“Kakvi su ljudi Bosanci? […] Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno […] svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo”.

(Meša Selimović)

Stari tramvaj, vozilo koje je decenijama klizilo istim šinama, izletio je iz kolosijeka i pokosilo mladost na stanici. Mladić od 23 godine je poginuo, još mlađa djevojka je ostala bez noge, a ima još povrijeđenih, što je brutalni otisak na već ranjenom gradu. Tramvaj nije samo iskočio iz šina, iskočio je simbolički iz sistema koji se decenijama održava improvizacijama, političkim trgovinama i zanemarivanjem javnog interesa.

Nesreća se dogodila u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, koji je preživio brutalnu opsadu između 1992. i 1995. godine, granate, snajperske hice, glad i mrak. Sarajevo se danas spotiče o vlastitu poslijeratnu zapuštenost koja se, paradoksalno, tek u posljednje vrijeme počela mijenjati.

Nepregledna kolona

Bijes je buknuo brzo. Posebno među mladima. Hiljade njih u nepreglednoj koloni izašli su na ulice, na demonstracije kojima traže pravdu i koje ne jenjavaju.

“Ništa nas ne može zaustaviti”, naglasio je Samir Hrnjica, 28-godišnjak, koji je predvodio proteste.

S megafonom u ruci, poručio je okupljenima da su demonstranti dobili podršku studenata Srbije, koji se bore protiv režima kojeg okrivljuju za pad nadstrešnice u Novom Sadu kada je poginulo šesnaest ljudi.

“Pumpaj”, uzvikivali su mladi u Sarajevu, kako bi podržali studente u Beogradu i ostalim dijelovima susjedne Srbije gdje je ovaj uzvik sinonim demonstracija.

Jedna razlika je očigledna, u Srbiji studenti optužuju vlast da je poslala maskirane batinaše i policiju na njih. U Sarajevu takvih slika nereda i krvavih sukoba nema.

“Želimo mirnim protestima izmjenu sistema, revoluciju, da se čitav sistem izmjeni”, kazao je Hrnjica. “Ovo više nije greška pojedinca, nego greška sistema”.

On je pročitao trenutne zahtjeve: objava potpunih informacija o istrazi, uključujući podatke o servisiranju tramvaja i snimke iz vozila u trenutku nesreće; povlačenje svih starih tramvaja dok ne prođu novo servisiranje, uz obavezu da se podaci o njihovoj ispravnosti učine dostupnim građanima; ostavke svih odgovornih osoba, bez selektivne odgovornosti, siguran javni prijevoz i potpuna obustava privatizacije javnog gradskog transporta.

Prvi električni tramvaj u Sarajevu je uveden prvog maja 1895. godine, kada je zamijenio dotadašnji tramvaj na konjsku vuču. Dakle, skoro dvije godine prije nego u Beču (28. januara 1897). Ostalo je zapisano da je tadašnje tramvaje proizvela firma “Simens-Sohukert” i bili su prvi nastali u njenim pogonima. Vozilo je moglo primiti 24 putnika, sa vagonima odvojenim za pušače i nepušače.

Oplakivanje omladine

Od tada je prošlo više od 130 godina. Sada…

Nepregledna kolona mladih, svakog dana iznova kreće se centralnim gradskim ulicama, što smatraju vidom otpora društvu u kojem je lični interes glavna vodilja političkih elita od završetka rata 1995. godine pa sve do sada, bez jasne vizije za budućnost.

“Sarajevo opet oplakuje svoju omladinu!”, poručio je Alen Alić, mladi aktivista koji redovno sudjeluje i u čitanju imena ubijene djece Gaze svakog utorka u gradskoj jezgri.

Alen je istaknuo da se Sarajevo naviklo da sahranjuje svoju omladinu.

“Odgovorni prođu sa minimalnim kaznama, zakoni ostaju nepromijenjeni, a ubijena omladina postaje samo statistika”, upozorio je. “Ali, dešava se nešto drugačije ovaj put u Sarajevu. Srednjoškolci i studenti danima blokiraju glavne saobraćajnice u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Rade to dostojanstveno, mirno, nenasilno, ali ipak sa velikom dozom oštrine potkrijepljene nepravdom. Sarajevo ovo još nije doživjelo i nema naznaka da će stati”.

Osjeća ponos zato što “ova generacija mladih ne pita za odobrenje, ne prihvata ultimatume”.

Alić dugo gleda kako su građani Sarajeva i države Bosne i Hercegovine u strahu jer ih “sistem ubija na svakom koraku, bez polaganja računa”.

“Strah za život je najopasnija valuta u današnje doba. Oslobađanje od straha za život čeka svoj trenutak, taj trenutak je Sarajevo dobilo, trenutak koji su nam omogućili mladi”.

Mladima su se na protestima pridružili građani.

Da čovjek zanijemi

Senadin Musabegović, teoretičar kulture i profesor na Univerzitetu u Sarajevu, poručio je da je brat poginulog jedan od boljih studenata na Filozofskom fakultetu, a da je stradali bio izvrstan student na Likovnoj akademiji i da je imao puno interesovanja. Musabegović predaje na oba ova fakulteta.

“Šta da čovjek razumno i racionalno kaže, kada neko sa takvim potencijalom nestane u takvom svijetu”, zapitao se Musabegović.

Osim da zanijemi.

Godinama su upravo mladi u Bosni i Hercegovini optuživani za apatiju. Govorilo se da su pasivni, da žele samo otići na Zapad, da ih politika ne zanima. Ova nesreća je pokazala suprotno. Masovno su izašli na ulice, uključujući srednjoškolce, tražeći odgovornost, ali i nešto više. Istinske promjene. Ne samo ostavke, već prekid kontinuiteta nemara.

