Edin Smailović, historičar, pisac i analitičar iz Bijelog Polja, jedan je od onih koji u Crnoj Gori otvoreno i bez kalkulacija govore o društvenim napetostima, političkim previranjima i historijskim obrascima koji i danas oblikuju balkansku stvarnost. Njegovi radovi često nadilaze dnevnu politiku i hvataju dublje slojeve, poput odnosa prema identitetu, percepcije drugog i drugačijeg. On je glas koji precizno povezuje događaje na terenu s njihovim historijskim korijenima.

Povod za ovaj razgovor su dramatični događaji u Crnoj Gori, gdje je fizički sukob između nekoliko Crnogoraca sa jedne strane i trojice stranih državljana sa druge (jedan Turčin i dva Azerbejdžanca) eskalirao u nasilne ulične reakcije, paljenje radnji čiji su vlasnici Turci i hitne političke odluke, uključujući privremenu suspenziju bezviznog režima s Turskom.

Incident je otvorio brojna pitanja o tome koliko je crnogorsko društvo danas ranjivo, gdje se nalazi na između modernizacije i starog identitetskog klizanja, ali i kakve posljedice ovakvi ispadi mogu proizvesti u krhkom regionalnom okruženju.

U razgovoru Edin Smailović otvoreno i s dubokim historijskim osjećajem govori o ovim događajima i o tome kakva budućnost očekuje Crnu Goru na putu prema Evropskoj uniji.

Kao historičar, kako tumačite nedavni incident u Podgorici, tačnije tuču u kojoj je korišten nož i povrijeđen jedan Crnogorac? Nakon incidenta rulja je krenula ulicama uzvikujući antiturske parole i napadajući radnje. Kakva je politička atmosfera u Crnoj Gori?

Prije svega, na početku je važno kazati jednu činjenicu. Kada su u pitanju ovakve pojave u Crnoj Gori, i uopšte na Balkanu, one skoro nikada nijesu spontane. Uglavnom se radi o režiranom “događanju naroda”, toliko puta viđenom na ovim prostorima od kraja osamdesetih godina prošlog vijeka do danas. Dakle, kada su u pitanju neredi koji su izbili u Podgorici oni imaju sve karakteristike pomno planirane operacije radi postizanja određenih ciljeva.

Činjenica da ovo može poljuljati same temelje na kojima je izgrađena današnja Crna Gora govori nam o tome da, nažalost, nemamo jake i ozbiljne državne institucije i da država ne vlada situacijom, već gasi požare ad hoc, od slučaja do slučaja.

Da li se u konačnici razjasnilo šta se dogodilo i postoji li zvaničan stav policije ko je koga prvi napao? Da li postoji odgovornost države da brže i jasnije informiše javnost?

Ne, i ne očekujem da će biti. Bojim se da se krizni menadžment policije pokazao nedoraslim ovakvim situacijama. Nijesmo na vrijeme i na adekvatan način informisali javnost. Ono što bi jedino bilo korisno nakon svih ovih promašaja jeste da se izvuče pouka za budućnost kako bismo znali gdje griješimo. Ali tako nešto se neće desiti jer priznanje da su se desili propusti traži i da se podnesu određene konsekvence u vidu ostavki visokih državnih funkcionera.

Koliko je opasno kada se javnost formira na osnovu početnih, nepotpunih informacija i koliko mediji i društvene mreže utiču na raspirivanje ili smirivanje ovakvih tenzija?

Mediji su se pokazali katastrofalnim kao i dio nevladinog sektora i građanskih aktivista. Danima prije incidenta koji je bio povod za ono što je kasnije uslijedilo, na društvenim mrežama i u pojedinim medijima trajala je kampanja protiv imigranata iz Turske uz obaveznu islamofobiju. Pri tome su uloge bilo jasno podijeljene. Jedni su bili otvoreno islamofobni, a drugi su to bili suptilno. Cilj onih koji su organizovali ovu krizu bio je da se dopre do što većeg broja ljudi u Crnoj Gori, dakle ciljali su na skoro sve slojeve društva.

Nedugo nakon incidenta, rulja je izašla na ulice uzvikujući “Turci napolje” i “Ubij Turčina”, a paljene su i radnje. Da li je riječ o simptomu nečeg većeg?

Da se razumijemo, dio društva u Crnoj Gori je islamofoban. Zato postoje određeni razlozi. Osmanska vlast u Crnoj Gori trajala je preko 400 godina, a muslimani su u tom sistemu bili privilegovani dio društva. Socijalistički period (1945-1990) je samo donekle uspio da suzbije ove razlike koje su devedesetih opet eskalirale. Danas nam prijeti da te razlike opet eskaliraju, ali mislim da nemaju razorni potencijal kao u prošlosti. Sa druge strane, ovo može dodatno učvrstiti podjele u već podijeljenom društvu.

