Muzika, posebno rep, možda je glavni kanal pomoću kojeg imigranti druge generacije stiču vidljivost i sljedbenike u italijanskoj javnosti. Od Ghalija do Baby Ganga, preko umjetnika kao što su Sacky i Il Ghost, spisak neprestano raste. Ovoj listi nedavno se pridružio italijansko-bosanski umjetnik Doppelgänger, koji ima već stotine hiljada slušatelja.

Međutim, Alen Đokić – ovo je njegovo pravo ime – više je od repera. Njegove pjesme i sadržaji koji objavljuje na svojim Instagram i TikTok profilima prožeti su razmišljanjima o identitetu druge generacije, pripadnosti dijaspori, predrasudama i stereotipima. Razgovarali smo sa Doppelgängerom o ovim temama i još ponečemu.

Rođen si u Italiji u bosanskoj porodici i kroz svoju umjetnost često govoriš o svom identitetu. U pjesmi Dijaspora kažeš: “Previše Italijan da bih bio Bosanac, previše Bosanac da bih bio Italijan. ‘Podijeljeno srce’, daleko od svih i svega, dva doma, ali ne znam koji je pravi, ne znam ko sam”. Kako bi opisao odrastanje u ovoj situaciji i kako je danas doživljavaš?

Moji roditelji su Bosanci. Moj otac je došao u Italiju prije nego što je počeo rat, prvo u Milano, potom u Rim. Zatim su 1992. godine i moja majka i sestra pobjegle iz Bosne. U Rimu su postepeno izgradili novi život, a ja sam se rodio 2000. godine.

Moje djetinjstvo je bilo takoreći normalno. U poređenju sa drugom bosanskom djecom u Italiji, koja su odrastala okružena Bosancima, ja sam odrastao u Rimu među Rimljanima, eventualno uz pokojeg dječaka rumunskog ili albansog porijekla. Ovo iskustvo bilo je vrlo formativno i istovremeno duboko destabilizirajuće, jer hodaš po toj tankoj liniji ne znajući zbilja ko si.

Nikada mi ovo zapravo nije bio problem, naprotiv možda me je učinilo malo jačim. U jednom periodu svog života vidio sam samo negativne aspekte, ali nije dugo trajalo. Zatim je došao period kada sam se osjećao više kao Bosanac, onda period kada sam se osjećao više kao Italijan. Nakon 25 godina, pronašao sam neku vrstu mira, ali i dalje je poput vrteške: ponekad se osjećam više kao Italijan, ponekad više kao Bosanac.

Da li si zbog toga izabrao “Doppelgänger” kao svoje umjetničko ime?

“Alen Ɖokić” je zvučalo previše kantautorski. Želio sam pronaći novu ličnost čije se ime ne bi odnosilo ni na Bosnu ni na Italiju. U to vrijeme sam studirao njemački jezik i riječ “Doppelgänger” došla je skroz spontano. Ime je nevjerovatno, iskreno ga obožavam.

Ne želim sebe potpuno definisati kao Italijana. U meni je mnogo toga što se ne uklapa u sliku koju ljudi imaju o Italijanima, a nisam ni Bosanac kakvog ljudi zamišljaju. Možda je upravo ovo poenta.

U Bosni sam Bosanac, to je moj dom i to su moji korijeni, ali istovremeno i dalje pripadam dijaspori, nisam zaista odande. To se vidi po načinu na koji se oblačim, po mom ponašanju, mojim razmišljanjima, po mnogim mojim političkim stavovima, od kojih su neki, poput feminizma, potpuno suludi za moje sunarodnjake u Bosni. Iz Italije uzimam ono što je lijepo i ispravno za mene, i uzimam ono ispravno iz Bosne.

Kada i zašto si počeo stvarati muziku?

Iskreno, počeo sam iz dosade. Oduvijek sam bio osoba koja za nečim juri: na primjer, kada sam imao 12 ili 13 godina, pokrenuo sam YouTube kanal sa svojim prijateljima. Čak je imao i nekog uspjeha, ali onda mi je dosadilo. Bio sam dobar u fudbalu, ali mi je i to dosadilo. Potom sam pokrenuo stranicu o filmovima, jer sam veliki filmofil. Stranica je bila dobra, ali sam se smorio.

U jednom trenutku, sve u mom životu činilo se statičnim i rekao sam sebi: “Hajde da pokušam nešto napisati”. Već sam pisao poeziju, ali sam želio vidjeti mogu li dodati i rep.

Definišeš sebe “balkanskim kazivačem stihova” i, ako se ne varam, tvoje prve pjesme napisane su na bosanskom. Kako se snalaziš između italijanskog i bosanskog jezika i kojoj publici se obraćaš?

