazuje koliko su ograničeni”, kaže Svetlana Cenić. “I graditelji i investitori su Srbi. Srbi prodaju Bošnjacima, šta je tu sporno? Zašto Srbi ne kupuju u Sarajevu, ko im brani?”.
Ona navodi da izuzetno veliki broj Srba iz Istočnog Sarajeva svakodnevno prelazi entitetsku granicu i radi u glavnom gradu.
“Kada bi Sarajevo zatvorilo granice, gdje bi Srbi iz Istočnog Sarajeva radili? Ogroman broj radi u Sarajevu, to se vidi po kolonama vozila radnim danima ujutro i popodne kada dolaze i odlaze s posla”.
Cenić navodi da ljude koji daju takve izjave sreće u šopingu u Sarajevu gdje kupuju, druže se, izlaze.
“Te njihove izjave su čisto politikanstvo, a ništa ne znaju o ekonomiji ili književnosti. Pitajte ih, samo vrte istu priču”.
Ali kako ta priča utječe na Bošnjake koji su kupili stanove i žive u Istočnom Sarajevu? Izvan televizijskog ekrana i političkih govornica, Sarajevo, istočno i zapadno, funkcioniše bez tenzija. Dok propaganda pokušava da obnovi podjele iz devedesetih, ljudi svakodnevno dokazuju da se život ne da ukalupiti u etničke narative.
Kupovina stanova, prijateljstva među komšijama, zajednički poslovi i obične svakodnevne odluke jasno pokazuju da stvarni život ne prati paniku koju proizvode političari.
Mirza Softić, Bošnjak koji sa suprugom živi na Dobrinji, dijelu grada koji je administrativno podijeljen između dva entiteta, a njegov stan je u Republici Srpskoj, kaže da se u RTRS-ovom prilogu nije prepoznao kao stvarna osoba, nego kao apstraktna “meta”.
Nerealna slika
“To nema nikakve veze sa stvarnim životom”, kaže naš sagovornik. “Sarajevo doživljavam kao jedan grad. Nikada ne kažem da živim u Istočnom Sarajevu, nego na Dobrinji. Preko puta moje zgrade je Federacija. Ljudi žive, rade, djeca idu u školu, niko nikoga ne pita kako se zove”.
Softić naglašava da većina stanovnika koji su administrativno prijavljeni u Istočnom Sarajevu koristi škole, bolnice i institucije Kantona Sarajevo, iz praktičnih razloga.
Odnose s komšijama opisuje kao normalne, čak prijateljske. “Nedavno smo svi zajedno čistili snijeg ispred zgrade i ostali šest sati na piću. Većina ni ne zna ko je koje nacionalnosti”.
Ipak, priznaje da mu nije ugodno kada čuje huškačke izjave. “Nije mi bilo drago da čujem gradonačelnika koji kaže kako bi ‘trebalo nešto uraditi’. Volio bih da ga pitam šta planira uraditi, a s obzirom na to da sam ga često viđao u Sarajevu, njegovom rodnom gradu, prilično sam siguran da to nije njegovo lično mišljenje”.
Međutim, kako kaže Softić, straha nema. “To je produžetak propagande iz devedesetih. Ta priča izumire. Već odavno svi odlaze u oba dijela grada koji je realno jedan, iako su na papiru dva, ali funkcioniše kao jedan, i sve će više funkcionisati kao jedan. Neki su zakoni malo drugačiji, ali se sve svodi na isto”.
Stvarni život
Softić naglašava da je odluka njegove porodice da kupe stan u Istočnom Sarajevu bila čisto praktične prirode.
“Roditelji nam žive blizu, a u Kantonu Sarajevo je već tada sve bilo dosta skuplje. Nema tu nikakve taktike niti bilo kakvog plana da nadglasamo Srbe. Niti ko glasa u Istočnom Sarajevu, tako da je ta priča sa RTRS-a potpuno promašena. Mislim i da mnogo više Srba posjeduje nekretnine u Kantonu Sarajevo nego što Bošnjaka ima u Istočnom Sarajevu”.
Ukazuje da djeca idu u škole u Kantonu Sarajevu, tako da ne postoji mogućnost da se promijeni politička slika u Istočnom Sarajevu, te od toga lokalno stanovništvo ne treba strahovati.
“Stvarni život na obje strane Dobrinje funkcioniše bez ikakvih problema, i nikad nema incidenata”, ističe Mirza Softić.
Sarajevo u svakodnevici funkcioniše kao jedan grad. Ljudi prelaze entitetsku liniju bez razmišljanja, kupuju, rade, druže se. Razlike postoje u zakonima i administraciji, ali ne u životu.
Upravo ta razlika između političkog diskursa i stvarnosti najviše upada u oči. Dok mediji i političari proizvode narative straha, građani pronalaze načine da žive normalno, često ignorišući ono što se govori u njihovo ime. Upravo u ovoj tihoj, svakodnevnoj normalnosti najveći je poraz nacionalističke retorike u Bosni i Hercegovini.
