Sarajevo, grad koji pamti imena svoje ubijene djece, uveče u utorak, 10. februara, ponovo je postao mjesto globalne savjesti. Između Spomenika ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva i Vječne vatre, u strogom centru glavnog grada Bosne i Hercegovine, u nepreglednom nizu, građani su čitali imena ubijene djece Sarajeva i Gaze.

Kolona ljudi, duža nego ikada ranije, protezala se kroz središte grada. Roditelji ubijene djece Sarajeva čitali su imena ubijene djece Gaze, pretvarajući javni prostor u živi memorijal solidarnosti i otpora zaboravu.

Padala je kiša, niko se nije sklanjao.

Bilo je hladno, niko nije odustao.

Ljudi su stajali u nizu, sa papirima prekrivenim imena ubijene djece, izgovarajući njihova imena da se ne zaborave. U blizini su se vijorile zastave BiH i Palestine.

Poziv na ljudskost

“Čitanje imena ubijene djece poziv je da se ostane čovjek”, naveli su u pozivu Neformalna grupa građana, Udruženje roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva i Javna ustanova Gradski muzeji kao organizatori događaja. “Povezivanje imena ubijene djece Gaze s imenima ubijene djece opkoljenog Sarajeva (1992–1995) čin je solidarnosti i historijskog pamćenja. Upravo zato se kolektivno sjećanje građanki i građana Sarajeva ne zatvara u lokalni okvir, već se povezuje s ljudima širom planete koji prolaze kroz slična iskustva. Gaza je jedno od tih mjesta nekoliko decenija, a intenzivno više od dvije godine”.

U gradu koji je tokom srpske opsade čekao da svijet reaguje dok su djeca ubijana snajperima i granatama, imena danas imaju posebnu težinu. Čitanje imena djece iz Gaze, zajedno s imenima djece Sarajeva ubijene između 1992. i 1995. godine, historijski je dijalog između dva iskustva sistematskog nasilja nad civilima, između dva prostora koja dijele istu bol i isto pitanje: koliko vrijedi život djeteta u svijetu koji je navikao da broji mrtve?

Prostor između Spomenika ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva i Vječne vatre nije bio slučajan izbor. Simbolički povezuje nevinost žrtava s naslijeđem antifašističke borbe, podsjećajući da borba protiv fašizma, rasizma i kolonijalnog nasilja nije završena historijska epizoda, već trajna obaveza. U Sarajevu, gradu čije su rane još vidljive, ta odgovornost ima i lično ime.

“Imena izgovorena naglas prekidaju praksu u kojoj se djeca ubijaju bez posljedica po savjest svijeta”, poručili su organizatori.

Čitanje imena, koje se u Sarajevu odvija u kontinuitetu već dvije godine, svakog utorka, preraslo je u tihu, ali upornu formu građanskog otpora.

“Večeras je bilo tačno dvije godine od tog prvog čitanja, koje je, na prijedlog članice naše grupe Saide Nurović, preraslo u kontinuitet”, kaže Edina Kamenica, novinarka po čijim tekstovima su snimani filmovi i čije činjenice su korištene u sudskim postupcima protiv ratnih zločinaca u BiH.

“Svakog utorka, u 19 sati, mi stojimo u centralnom dijelu grada, kod Vječne vatre, tog simbola antifašizma, i čitamo imena ubijene palestinske djece. Nijednom dosad nismo preskočili to čitanje. Desi se ponekad da neko od nas izostane, ali tu su ostali da čitaju i za njega”.

Zahtjev za pravdu

Edina je sigurna da ju je upravo ovo čitanje spasilo osjećaja nemoći i omogućilo joj da pokaže na kojoj je strani.

“Večeras smo po prvi put čitali i imena ubijene sarajevske djece, njih 1601. Dosad to nismo radili zato što je naš generalni stav: kada čitamo imena ubijene djece Gaze, znači da mi pri tome mislimo i na djecu Sarajeva, Sudana, Ukrajine… Sva ta mrtva djeca od nas traže pravdu, a to prije svega znači kaznu za njihove ubice”, ističe naša sagovornica.

