Dragan Bursać je nagrađivani pisac i novinar iz Bosne i Hercegovine, koji hrabro i istrajno analizira hroničnu političku nestabilnost na Balkanu, gdje se još nisu zacijelile rane iz ratnih devedesetih godina prošlog vijeka. Nacionalistički lideri trude se da se to zacjeljivanje nikada ni ne desi.

Bursać, kako sam kaže, piše iz bijesa, tuge i otpora. Za njega je pisanje provokacija, ali i psihoterapija. “Pisanje je moj oblik preživljavanja. Nagrade su fine, znače čovjeku, ali ne griju dušu. Mene pokreće osjećaj da moraš reći ono što se drugi plaše izgovoriti. Jer ako prešutiš, postaješ saučesnik. Dakle, nisam samo ni kolumnista, ni pisac, ni novinar, ja sam svjedok vremena. To je najteži i najlakši posao na svijetu“.

Poznati ste kao istrajni kritičar režima u Republici Srpskoj, ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Trpite napade, čak i prijetnje smrću. Kako se borite sa ovom situacijom? Koja je vaša ideja vodilja?

Kad ti neko prijeti da će te zaklati, da će tebe i tvoje protjerati, to više nije metafora. To je svakodnevica. Na koncu, čak i dosadi, ali treba živjeti s tim. To je kontinuitet jednog ludila sa kojim mi valja živjeti. Ima tu i malo inata, jer se ne dam tek tako otjerati. Ali da, naravno da se plašim. Čovjek sam.

Vodilja? Moja vodilja je običan čovjek, onaj koji nema javni glas. Onaj koji nije u etničkoj kvoti, koji ne zna kome da pripada, osim sebi i svojim najbližima, ako i njima. Pisati istinu u ovoj zemlji je moralni imperativ, ne profesija. Kad se uplašiš da će te ubiti, sjetiš se da su ubili hiljade ljudi koji nisu ništa rekli. I sve postane jasno. Na koncu, ne možeš stalno ni živjeti u paranoji i strahu.

Kako tumačite presudu Suda BiH protiv donedavnog predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika? Što ova presuda konkretno znači za Bosnu i Hercegovinu? Je li ovo Dodikov kraj?

Ovo nije kraj, nego dokaz da (pravni) kraj ne postoji. Presuda je simbolična, kao da ti sud poruči: “Znamo da je kriv, ali neka slobodno hoda”.

Oslobađajuća presuda za rušenje ustavnog poretka znači da živimo u državi koja je legalizovala bezakonje na najvišem nivou. Dodik je već pobijedio time što se uopće našao u sudnici i izašao kao slobodan čovjek. Nema tu kraja. On je metastaza bolesnog sistema, a ne tek jedna anomalija. Da bi bio kraj Dodika, morao bi postojati početak države. I to se trebalo desiti davno hapšenjem Dodika. A toga nema.

Sjedinjene Američke Države su u oktobru 2025. ukinule sankcije Dodiku. Je li to geopolitička kalkulacija, greška ili neka vrsta poruke?

Sve tri stvari. Amerika više ne zna šta da radi s Balkanom. Imaju Ukrajinu, Bliski Istok, Kinu… i Balkan im je postao nuspojava. Ukidanje sankcija je kao kad majka djetetu kaže: “Ajde, nemoj više, dobar si sad”. A dijete sociopata.

Dodik je, sa druge strane, majstor preživljavanja. On je jedini političar na Balkanu koji može istog dana piti viski sa ruskim ambasadorom i nazdravljati američkom diplomati. To nije vještina, to je moralni vakuum jednog licemjera i seoske varalice. Sjedinjene Američke Države su, možda nesvjesno, poručile da su spremne na pragmatizam umjesto principa. A pragmatizam sa zlom uvijek završi katastrofom.

Dodik je nekada govorio da je u Srebrenici bio genocid, danas tvrdi suprotno. Psuje, prijeti, vrijeđa… Kako to objašnjavate?

To je klasična transformacija lokalnog oportuniste u autokratu. Dodik je bio “projekt Zapada”, njihova investicija u “umjerenog Srbina”. Kad je shvatio da na Balkanu opstaju samo radikali, prerastao je u ono što su mislili da će kontrolisati ili makar staviti pod kontrolu.