Ostavke su brzo uslijedile, što baš i nije odlika Bosne i Hercegovine i Balkana, gdje su druge nesreće, smrtonosni požari, klizišta i saobraćajne tragedije prolazili bez političke odgovornosti i napuštanja funkcija.

Premijer Kantona Sarajevo, Nihad Uk, podnio je ostavku, čime je pala cijela kantonalna vlada.

“Mladi ljudi su digli glas i protiv Vlade koju predvodim. Danas podnosim ostavku na mjesto premijera Kantona Sarajevo”, napisao je Uk. “Duboko vjerujem da bi nam svima u Bosni i Hercegovini, kao i u susjednim zemljama bilo bolje kada bismo ponizno osluškivali glas mladih ljudi koji su izašli na ulice”.

Uk je opoziciji poručio da tragedija ne smije biti povod za podmetanje, širenje neistina i mešetarenje.

“Kao prvi čovjek ove Vlade želim da ljudi širom Bosne i Hercegovine shvate da imaju moć promjene i da ih slušamo. Preuzimam odgovornost, ne bježim od nje i zato ću nastaviti voditi procese dok se ne imenuje novi premijer Kantona Sarajevo”, završio je premijer u ostavci.

Prst uperen u sistem

Ostavku je podnio je i Senad Mujagić, direktor GRAS-a, javnog preduzeća za gradski saobraćaj, koji uključuje tramvaje, trolejbuse, autobuse, kombije, dakle žilu kucavicu javnog prijevoza.

“Ja ne bježim, ja sam tu. Djeca mi čitaju natpise: gdje je, krije se….”, rekao je novinarima Mujagić.

Na pitanje da li osjeća odgovornost, odgovorio je: “Kako da ne, ja sam direktor firme čije je vozilo udarilo i usmrtilo dijete”.

Poručio je da je na raspolaganju tužiocima u okviru pokrenute istrage.

Ostavkom premijera Nihada Uka, kako je napomenuo ministar saobraćaja Adnan Šteta, u ostavci je i čitava Vlada.

“Naša želja je da se ovo detaljno istraži i da odgovorni odgovaraju”, rekao je Šteta.

No, odgovor mladih glasi da nisu krivi samo pojedinci, nego sistem u kojem se godinama priča da su vozila zastarjela, da se tenderi namještaju, da se odgovornost razvlači, da se greške zataškavaju. Sistem u kojem tragedija mora odnijeti život da bi se nešto pokrenulo.

Na protestima se pojavio i Muriz Memić, otac stradalog Dženana Memića, čiji je slučaj prije deset godina postao simbol borbe protiv institucionalnog zataškavanja. Njegovo prisustvo je bilo podsjetnik da u Bosni i Hercegovini tragedije često prerastaju u dugogodišnje bitke s institucijama.

“Izašao sam dati podršku ovoj omladini”, izjavio je Memić. “Ovo je velika stvar što se omladina probudila. Oni su već uspjeli, Vlada je podnijela ostavku, vi znate da se ja borim deset godina, da ih prozivam za stanje u pravosuđu, policiji, sudstvu”.

Naglasio je da je njega Tužilaštvo prevarilo.

“Potrebno je sve iz temelja da se mijenja, a krenuti od pravosuđa”, istaknuo je Memić. “Gdje pravosuđe ne funkcioniše, nema države. Zakon mora biti jednak za sve. Imamo dobre zakone, ali se ne provode”.

Mirnodopska nebriga

U gradu koji je preživio rat, paradoksalno je da mirnodopska nebriga postane smrtonosna.

Ono što se događa u Sarajevu ima šire značenje. U zemlji u kojoj je odlazak mladih postao gotovo demografska konstanta, njihovo masovno prisustvo na ulici nosi drugačiju poruku: još im je stalo, još vjeruju da se nešto može ispraviti.

Transparenti koje su ispisali jasne su poruke svim vlastima, ali i ostalim građanima: “Tramvaji prije službenih vozila”.

Tek nedavno počela je nabavka novih vozila javnog prevoza, dok su višemilionski iznosi davani za skupocjene limuzine u kojima se voze funkcioneri.

“Tramvaj nije uzrok, tramvaj je posljedica”, transparent je koji zorno ilustruje poslijeratni period korupcije i nepotizma.

“Nemar je smrtna kazna nevinima”, jasna je optužba odnosa prema građanima, kojima su mladi takođe imali šta poručiti.

“Šutnja je saučesništvo!“

U ovom kontekstu, odzvanjaju riječi Meše Selimovića, koji je pisao o Bosancima kao ljudima koji “dugo se ne osvrću ni na što… a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači”.

Suština protesta

Sarajevo je sada u toj fazi kada građane “sve počne da se tiče”.

Ovi protesti su reakcija na nesreću, ali i istup generacije koja ne želi biti sljedeća statistika crne hronike, sa sistemom koji predugo funkcioniše po inerciji. Mladi demonstranti jasno poručuju: nije dovoljno da neko ode. Traže promjenu načina na koji se upravlja javnim dobrima, načina na koji se troši novac, načina na koji se preuzima odgovornost.

Mladi koji stoje na sarajevskim ulicama poručuju da nisu izdvojeni pojedinci. Hoće li se nakon toga ponovo uspavati ili će ovaj put ostati budni pitanje je koje bi moglo odrediti budućnost generacije koja odrasta između ratne traume svojih roditelja i tranzicijske nepravde vlastite svakodnevice.

Tramvaj je iskočio iz šina. Pitanje je hoće li se društvo vratiti u iste.