Crna Gora je donedavno gajila imidž multietničke i tolerantne države. Da li mislite da taj imidž puca pod političkim i ekonomskim pritiscima?

To je bio imidž koji ni tada a posebno danas, nije imao uporište u stvarnosti. Crna Gora nikada, ni u jednom obliku nije bila moderno multietničko i tolerantno društvo. Desilo se samo to da je fasada sa oronule kuće pala i da je naša predivna i ukrašena vila zapravo jedna tužna straćara.

Pod teretom političkih i vjerskih neslaganja, i ekonomskih teškoća svakako da svaka podjela postaje oštrija. Političari u Crnoj Gori eksploatišu sve za šta im se ukaže prilika, pa naravno i ovo.

Vlada Crne Gore je promptno suspendovala bezvizni režim za Tursku, koja je najavila mogući odgovor. Može li ova situacija prerasti u ozbiljniju diplomatsku krizu?

Postoje dva moguća odgovara. Prvi je da je Vlada Crne Gore reagovala ovako da smiri potencijalne šire nemire i ako je tako to govori o slabosti države i nedostatku snage da se izađe na kraj sa bilo kojom ozbiljnom sigurnosnom krizom.

Drugi je da je Crna Gora ovu situaciju iskoristila da ispuni obavezu prema Evropskoj uniji koja već duže vrijeme traži od Crne Gore da uvede vize građanima Turske i još nekih država. Vrijeme će pokazati koja od ove dvije pretpostavke je tačna.

Mislim da ovo neće prerasti u ozbiljnu diplomatsku krizu. To ipak nikome od zainteresovanih strana nije u interesu. Nadam se da Turska neće reagovati tako brzo kao Crna Gora. Ako nam ipak uvedu vize to će realno iskomplikovati život građanima Crne Gore koji planiraju putovati u Tursku, a posebno onima koji se liječe tamo. I pored svih izazova mislim da su odnosi još uvijek dobri. I Turska i Azerbejdžan su uticajne države, koje će sigurno preduzeti sve potrebne mjere za zaštitu svojih građana u Crnoj Gori.

Šta bi, po vašem mišljenju, trebali biti prvi koraci države kako bi se spriječila slična eskalacija i šta bi mogla biti dugoročna strategija za očuvanje međunacionalnog povjerenja u Crnoj Gori?

Prvi korak bi bio da država kaže potpunu istinu o prethodnim događajima, ali i da bez ustezanja kazni svaki vid manifestacije mržnje na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Budući da nijedno od ovo dvoje u skorije vrijeme nije realno, nije realno ni da brzo dođemo do bilo kakve ozbiljne strategije za bilo šta pa ni za očuvanje međuetničkog i međuvjerskog sklada.

Da se razumijemo, koncept etnički čistih prostora na Balkanu je definitivno propao. Propale su, zasluženo, i nacije na Balkanu. Migranti po raznim osnovama, na duži rok, postaće dio Crne Gore i siguran sam, trajno oplemeniti ovu zemlju. Trenutna situacija iistovremeno je i vapaj gubitnika. Na duži rok, Crna Gora će u vjerskom i etničkom pogledu biti raznovrsnija nego ikada.

Crna Gora nije izašla čistih ruku iz ratova devedesetih godina prošlog vijeka. Pisali ste o hapšenjima bošnjačkih izbjeglica u Crnoj Gori i deportacijama koje su sprovodile vojne snage bosanskih Srba pod vodstvom Radovana Karadžića, koji je pred Haškim tribunalom osuđen za mnogobrojne zločine, među kojima genocid. Kako danas Crna Gora gleda na taj period?

Crna Gora se nevoljno osvrće na taj period i događaje. Najradije bi da se na taj period stavi zabrana bilo kakvog sjećanja. Nasreću, mala grupa pojedinaca (uglavnom žena) i nekoliko nevladinih organizacija to ne dozvoljavaju. Ali vidite, koliko god mi pokušavali da gurnemo pod tepih to zlo, ono nam se uvijek u nekom vidu vrati. U suštini, ovakvim djelovanjem trenutno radimo protiv sebe i svojih pravih interesa.

Kako vidite budućnost Crne Gore kada je riječ o približavanju Evropskoj uniji, odnosima sa susjednim državama, poput Bosne i Hercegovine, i unutrašnjoj stabilnosti?

Crna Gora će, ne svojom zaslugom, vrlo brzo postati članica Evropske unije. Posebno će to biti dobra vijest za Bosnu i Hercegovinu. To naravno neće zaliječiti naše unutrašnje podjele, ali će još više smanjiti razornu moć ekstremnih i desnih struktura u zemlji. Da zaključim na kraju: neće biti idealno ali se ipak kreće naprijed.