U historiji bosanskohercegovačkog fudbala postoje utakmice koje se pamte po onome što su značile jednom gradu i jednoj zemlji. Takva je bila i ona održana šestog novembra 1996. godine, kada su se na olimpijskom stadionu Koševo u Sarajevu susrele Bosna i Hercegovina i Italija.

Italijanska ekipa bila je prva strana reprezentacija koja je kročila u razrušeno u Sarajevo nakon opsade.

Gotovo tri decenije kasnije, priča se na simboličan način nastavlja. Danas, 31. marta, na stadionu Bilino Polje u Zenici, Bosna i Hercegovina ponovo dočekuje Italiju, ovaj put u finalu baraža koji vodi ka Svjetskom prvenstvu. Očekuje se dolazak prijatelja, ali i prava takmičarska borba na terenu.

Između ove dvije utakmice stoje godine, generacije i različiti timovi, ali osjećaj je sličan. Italija je dio jedne važne priče o povratku, povjerenju i trenutku kada je fudbal pomogao da se ponovo otvore vrata prema svijetu.

Dan za nezaborav

Autor ovog teksta nikada neće zaboraviti taj dan kojem je svjedočio u svojoj 24. godini života. Bila je sunčana jesen. Ljudi su u kolonama išli ka stadionu, ogrnuti šalovima, držeći visoko u rukama zastave Bosne i Hercegovine, države koja je opstala i koja se spremala slaviti svoj nacionalni tim i igrače. I koja je jarko sanjala normalan i miran život, što puno znači nakon opsade u kojoj gotovo četiri godine nemate struje, vode, plina i stalno ste u smrtnoj opasnosti od srpskih granata i snajpera.

U glavni grad BiH slile su se hiljade navijača iz cijele države. Tribine su bile pune, recimo kao onog 8. februara 1984. godine kada su na istom tom mjestu otvorene 14. Zimske olimpijske igre. Gotovo 40.000 ljudi došlo je učestvovati u povratku života, povratku BiH reprezentacije kući i povratku fudbala kao simbola normalnosti.

Prethodno je BiH svoju domaću utakmicu protiv Hrvatske, u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, igrala baš u Italiji, u Bolonji, osmog oktobra 1996. i izgubila.

Da bi Bosna i Hercegovina mogla igrati međunarodne utakmice u Sarajevu i BiH, bilo je potrebno da jedna reprezentacija dođe i “otvori” stadion. Italija je to učinila u prijateljskom meču. I to kakvom.

Tadašnji selektor Arrigo Sacchi doveo je najjači sastav. Ovdje to svi pamte, dres Italije nosili su Toldo, Marchegiani, Carnasciali, Torricelli, Apolloni, Albertini, Maldini, Padalino, Di Matteo, Giunti, D. Baggio, Lentini, Casiraghi, Ravanelli, Zola, Chiesa i Simone.

Sa druge strane, bili su Dedić, Konjić, Pintul, Begić, Jašarević, Šabić, Dadić, Glavaš, Halilović, Kapetanović, Salihamidžić, Beširević, Bolić, Brkić, Baljić i Musić. Selektor je bio Fuad Muzurović.

Simbol dostojanstva

Igralo se u dnevnom terminu jer reflektori na stadionu nisu radili.

„Teško je opisati riječima ali iz sadašnjeg ugla je stvarno nevjerovatno da globalno velike fudbalske zvijezde – Zola, Maldini, Baggio, Ravaneli – igraju protiv nas, na našem terenu“, govori tadašnji kapiten reprezentacije BiH Muhamed Konjić.

Našem sagovorniku i danas navijači pjevaju pjesme kada se pojavi u Engleskoj, gdje je nosio dres Coventry Citya i Derby Countya. S puno poštovanja, Sky blues fans dali su mu nadimak Big Mo. Prethodno je igrao za AS Monaco, FC Zürich.

„Zna se da mnogo toga ima u protokolu u organizaciji utakmice, ali Italijani su tada uložili toliko truda i toliko emocije da smo se osjećali nekako veliki, dostojni njihovog društva“, prisjeća se nekadašnji kapiten BiH.

Posebno pamti jedan detalj.

„Išli su u takve detalje s podrškom kakve nisam nikada vidio u svojoj dugoj karijeri, tako da smo dan prije utakmice na ručku sjedili za stolovima izmiješani, naši i njihovi reprezentativci, što je bio vrhunac njihove iskrene želje da misiju u koju su krenuli učine uspješnom”.

Sjeća se da je atmosfera na utakmici bila jedinstvena i njemu neuporediva sa bilo kojom drugom, gdje uvijek imate gostujuće i domaće navijače.

„Ovdje se slavilo, navijalo za oba tima kao da rezultat nije bitan. To su trenuci kada je fudbal postao više od igre i kada je pokazao svoju moć, a Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu predstavio kao sigurne, poželjne i kvalitetne domaćine FIFA i UEFA takmičarske porodice“, sjeća se Konjić.

I za njega je prijateljska utakmica protiv Italije 1996. predstavljala simbol povratka života, dostojanstva i nade za cijelu Bosnu i Hercegovinu.

Ispunjen san

„Dok sam kao kapiten predvodio reprezentaciju na stadionu Koševo, osjećao sam veliku odgovornost, ali i ponos što predstavljam zemlju koja je prošla toliko toga, a ipak ostala uspravna”.

Dok se rukovao i razmjenjivao poklone na centru sa Maldinijem, kapitenom reprezentacije Italije, pomislio je kako je ostvario sve ono što bi se ikada usudio sanjati.

