Sarajevska hagada nije samo knjiga. Ovaj iluminirani jevrejski rukopis nastao je u srednjovjekovnoj Španiji, nošen je u izbjeglištvu i spašavan u ratovima u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, koji je kroz stoljeća štitio ono što pripada svima.

Hagada je pisana rukom na pergamentu i oslikana zlatom i pigmentima. Vjeruje se da je jedna od najstarijih i najljepših knjiga na svijetu. Nakon progona sefardskih Jevreja krajem 15. stoljeća, knjiga je zajedno s izbjeglim porodicama stigla na Balkan, pronalazeći utočište u Bosni.

U Sarajevu je hagada sačuvana i postala je dio zajedničkog kulturno-historijskog naslijeđa, svjedočeći o dugoj tradiciji prihvata, suživota i zaštite kulturne memorije.

Dolazak u Sarajevo

“Knjiga je iz Španije, nakon izgona Jevreja, preko Italije, donesena u Sarajevo”, kaže predsjednik Jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini Jakob Finci, koji je u Drugom svjetskom ratu preživio zatočenje u koncentracionom logoru.

Ne zna se tačan datum kada je knjiga stigla u Sarajevo, ali Finci navodi kako postoje tragovi da su je donijeli italijanski rabini koji su dolazili u Sarajevo.

“Kako god bilo, našla se u posjedu porodice Koen – objašnjava Finci – koja je, kada je otac umro, ponudila knjigu na prodaju kulturno-prosvjetnom i humanitarnom društvu ‘La Benevolencija’. Porodica je tražila tadašnjih 150 forinti”.

“Kada je formiran [1888. godine], Sarajevsku hagadu je otkupio Zemaljski muzej. Tako je postala njegovo vlasništvo”, navodi Finci.

Krhka i neprocjenjiva, hagada je u Sarajevu pronašla više od skloništa. Pronašla je kontinuitet. Postala je dio identiteta grada, simbol suživota i kulturne odgovornosti, svjedok evropske historije koja se ne mjeri granicama.

“Zemaljski muzej je knjigu poslao u Beč na ekspertizu”, ističe Finci i dodaje da su analizu rukopisa radila dva profesora svjetskog glasa.

Nakon pripajanja Bosne Austrougarskoj, hagada je 1910.  vraćena u Sarajevo.

Knjiga je još samo jednom napustila grad, u doba socijalističke Jugoslavije, da bi bila prikazana na izložbi u Zagrebu.

“Uglavnom, tada se vratila u Sarajevo i više nikada nije napustila glavni grad Bosne i Hercegovine”, ističe Jakob Finci.

Naš sagovornik napominje kako je 2013. godine, kada je Zemaljski muzej bio privremeno zatvoren, Muzej umjetnosti Metropolitan iz Njujorka tražio da preuzme i izloži Sarajevsku hagadu, što je u to vrijeme bila svjetska vijest u medijima.

Zabranjeno iznošenje

“Naši organi i naša Komisija za zaštitu spomenika kulture nisu dali saglasnost. Čak je Skupština grada donijela odluku da je zabranjeno iznositi hagadu iz Sarajeva”, napominje Finci.

Tada su u Sarajevo došla dva znamenita kustosa iz Muzeja Metroplitan, analizirali rukopis, a potom izrazili žaljenje što nije izložena u Njujorku jer se radi o izuzetno vrijednom djelu.

Riječ je o rijetkom primjeru u svjetskoj muzejskoj praksi da vlasnik odbije izlaganje u jednom od najvažnijih muzeja na svijetu.

Finci podsjeća da je Sarajevska hagada postala simbol grada upravo zato što je preživjela sve historijske katastrofe. Poput feniksa, ponovo se pojavljuje nakon svakog razaranja, gradeći snažnu emocionalnu vezu sa Sarajlijama, koje je doživljavaju kao znak opstanka i kontinuiteta.

“Sarajlije su zaljubljene u nju na poseban način, smatrajući  da održava Sarajevo u životu”, navodi predsjednik sarajevske jevrejske zajednice.

Koliko hagada zaista znači Sarajlijama, govori historija ovog grada, u kojem je rukopis spašavan kada je bilo najteže.

Bosanski muslimani su ga 1941. godine sakrili pred nacistima, svjesni da time rizikuju vlastite živote. Muslimani koji su spašavali Jevreje uvršteni su među Pravednike među narodima, najviše priznanje jevrejskog naroda onima koji su u najtamnijim vremenima ostali ljudi.

Kao autor, pišući roman “Znaš li Nunu Montiljo?”, imao sam priliku istraživati život Jevreja u Bosni i Hercegovini, što me je dovelo i do priče o Salihu Pozderu, koji je za vrijeme rata zaštitio jevrejsku djevojčicu Rahelu Montiljo, skrivajući je pred nacistima i ustašama u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Rahela, čija je porodica ubijena u Holokaustu, postala je ugledna profesorica ekonomije, a svog spasioca Saliha Pozdera nazivala je svojim drugim ocem. Pozder je kasnije proglašen Pravednikom.

Spašavanje rukopisa

U Sarajevu je u najljepšem svjetlu ostalo upisano ime Derviša Korkuta, bibliotekara i kustosa Zemaljskog muzeja, poznatog orijentaliste. U vreme okupacije 1941. godine, Korkut je, u saradnji sa tadašnjim direktorom muzeja Jozom Petrovićem, uzeo neprocjenjivo vrijedan rukopis i sakrio ga, rizikujući život. Ubrzo je u muzej upao njemački general Johan Fortner i zahtijevao da mu se preda Sarajevska hagada. Dobio je lažan odgovor da su knjigu već odnijeli Nijemci.

