U vremenu kada se povjerenje teško gradi, a solidarnost često ostaje samo riječ, priča Elvira Karalića pokazuje koliko daleko može stići jednostavna odluka da se pomogne drugome.

Osnivač humanitarne organizacije ‘Pomozi.ba’ dobitnik je ovogodišnje Šestoaprilske nagrade, najvišeg priznanja koje dodjeljuje grad Sarajevo za godine predanog rada i solidarnosti u korist zajednice.

Ono što je počelo kao spontani poziv da se umjesto “lajka” donese čokolada za djecu, izraslo je u jednu od najprepoznatljivijih humanitarnih priča u regionu, i šire. Danas, kroz projekte pomoći, restorane dobre volje i akcije širom svijeta, ‘Pomozi.ba’ svjedoči o jednostavnoj, ali snažnoj ideji: humanost počinje malim gestom, ali može promijeniti nečiji život.

Vaša priča počela je jednim Facebook statusom: “Neću lajk, hoću čokoladu”. Da li ste tada mogli zamisliti da će ta spontana akcija prerasti u organizaciju koja će pomoći stotinama hiljada ljudi?

Status “Neću lajk, hoću čokoladu” napisala je Maja, moja prijateljica s fakulteta, krajem 2011. godine. Željela je na neki način probuditi ljude i pokazati da je važnije učiniti nešto konkretno nego samo ostaviti lajk na društvenim mrežama.

Nakon toga pozvala je mene i našeg prijatelja Omara i pitala nas da li bismo pomogli da animiramo ljude. U početku je cilj bio vrlo skroman, prikupiti oko stotinu čokolada za djecu kojoj je bila potrebna pomoć. Međutim, ljudi su reagovali mnogo snažnije nego što smo očekivali. Na kraju smo prikupili tri puna kombija hrane, higijenskih potrepština, garderobe i drugih stvari.

U tom periodu moj život je bio prilično neizvjestan. Nisam imao posao i ozbiljno sam razmišljao o odlasku iz Bosne i Hercegovine. Međutim, ubrzo sam dobio posao u IT sektoru i kada sam se ponovo prisjetio te akcije i svega što smo tada uradili, donio sam odluku, koja je vjerovatno najvažnija u mom životu, da svoj život posvetim pomaganju drugima.

Napustili ste dobro plaćen posao i sigurnu karijeru kako biste se potpuno posvetili pomaganju drugima. Kada ste shvatili da je to put kojim želite ići?

Nakon što sam 2012. godine počeo ozbiljnije raditi na humanitarnim akcijama, stvari su se počele razvijati veoma brzo. U početku smo pomagali pojedincima i porodicama širom Bosne i Hercegovine, ali ubrzo su počele dolaziti sve veće akcije.

Početkom 2013. godine bio sam dio prvog konvoja humanitarne pomoći iz Bosne i Hercegovine za Siriju. Putovali smo oko 2.500 kilometara i uspjeli doći do pograničnog područja između Turske i Sirije kako bismo pomogli ljudima koji su tada živjeli u ratnim uslovima.

U to vrijeme sam imao dobro plaćen posao, ali sam se paralelno s tim bavio i humanitarnim radom. Radio sam osam sati u firmi, a zatim još najmanje toliko na humanitarnim projektima. Vikendi su bili rezervisani za odlazak na teren i posjete porodicama kojima je bila potrebna pomoć.

U jednom trenutku postalo je jasno da tako više ne može. Morao sam donijeti odluku: ili ću se ozbiljno posvetiti humanitarnom radu ili ću nastaviti raditi kao i do tada. Kada sam odlučio napustiti posao, mnogi su bili iznenađeni i pitali su me jesam li siguran u tu odluku. Danas, kada vidim sve rezultate koje je naša organizacija ostvarila, siguran sam da je to bila jedna od najvažnijih odluka u mom životu.

Ljudi širom Bosne i Hercegovine i Balkana, a danas i svijeta, imaju veliko povjerenje u Pomozi.ba. Kako ste uspjeli izgraditi takvo povjerenje?

Za mene lično, najveći uspjeh naše organizacije nije samo broj projekata ili količina pomoći koju smo pružili, nego upravo povjerenje ljudi. Bez tog povjerenja ništa od ovoga ne bi bilo moguće.

U Bosni i Hercegovini, posebno nakon rata, postoji određena sumnja prema humanitarnim organizacijama. Zbog toga je bilo posebno izazovno izgraditi povjerenje ljudi. Od samog početka trudili smo se raditi potpuno transparentno i pokazivati javnosti gdje ide svaka donacija.