Ona sanja o danu kada će se obični ljudi dogovoriti preko društvenih mreža da svi izađu na ulice u isto vrijeme. Sigurna je da udruženi mogu učinit čuda.

“Zato, ne potcjenjujte našu moć”, ističe Edina Kamenica.

Nedaleko od nje stajao je Palestinac Amer El-Mordeha, žitelj glavnog grada BiH.

“U prizorima razaranja Sarajeva i BiH prepoznavao sam istu bol kakvu je moj narod doživio tokom Nakbe u Palestini”, kaže El-Mordeha.

lako živi ovdje i voli BiH i Sarajevo, srcem i dušom je vezan za Palestinu.

“Trenutak čitanja imena ubijene djece Sarajeva i Gaze me pogodio i lično: prije dvije godine u Sidonu, u Libanonu, ubijeno je šest članova moje porodice, među njima i dvoje djece”.

On naglašava da 20.000 djece ubijene u Gazi nisu tek brojke.

“Ako se danas, uprkos jasnim dokazima i prenosu uživo cionističkog zločina pred očima cijelog svijeta, ubijanje djece može poricati ili opravdavati, onda se moramo zapitati šta danas znači ono ‘nikad više’, te da li je s razlogom izostavljeno ‘nikad više nikome’”.

Među organizatorima je izuzetno aktivna arhitektica, profesorica Lejla Kreševljaković. Užurbano se kretala duž kolone i asistirala kome god je trebalo, uz puno podrške.

Poraz čovječanstva

“Za mene lično, to je možda najznačajnija stvar koju sam uradila u posljednje dvije godine, ne zato što mislim da je velika ili spektakularna, nego zato što je nužna”, napisala je Lejla Kreševljaković na mrežama, napominjući da je ovo 105. čitanje imena ubijene djece.

Ona se sjeća prvog čitanja, 13. februara 2024. godine.

“Moje prvo čitanje bilo je izrazito emotivno. Danas to uvijek kažem ljudima koji dolaze prvi put: jeste teško. Teško je jer čitate imena. I prezimena. I u tom trenutku shvatite da je svako ime jedno dijete. Jedan cijeli svijet. Jedan život koji je zauvijek prekinut. To saznanje boli. Ali ta bol nas istovremeno čini ljudima”, navela je profesorica Kreševljaković.

Napominje kako je svako ubijeno dijete, svaki izgubljeni ljudski život, poraz za cijelo čovječanstvo, na koji se nikada ne smijemo navići.

“Ovo neće zaustaviti rat. Ali neće dopustiti da se rat normalizira. Rat i ubijanje djece je najveće zlo koje se ljudima može desiti. I upravo zato je naša obaveza da se na to nikada ne naviknemo”.

Negdje na sredini Titove ulice, koja je zadržala ime po bivšem jugoslovenskom predsjedniku, stajala je TV voditeljica Sanela Kapetanović s transparentom na kojem je fotografija ubijenih Zainaba i Khalila Alaka koji su imali sedam, odnosno tri godine.

“Čitanje imena djece ubijene u Gazi svakog utorka ispred spomenika antifašizmu pokušaj je da sačuvamo vlastitu ljudskost. Izgovaranjem njihovih imena mi se obavezujemo da svojim tijelom, glasom, prisustvom svjedočimo njihovo postojanje, unatoč narativima dehumanizacije”, ističe Sanela Kapetanović.

Molitva i zavjet

Poručuje kako na taj način odbijaju laži o kolateralnoj šteti i “živim štitovima”.

“Sarajevo je ne tako davno oplakivalo vlastitu djecu, ubijana su u školama, na igralištima, u redu za vodu… Gađana precizno snajperom dok se oslanjaju na maminu ruku. Majku neće pogoditi, kako bi živjela njena bol. Sa tim majkama i očevima danas po 105. put u posljednje dvije godine Sarajlije su čitale imena djece ubijene u Sarajevu pod opsadom”.

Čitanje u Sarajevu je bilo, kako kazuje naša sagovornica, i molitva i zavjet.

“On odjekuje. Jer, kad ubijaju djecu, šutnja i ravnodušnost nisu neutralnost, nego saučesništvo”, ističe Sanela Kapetanović.