Tokom srpske opsade Sarajeva 1992-1996. godine, Zemaljski muzej je bio na prvoj liniji. Enver Imamović, profesor emeritus sarajevskog Univerziteta, sa nekolicinom hrabrih ljudi, provukao se doslovno kroz metke i granate, iznio Sarajevsku hagadu i odnio na sigurno, u sef Narodne banke, dok je grad bio pod granatama.

Ta dva trenutka, udaljena pola stoljeća, povezuje ista ideja: kulturno naslijeđe ne pripada sili, nego savjesti. Zato Sarajevska hagada nije muzejski eksponat bez konteksta, nego živi dokaz da je moguće štititi tuđe kao vlastito.

Tek iz ove perspektive postaje razumljiva današnja politička buka.

Milorad Dodik, bivši predsjednik Republike Srpske, iz Izraela je najavio da će predložiti “vraćanje” Sarajevske hagade u Izrael, iako ona tamo nikada nije bila.

Kako je odmah ocijenjeno u zvaničnom Sarajevu, ova izjava ne otvara pitanje historije, nego neznanja, i ne govori o zaštiti jevrejske baštine, nego o zloupotrebi iste u dnevnoj politici.

“Sarajevo je oduvijek bilo i ostat će grad otvoren za sve ljude, bez obzira na njihovu nacionalnu, vjersku, rasnu ili bilo koju drugu pripadnost”, poručio je Samir Avdić, gradonačelnik Sarajeva, nekadašnji košarkaški reprezentativac Bosne i Hercegovine, s bogatom sportskom karijerom.

Avdić smatra da izjava bivšeg predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika predstavlja krajnje neodgovoran i uvredljiv pokušaj diskreditacije Sarajeva i njegovih temeljnih vrijednosti.

Historijska baština

“Takve izjave nisu samo napad na grad čiji sam gradonačelnik, već i ponosni građanin, na grad koji je vlastitim životima svojih građana sačuvao Sarajevsku hagadu kroz ratove, progone i razaranja”, istaknuo je gradonačelnik Avdić.

Poručio je da Sarajevska hagada nije niti će ikad biti predmet dnevnopolitičkih manipulacija, predstavlja “neprocjenjivi dio kulturno-historijske baštine Sarajeva, Bosne i Hercegovine, Evrope i cijelog čovječanstva”.

“Po ko zna koji put vrijeđaju se Sarajke i Sarajlije, građani grada koji je prvi u regiji obnovio sinagogu nakon Drugog svjetskog rata, koji Staru sinagogu čuva kao Muzej Jevreja Bosne i Hercegovine, te koji svake godine dostojanstveno obilježava Dan sjećanja na holokaust, njegujući kulturu sjećanja i poštovanja prema žrtvama i doprinosu Jevrejske zajednice razvoju našeg društva”.

“Obraćate se gradu koji je preživio najdužu opsadu u modernoj historiji – istaknuo je Avdić – braneći ideju zajedništva i humanosti, gradu koji je i u najtežim trenucima pružao utočište ljudima bez obzira na vjeru, naciju ili porijeklo. Ovo je jasan podsjetnik Miloradu Dodiku i svima koji dijele njegove stavove: nemate ni moralno ni političko pravo da govorite o Sarajevu i da mu držite lekcije. Sarajevo i Hagada su jedno, simboli opstanka, ali i pobjede!”.

Dodikova izjava, smatraju Sarajlije, ne predstavlja pitanje kulturne pravde, već pokušaj političke instrumentalizacije historije i njegovog dodvoravanja Izraelu kako bi ostvario svoje interese. Sarajevska hagada nije simbol protiv bilo koga niti sredstvo ideološkog sukoba. Ona je svjedok evropske historije, suživota i odgovornosti prema zajedničkom naslijeđu.

Vlasništvo države

“Ne postoji mogućnost izmještanja Sarajevske hagade jer se radi o vlasništvu države BiH, kao i sve ostalo u muzeju, a političari koriste priliku da se nekome dodvore, da dobiju neki sitni poen”, ističe Mirsad Sijarić, kustos Odjeljenja za arheologiju i kasni srednji vijek Zemaljskog muzeja.

Sijarić je donedavno bio direktor Zemaljskog muzeja, kada je podnio inicijativu da se prihodi od prodaje publikacije posvećene Sarajevskoj hagadi upute za pomoć Palestini. Na ovaj prijedlog je grubo reagovao upravo Milorad Dodik, koji ne priznaje genocid u Srebrenici i slavi srpske ratne zločince kao heroje.

“Sarajevska hagada je, kao i većina predmeta, zajedničko kulturno-istorijsko naslijeđe koje ostaje kao civilizacijska tekovina, ne nekog političkog sistema, nego generacija”, naglašava Sijarić.

On upozorava na tešku situaciju Zemaljskog muzeja koji je trideset godina bez finansiranja, takođe zbog srpske destruktivne politike u BiH. No, Sijarić ne amnestira ni političare u Sarajevu za patnju i teško preživljavanje ove institucije.

Tamo gdje pripada

“Zvuči ironično, ali mi smo zahvalni kada neko potegne ovakvo pitanje, pa nas se odjednom sjete”, zaključuje Mirsad Sijarić.

Sarajevo, Zemaljski muzej i Sarajevska hagada dijele istu sudbinu. Preživjeli su progone, ratove i opsade. I upravo zato hagada nije predmet koji se “vraća”. Ona je već tamo gdje pripada: u Zemaljskom muzeju, u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine.