Od kraja Drugog svjetskog rata do sedamdesetih godina prošlog vijeka, poljoprivreda u Bosni i Hercegovini imala je vodeću ulogu u razvoju zajednica. Stočarstvo, voćarstvo i ratarstvo u napućenim bosanskim selima činili su dominantnu privrednu aktivnost, koja je u jeku industrijalizacije, kroz velike poljoprivredne kombinate, značajno doprinosila poslijeratnom razvoju Jugoslavije. Seljani su, pored rada u industriji i gradovima, ostvarivali dodatne prihode na svojim poljoprivrednim gazdinstvima, a proizvodi bosansko-hercegovačkog sela, poput kvalitetnog duhana, sireva, vina, voćnih i mesnih proizvoda, krasili su police trgovina širom svijeta.

Danas je u Bosni i Hercegovini selo zaboravljeno. Nekadašnje plodne oaze užurbanog života i proizvodnje praktično nestaju. Neka sela su, tokom ratnih dejstava, prisilno iseljena, ali više je onih koja se, pod pritiskom neimaštine posljednjih desetljeća, postepeno smanjuju te iščezavaju, prepuštena zubu vremena, ali i pogubnom dejstvu nemilosrdne eksploatacije prirodnih bogatstava.

Podaci posljednjeg popisa stanovništva (iz 2013. godine) pokazuju posljedice ovih trendova: oko 500 sela je potpuno prazno, u 1.486 živi manje od deset stanovnika. U 804 nema djece.

Ostaje stari svijet, pod krovovima trospratnica, građenih za više porodica, koje su danas rasute po gradovima i bijelom svijetu.

Legende o Bobovcu i suživot u Kraljevoj Sutjesci

“Zbogom ostaj, moja Bosno slavna, i u tebi do tri dobra moja – pšenica s Liješnice, riba iz Bukovice i voda s Radakovice, jer toga troga više nigdje na svijetu nema”, slavne su riječi koje je, prema narodnim predajama, izgovorila posljednja bosanska kraljica Katarina, kada je posljednji put napuštala utvrđeni grad Bobovac. Lokalna legenda kazuje da je potok Radakovica, od kojeg se kraljica Katarina s tugom rastala, dobio ime po vojvodi Radošu, vojnom zapovjedniku kraljevskog grada Bobovca. O njemu neslavna legenda kaže da je bez borbe predao ključeve grada osmanskim osvajačima, koji su ga zatim bacili s bobovačke litice pod kojom izvire rječica Radakovica, rekavši mu: “Kad si izdao svoje, izdaćeš i nas!“.

Legende svjedoče i o dobrim manirima ovdašnjih ljudi. Jedna od novijih vezana je za bogatog seljaka koji je namjeravao proputovati svijetom i ujedno obaviti hadž, odnosno svetu dužnost svakog imućnijeg muslimana. Ipak, predomislio se, pa je umjesto hodočašća obavio veliki hajr, (dobro i korisno djelo) za svoje sunarodnjake, podižući dva mosta preko rječica duž šumske staze, koja najkraćim putem povezuje planinska sela na obroncima Zvijezde sa Kraljevom Sutjeskom. Zanimljivo je da se u izgradnju i sam upustio, vukući građu na svom konju i vlastitim mišicama se boreći sa planinskim brzacima do konačne izgradnje oba mosta.

Građevine kraljevske rezidencije, simbola vojne i političke moći srednjovjekovne Bosne, i danas se nadvijaju nad živopisnim selima podno šumovitih planinskih lanaca centralne BiH. Desetak kilometara južnije, čarolija Kraljeve Sutjeske baštini mir i suživot prohujalog vremena. Ovdje se nalazi jedan od prvih franjevačkih samostana u Bosni i Hercegovini, koji i danas čuva umjetnine, bogate pisane i slikane arhive života na ovim prostorima, svojom magičnom prirodom, stoljetnim mirom i postojanošću zidina privlačeći brojne turiste iz zemlje i svijeta.