S jedne strane imamo transparentnost, a s druge kontinuiran i predan rad na terenu. Upravo ta kombinacija dovela je do toga da nam građani danas ukazuju veliko povjerenje i spremni su pomoći drugima kroz našu organizaciju.

U vašim projektima često se kaže da obrok nije samo hrana, nego i susret i razgovor za starije ljude koji žive sami. Koliko vam ti susreti mijenjaju pogled na život?

Ti susreti su možda najvažniji dio našeg rada. Kada posjetite stariju osobu koja živi sama i vidite koliko joj znači nekoliko minuta razgovora, shvatite da pomoć nije samo materijalna.

Mnogi od tih ljudi nemaju nikoga ko bi ih posjetio. Ponekad je osmijeh, razgovor ili osjećaj da nisu zaboravljeni jednako važan kao i sam obrok. Takvi susreti podsjećaju nas koliko je ljudska bliskost važna i koliko često zaboravimo na one koji žive u tišini i samoći.

Putovali ste u ratom pogođena područja poput Sirije, a pomagali ste i ljudima u Palestini i Jemenu. Da li ljudi iz Bosne i Hercegovine imaju posebnu empatiju prema onima koji prolaze kroz rat?

Ljudi iz Bosne i Hercegovine zaista imaju veliko srce i snažan osjećaj empatije prema svima kojima je pomoć potrebna, bez obzira gdje se nalaze.

Ovo je posebno izraženo kada su u pitanju ratom pogođena područja. Iskustvo koje je Bosna i Hercegovina prošla tokom rata devedesetih godina ostavilo je dubok trag u našem društvu. Mnogi ljudi ovdje dobro razumiju šta znači izgubiti sigurnost i dom.

Zbog toga su građani Bosne i Hercegovine bezbroj puta pokazali da su spremni pomoći drugima, bez obzira na udaljenost i granice.

Jednom ste opisali ulazak u mobilnu bolnicu u Siriji kao trenutak koji vas je duboko potresao…

Kada sam prvi put otišao u Siriju, rat je tek bio na početku. Obišli smo šatorska naselja i mjesta gdje su živjeli raseljeni ljudi, ali ništa me nije potreslo kao posjeta improviziranim bolnicama.

Tamo sam vidio djecu koja su bila teško ranjena, djecu bez ruku ili nogu, djecu koja su izgubila vid ili su bila teško opečena. To su prizori koje čovjek nikada ne može zaboraviti. Godinama poslije te slike su mi se vraćale u mislima.

Za mene je taj odlazak imao posebno značenje. Tokom rata u Bosni i Hercegovini pomoć je dolazila iz cijelog svijeta. Tada sam prvi put osjetio da imamo priliku da mi pomognemo nekome drugom. Taj konvoj je bio mali, ali je poruka bila velika, da i mi možemo biti oni koji pomažu.

Vaša ideja nije samo da pomognete ljudima, već i da im vratite dostojanstvo kroz rad. Zašto vam je to važno?

Jedan od najboljih primjera toga su naši restorani dobre volje. Oni ne funkcionišu kao klasične javne kuhinje. Ideja je bila da to budu prostori koji izgledaju kao restorani, gdje ljudi mogu pojesti obrok u dostojanstvenom i toplom ambijentu, bez osjećaja da su došli po humanitarnu pomoć.

S druge strane, jednako nam je važno pomagati ljudima da kroz rad ponovo stanu na svoje noge. Tokom godina donirali smo mnogim porodicama plastenike, poljoprivredne mašine, sadnice, stoku i raznu opremu kako bi mogli pokrenuti vlastitu proizvodnju.

Naš cilj nije samo da nekome pomognemo danas, nego da mu pomognemo da sutra više ne treba humanitarnu pomoć.

Postoji li neka priča koja vas i danas podsjeća zašto radite ovaj posao?

Teško je izdvojiti samo jednu priču, jer ih je kroz godine bilo mnogo. Susretali smo ljude koji su izgubili gotovo sve, ali su ipak zadržali nevjerovatnu snagu i vjeru u život.

Svaki put kada vidite da se nečiji život promijenio, da je neko ozdravio, dobio dom ili ponovo počeo raditi, to je podsjetnik zašto radimo ovaj posao.

Dobitnik ste Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva. Šta ova nagrada znači za vas?

Ova nagrada za mene nije lična nagrada. Ona pripada svim ljudima koji su dio ove priče, našim volonterima, donatorima i svima koji su vjerovali u ideju pomaganja drugima.

To je priznanje za solidarnost i dobrotu koju su pokazali ljudi širom Bosne i Hercegovine i dijaspore. Bez njih ništa od ovoga ne bi bilo moguće.