„Da igram za reprezentaciju svoje zemlje, na punom najvećem stadionu, protiv najtrofejnije svjetske reprezentacije“, kaže Muhamed Konjić.

Ljudi ovdje pamte i rezultat.

U petoj minuti Bosnu i Hercegovinu je doveo u vodstvo Salihamidžić, kasnije zvijezda Bayerna iz Minhena, da bi u desetoj minuti Chiesa poravnao na 1:1.

Pobjednički gol zabio je Bolić u 43. minuti, igrač koji je ostavio veliki trag posebno u Turskoj gdje je nastupao za velikane Galatsaray i Fenerbahče, ali i španski Rayo Vallecano i druge klubove. Jedan njegov pogodak nije zaboravljen. Malo prije utakmice na Koševu, 30. oktobra 1996., održan je meč između Manchester Uniteda i Fenerbahčea na “Old Traffordu”, kada je domaćin, pod palicom sir Alexa Fergusona, pretrpio prvi poraz na svom terenu u europskim kupovima. Strijelac je bio upravo Elvir Bolić i to dvanaest minuta prije kraja utakmice, kada je maestralno lobovao Petera Schmeichela.

Jedan od najdražih golova

Praktično sedmicu kasnije u Sarajevu, pogodio je za pobjedu BiH nad Italijom 2:1.

„Jedan od mojih najdražih golova, ni sami nismo bili svjesni koliko možemo, a imali smo kvalitetnu reprezentaciju“, kaže Bolić, prisjećajući se kako je to bilo vrijeme u kojem je sve tek stvarano i kada je utakmica protiv Italije otvarala vrata BiH za nastupe ostalih selekcija.

Davno je to bilo, ali ističe kako su snažna sjećanja ostala.

„Prva utakmica u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini je bila puna emocija“, naglašava Bolić.

Poput Muhameda Konjića, i on se sjeća druženja sa Italijanima.

„Njihov dolazak, taj gest nam je pomagao“, naglašava Bolić i sjeća se kako je to odjeknulo diljem svijeta.

To je, smatra on, dalo krila igračima BiH, jer je nakon toga BiH pobijedila Sloveniju u gostima.

„Utakmica s Italijom u Sarajevu je jedna od ljepših uspomena, koju svi pamte“, završava Elvir Bolić.

Uzvratiti solidarnost

Na zvaničnoj pres konferenciji, kapiten selekcije Bosne i Hercegovine Edin Džeko, ili kako ga ovdje zovu „bosanski dijamant”, koji je ostavio izuzetan trag u Italiji, posebno u Romi i Interu, govorio je o odnosu bh. naroda prema Italiji.

“Italija je naša prijateljska zemlja i želio bih da, kada zasvira italijanska himna, svi ustanemo i aplaudiramo jer oni su prvi došli u našu zemlju 1996. godine i odigrali prijateljsku utakmicu s nama i mi smo im zahvalni zbog toga”, kazao je Džeko.

Kapiten reprezentacije BiH Edin Džeko je simbol BiH, uzor mladih, a po njemu mnoga djeca dobijaju ime. U karijeri koja traje više od dvije decenije, Džeko je ostao sinonim za pouzdanost, inteligenciju u igri i golgeterski instinkt koji ne blijedi s godinama. Njegova sposobnost da odlučuje utakmice u ključnim trenucima učinila ga je jednim od najcjenjenijih napadača u Italiji i Evropi.

Lijep i sunčan dan

Na tribinama, među novinarima, sjedio je Bakir Tiro, koji je izvještavao s velikog broja utakmica diljem svijeta. Meč BiH – Italija iz 1996. pamti kao da se odigrao juče.

„Bio je lijep i sunčan, ali prohladan dan. Sarajevo je počelo udisati slobodu nakon rata. Poslije četiri godine opsade bili smo puni elana i željni normalnog života“, govori Tiro.

Sjeća se da je ambijent bio kao da se igralo finale Svjetskog prvenstva.

„Desila se sportska senzacija. Koliko se sjećam, Sacchi je nedugo zatim dobio otkaz. Sjećam se i velikog slavlja poslije gola Hasana Salihamidžića, tada velikog potencijala našeg i evropskog fudbala. Sjećam se i velikih emocija tokom intoniranja naše himne, ali i aplauza našim prijateljima, Italijanima. Bili smo itekako zahvalni što su tu za nas“, priča tadašnji izvještač sa utakmice.

Italija je, nastavlja on, dolaskom u Sarajevo poslala jasnu poruku da je veliki prijatelj Bosne i Hercegovine.

Pobjede koje traju

„Utakmica je bila presudna da FIFA i UEFA dozvole odigravanje zvaničnih međunarodnih utakmica na tlu naše zemlje, jer je odigrana uz besprijekornu organizaciju i bez najmanjeg incidenta. Ubrzo smo dobili zeleno svjetlo iz Züricha i Nyona pa smo u kvalifikacijama naredne godine ugostili Grke u Sarajevu“, prisjeća se Tiro.

Bakir Tiro se nada pobjedi BiH u Zenici.

„Ali ako u utorak ne pobijedimo, ako izgubimo i ne uspijemo otići na Mundijal, neka to bude od Italije”, završava Bakir Tiro.

Neke pobjede ne ostaju zapisane samo u rezultatu, nego u onome što su pokrenule. A pobjeda u Sarajevu 1996. i danas traje.