Svega nekoliko stotina metara dalje, polovinom 15. vijeka, izgrađena je jedna od prvih džamija u Bosni, da služi kao podsjetnik na suživot i međuvjersku saradnju na ovim prostorima. Stotinama godina, ljudi različitih vjerskih tradicija živjeli su ovdje u miru i međusobnom poštivanju, sve dok nije došao rat.

Nekad i sad

Preostalo stanovništvo ovdašnjih sela još pamti priče iz starine. Za bogatom domaćinskom sofrom, prepunom porcija kajmaka i sira s pogačom iz kućne radinosti, domaćih jagoda i salate, Zineta i Omer Juso iz sela Jusići pričaju nam o vremenu prije nego što su lokalne rijeke zagađene metalima iz kopova, šume ranjene bespravnom sječom, a plodna zemlja pretvorena u rudnička jalovišta.

“Imamo i sve ostalo: grah, krompir, voće, mlijeko… Sada držimo samo jednu kravu, a nekada su ljudi držali konje i volove, po dvije-tri štale se držalo hajvana (stoka, op.a.)”, priča nam Zineta, s tugom konstatujući da su nekada bogata imanja u ovim selima danas uglavnom prazna i zauvijek napuštena. Ni njeno troje djece više nije ovdje. Sin radi u Njemačkoj, a dvije kćerke su u Sarajevu.

“Omer je radio kao konobar u Varešu, njegov otac u željezari, ali su kod kuće držali konje, ovce i krave, pa se uvijek imalo. Jela se pečenica i sve domaće. Ostalo narod odnese na pijacu i proda. Nije ni sada loše, ali bolje je kad nas je u kući više, pa se spremi hrana za sve. Sad bukadar hrane, ali nigdje ljudi”.

U to vrijeme, najbliža čaršija, Vareš, bila je razvijen industrijski gradić, u koji se slijevalo radništvo iz okolnih sela.

“Vareš je u to vrijeme brojao oko 24.000 stanovnika i sigurno više od 11.000 zaposlenih. Autobusi su na stanicu dolazili krcati radnicima iz okolnih sela”, prisjeća se Omer, koji je cijeli svoj radni vijek proveo u vareškim ugostiteljskim objektima, gdje je svakodnevno susretao radnike vareške industrije. “Kad je rat krenuo propali su i željezara i rudnik, pogoni Energoinvesta, a i nekadašnja žila kucavica našega kraja – rudnik olova, cinka i barita. Vareš je ostao prazan. U njemu sad nema ni 6.000 stanovnika. Ljudi iz naših sela su ostali bez posla. Ovdašnji Hrvati su otišli ratom, a muslimansko stanovništvo je moralo ići zbog budućnosti svoje djece i iz zdravstvenih razloga”, priča nam Omer.

Do zeničke bolnice, koja im je najbliža (udaljena oko 60 km), jedva prohodnim makadamom putuje se satima, a u ambulanti u susjednom selu Dragovići, odavno nema ljekarâ. U područnoj školi, ka kojoj gravitiraju učenici iz nekoliko sela oko Vareša i u kojoj se školovalo više od stotinu učenika, ostali su samo jedan učitelj i jedan jedini đak.

Selo Kopljari, u kojem je živjelo pretežno katoličko stanovništvo, brojalo je oko tristo ljudi. U Gornjoj i Donjoj Borovici bilo je i do dvije hiljade stanovnika. Danas su sva katolička sela u ovom kraju gotovo potpuno prazna. Samo se malobrojni odlučuju na povratak. U desetak sela koja okružuju Vareš s južne strane, prema Kaknju, živjelo je u podjednakom broju muslimansko i katoličko stanovništvo. Na hiljade duša. Uvijek u ljubavi i slozi.

Omer kaže da je Hrvate u ratu “otjerala propaganda”. Direktnih ratnih dejstava ovdje nije bilo. Ni trideset godina nakon sukoba između Hrvata i Bošnjaka, legendarni suživot još se nije vratio u ove pitome krajeve, u kojima je ostalo vrlo malo stanovnika.