Njegova retorika danas nije slučajna. To je jedan metod. On zna da psovkom može preglasati svaku činjenicu. Kad vičeš, nema dijaloga. Kad vrijeđaš, stvaraš strah. A strah je valuta vlasti.

Promijeniti narativ? Možemo ga promijeniti samo istinom. Ali ne sterilnom, nego živom, brutalnom, ljudskom istinom o tome šta se desilo, gdje su ubijeni ljudi, ko je pucao i, najvažnije, koja je politika stajala iza toga. A ta politka i danas vlada takozvanim srpskim svetom. Dok god se genocid relativizuje, svaka riječ o pomirenju je puka farsa.

Kakva je uloga Rusije u Dodikovoj političkoj strategiji?

Rusija je Dodikov duhovni sponzor. Simbolički, Putin je Dodikov i velikosrpski Mesija. Operativno, Dodik je koristan ruski pijun. Ekonomski, ništa ozbiljno, osim malo nafte i puno laži.

Rusija koristi Dodika kao jeftini proksi alat od stiropora za destabilizaciju Balkana. On to zna, ali mu svejedno prija. Ima osjećaj važnosti. A u stvarnosti, on je lokalni Putinov klaun. BiH je, sa druge strane, za Moskvu karta u većem geopolitičkom pokeru. Njima ne treba RS, njima treba haos u ovom dijelu svijeta.

Koliki je utjecaj Srbije na Dodikove poteze? Kakav je odnos između Dodika i Vučića, s obzirom na to da se srbijanski predsjednik danas suočava sa velikim protestima?

Vučić i Dodik su politički blizanci, ali različitih karaktera. Vučić glumi stabilnost, Dodik glumi ludilo. Suštinski Dodik je mnogo stabilniji, a Vučić psihopatološki. A obojica rade istu stvar, betoniraju velikosrpski nacionalizam kroz projekat srpskog sveta.

Srbija ima, naravno, ogroman utjecaj. Dodik ne diše bez Beograda. Ali Beograd ga se istovremno i boji. Jer Dodik ima nešto što Vučić nema, potpunu slobodu unutar entiteta. On je mali kralj bez opozicije.

Vučić će pokušati preživjeti proteste kao i uvijek pronalaskom spoljnog neprijatelja. I da, ako zatreba, on će zapaliti i Crnu Goru i BiH, samo da bi preusmjerio bijes sa Beograda. To je stara formula balkanske autokratije: kad narod shvati da ga lažeš, pokaži mu krvavu zastavu.

Koliko su zaista realne prijetnje destabilizacijom? Može li Dodik promijeniti politički poredak BiH bez nasilja?

Ne može, ali može ga razvući do neprepoznavanja. Njegov najopasniji potez u zadnjih deset godina nije prijetnja secesijom, nego normalizacija secesionizma. On je uspio da podjelu BiH učini legitimnom temom u dnevnoj politici. To je zlo koje puže. Normalizacija nenormalnog!

Nema tenkova, nema granata, ali ima beskrajno političko nasilje, psihološko, institucionalno, medijsko, religiozno, identitetsko. Sarajevo mora shvatiti da ovo nije igra. Mora prestati reagovati tek kad Dodik nešto uradi. Treba djelovati prije, sistemski, hladno, pametno. Iz submisivnosti preći u aktivan mod. A ne u stilu: “Eto, opet nas je preveslao”.

Kako danas građani Republike Srpske gledaju na Dodika? Ima li umora?

Naravno da ima. Ljudi su iscrpljeni. Dodikov sistem opstaje na tri stuba: strah, siromaštvo i medijska lobotomija. Ljudi u Republici Srpskoj nisu masovno za njega, ali alternative nema i nije samo Dodik za to zaslužan. To je najstrašniji oblik kontrole.

Na ulici će ti reći: “Sve je propalo, ali bar imamo svoj mir”. A taj “mir” je mrtva tišina u kojoj mladi odlaze, bolnice propadaju, a entitet se prodaje budzašto. To nije mir, to je kapitulacija dostojnog ljudskog života. Bosna i Hercegovina neće propasti zbog Dodika, nego zbog onih koji se prave da on nije problem. Zemlja ne umire kad je napadnu, umire kad se na propadanje navikne. A mi smo se, bojim se, prilično navikli.