Da, početna ideja bila je da sa svojom muzikom doprem do Bosne. Ali brzo sam se predomislio. Prije svega, ne živim tamo, moj prvi dom je Rim. Zatim, repanje na bosanskom, polazilo mi je za rukom, da, ali nisam uspijevao reći sve što sam želio. U jednom trenutku sam ostvario saradnju s Frenkiejem, jedan od glavnih predstanvnika rep muzike u Bosni, i on mi je savjetovao da počnem repati na italijanskom.

Zapravo, bolji sam na italijanskom. U svakom slučaju, već postoje ljudi u Bosni koji repaju na bosanskom, tako da nisam potreban. Bosna je već tu, u Bosni, a ja treba da donesem Bosnu u Italiju, jer nedostaje. Izgleda da je zaista nedostajala, jer ko je mogao očekivati sav ovaj uspjeh?

Jedan sam od rijetkih u Italiji koji se zalažu za pitanja Balkana i druge generacije imigranata, ali moja muzika je namijenjena svima i imam mnogo obožavatelja iz Afrike, Azije i Latinske Amerike. Naravno, koristim balkanske i bosanske riječi, ali u mojim tekstovima prepoznaju se i druge osobe koje su tokom svog života emigrirale.

Ko je utjecao na tebe kada je u pitanju muzika?

Odrastao sam uz rep muziku, ali slušam i kubanski i meksički hip hop, jugoslovenski rok i pop, folk balade, jugoslovenske kantautore, turbo-folk, zatim američki rok, italijanske kantautore, zapravo od svega po malo.

U muzičkom smislu, moj glavni izvor inspiracije je jugoslovenska muzika, bosanska ili balkanska. Kada je riječ o tekstovima i temama, nesumnjivo su me inspirisali Gemitaiz, Nayt i Noyz Narcos, a posebno Ghali. Prvi put kada sam čuo Ghalija, rekao sam sebi: “Čovječe, osjećam da me ovo predstavlja”, i u tom trenutku javila mi se želja da i ja predstavljam nekog drugog.

Tvoj stil pisanja vrlo je blizak onome zbog čega je rep nastao, odnosno ideji da se da glas osobama koje su na izvjestan način marginalizovane. Teme tvojih pjesama, međutim, prilično su raznolike. Kako biraš o čemu ćeš govoriti?

Moje prve pjesme bile su vrlo introspektivne, nisu pokušavale reći ništa posebno. Kada sam shvatio da me neko sluša, postalo mi je jasno da imam teret na leđima: ja sam jedini bosanski Italijan koji repa i jedan od malobrojnih koji govore o Balkanu i Istočnoj Evropi na eksplicitan, politički i društveni način. Tako sam počeo stvari shvatati malo ozbiljnije. Nisu sve moje pjesme ozbiljne, ali sve imaju svoju svrhu. Čak je i konstantno korišćenje bosanskih i balkanskih riječi neka vrsta poruke.

Pored društvenih pitanja, rep takođe sadrži materijalne teme, poput razmetanja, što je u redu, ali ako se tvoja muzika fokusira isključivo na ovaj aspekt, onda je mrtva. Isto važi i za ograničavanje na društvena pitanja: zvučiš suvišno i ukalupiš se. Zadovoljan sam svojom mnogostrukošću: danas ću napisati ljubavnu pjesmu, sutra nostalgičnu ili društvenu, a prekosutra ću napraviti klupski hit, jer i to je moj život. I volim se razmetati, to se ne može poreći.

Jedna od neizbježnih društvenih tema u Italiji je situacija osoba migrantskog porijekla. U svojim tekstovima govoriš mnogo o diskriminaciji kojoj su ove osobe izložene. Koje je tvoje mišljenje o ksenofobiji u Italiji?

Čini mi se apsurdnim da 2025. godine još uvijek pričamo o migrantima i diskriminaciji. Ako me neko pita da li su Italijani rasisti, iskreno odgovorim da nisu, ali su neznalice. Često se te dvije stvari poklapaju, no čini mi se da u Italiji postoji mnogo više neznanja, ili čak lijenosti, ako hoćete: ne postoji želja da se sasluša ono što “drugačiji od tebe” ima da kaže. Meni je suludo da postoji takva ograničenost kada je riječ o određenim pitanjima, da ne pominjemo rat u Ukrajini ili Palestini.

Ne može se poreći da u Italiji postoje problemi vezani za imigraciju, tačno je da ima i kriminalaca. Ali ako se te etikete pripisuju tvojoj majci, koja je ovdje trideset godina i svaki dan naporno radi, ili tvom ocu, koji je uvijek bio pedantan i čist, onda je to besmisleno.