“Moj otac je imao osmoro djece. Dvanaestoro nas je bilo u jednoj kući. Postojalo je pravilo da se kuće grade za više porodica, jer se računalo da će nakon udaje ili ženidbe djeca ostati uz svoje roditelje. Ovo selce danas broji jedanaest ljudi, a prije, ne mogu tačno reći, ali oko pedeset ih je živjelo samo u zaseoku Jusići. Danas više nema mladih niti onih srednje generacije. A gdje nema djece, nema ni života”, sjetno konstatuje Omer.

Mlađi ljudi su, kaže, morali otići jer nisu imali posla, a od poljoprivrede se danas ne može prehraniti porodica. Malobrojnim seljacima se ne isplati proizvoditi za tržište. Poticaji koje obezbjeđuje država nisu ni blizu dovoljni da bi domaći krompir, grah ili mahuna uspješno konkurirali proizvodima iz uvoza. A onom ko bi svakog jutra morao putovati do svog radnog mjesta, nepremostiv problem bili bi loši putevi, kojim sada jedva saobraćaju i vozila javnog prometa.

Čak i turisti u pohodu na Bobovac većinu puta moraju ići pješice. Glavna putna komunikacija između sela i Kraljeve Sutjeske je izlokani makadam, a do Vareša je bezbjednost puta takođe čista lutrija.

Zbog ove nebrige za lokalno stanovništvo, ali i, slobodno se može reći, za kulturno-istorijske znamenitosti ovih područja, kojima se bh. političari vole pohvaliti, propadaju sve šanse za rast i razvoj. Zato se toliko grčevito brane strane investicije, koje se proglašavaju spasonosnom slamkom za posrnulu privredu Bosne i Hercegovine.

Vareški rudnik

Na mjestu nekadašnjih pogona kompanije Energoinvest, u Varešu, otvoren je novi rudnik. Britanska investicija proglašena je strateškom. Svečano su je podržale i ambasade Velike Britanije, Norveške i SAD-a, a kompaniji Adriatic Metals ostavljene su odriješene ruke da iskrči desetine hektara državne šume, uključujući i područje u drugoj i trećoj vodozaštitnoj zoni rijeke Bukovice, koja pitkom vodom snabdijeva oko 30.000 stanovnika Kaknja.

Ni država ni stanovništvo nisu dobili ništa od najveće poslovne transakcije u istoriji BiH, osim minimalne koncesione rente, koja iznosi manje od dva eura po toni rude. U okviru ove transakcije, kanadski Dundee Precious Metals za 1,25 milijardi dolara otkupio je rudnik Rupice od prethodnog investitora.

Lokalni aktivisti godinama su uzalud upozoravali na razorni uticaj – identifikovan još u fazi istraživanja bogatih rudnih nalazišta – koji ovaj projekt ima na kvalitet pitke vode u Kaknju, kao i na bezočno uništavanje šuma tokom pripreme eksploatacionog polja za rudnik.

“Iskrčili su šumu i izgradili sebi put, širok toliko da se kamioni mogu mimoići, uz sam Borovički potok, u Semizovoj Ponikvi. Borovički potok se sastaje sa rijekom Bukovicom koja vodom snabdijeva Kakanj”, potvrđuje naš domaćin Omer i dodaje: “Ko šta može, to je prodato. Niko ništa, kao, ne zna, a znaju oni što su pare pokupili”.

Voda je za ove ljude Božji dar. Ima je dovoljno, toliko da svaki zaselak ima bar po jednu javnu česmu, a stanovništvo ne pamti da je ikada bilo nestašice. Plaše se da će jednog dana i toga nestati, kao što su iščezle neprohodne, guste šume, koje naši domaćini pamte iz vremena svog djetinjstva. S pravom strahuju da će s njima nestati i sve legende, ljepota i bujnost ovih krajeva.