Kišova omiljena šansona
Duboka povezanost Danila Kiša s muzikom, posebno s melanholičnom mađarskom pjesmom “Szomorú vasárnap” (Tužna nedjelja). Kroz anegdote, on prepričava kako ga je ova melodija dirnula i kako je Kiš volio pričati priču o njenom kompozitoru, Rezsőu Seressulega
Danilo Kiš
Danilo Kiš
Dve godine sam učio violinu – naslov je 27. poglavlja Izvoda iz matične knjige rođenih1 Marka Tompsona u Priči o Danilu Kišu. Plod je istraživanja muzičkih afiniteta autora trilogije Porodični cirkus (Bašta, pepeo; Rani jadi; Peščanik) i drugih djela. Kao sinteza muzičkih afiniteta i iskustava Danilwa Kiša, jedno je od sretnijih poglavlja u ovoj, uglavnom korisnoj biografiji2 velikog evropskog pisca XX stoljeća.
“Miroslav Karaulac je sedamdesetih godina bio s njima u nekoj beogradskoj kafani kad im je pristupio romski pjevač pjevajući uz citru poznatu mađarsku pjesmu o izgubljenoj ljubavi. Kiš je, vidno uznemiren, skočio i pitao ga kako zna tu pjesmu. ‘Kako to misliš?’, upitao je pjevač njega. ‘Pa pevao sam ti je na Skadarliji svake noći pre dvadeset godina’”, Tompson tako ilustruje Kišovu “ranjivost prema plimi osjećanja koju pjesme mogu osloboditi”.
Mađarska pjesma koju je, prema sjećanju pisca Miroslava Karaulca (1932-2011), Kiš tako često slušao u krčmama beogradske boemske četvrti Skadarlija?
U Pričama o Danilu Kišu, zbirci u izdanju beogradskog Arhipelaga (2016), u kojoj tridesetak srpskih i ex jugoslavenskih pisaca pripovijeda o Piscu, nalazi se i memoarski zapis Tužna je nedelja rediteljke i književnice Vide Ognjenović. (Tompson je prvi dio njenog sjećanja na Kiša bio već prethodno uvrstio u svoj Izvod iz matične knjige rođenih).
Zapis Vide Ognjenović slika je jednog sparnog junskog popodnevnog u Beogradu, sredinom sedamdesetih. Kiš, u autorkinom stanu, sa njom i Mirkom Kovačem, “melanholičan i narogušen”, “u nekom čudnom raspoloženju”, pjevuši jednu mađarsku pjesmu. I čudi se što je nepoznata njegovoj prijateljici, koja je razumjela samo poneke riječi pjesme Szomorú Vasárnap. “Nešto je o belom cveću i o nedelji, rekla sam (…), feher, što znači belo, virágal, cvetovi, i vasárnap, nedelja, ali stvarno ne znam tu pesmu (…) Šereš Reže, izgovorio je onda kao učitelj, očekujući da mi time sve razjasni i da se najzad setim lekcije…”.
Kiš je jedva povjerovao da ni Mirko Kovač, ni Vida Ognjenović nikad nisu čuli pjesmu Tužna je nedjelja (tekst na mađarskom i na srpskom) niti su znali ko je mađarski pjevač Šereš (Budimpešta, 1899-1968). Prilažem i link vokalno-instrumentalnog izvođenja.
“Ljudi, velika zvezda je bio taj Šereš Reže, genije šansone, počeo je živahno da nam objašnjava, paleći cigaretu. Svirao je u jednoj maloj peštanskoj kafani Kispipa, uglavnom svoje kompozicije. U taj ćumez je, kažu, dolazio čitav mondeni svet Evrope, kao u svetilište, čak i persijski šah. Slavni muzičari su ga slušali stojeći, jer nije bilo mesta. A bio je potpuno samouk, ni dana škole. Priča se da je komponovao zviždući. Na kuhinjskom stolu je crtao dirke, prelazio rukama preko njih i zviždao. Izludeo je ovim šlagerom Evropu. U stvari, ceo svet je negde sredinom tridesetih pošašaveo za peštanskom melanholijom i pesmom Tužna je nedelja. U jednom periodu je bila zabranjena pod optužbom da izaziva suicidne nagone kod ljudi, jer su samoubice ispisivale reči te pesme na oproštajnim pismima. I znate šta, po kafanama su je izvodili tajno, samo po narudžbini bogatih i uticajnih desperadosa. Kažu da su je u Pešti za vreme rata nemački oficiri naručivali nekim lozinkama i naročitom mimikom…”.
Kada ga je Ognjenović upitala je li pjevač živ, Kiš je odgovorio: “Ne, ne, ja mislim da se Šereš Reže ubio (…) i to nedavno. Uspeo je da, kao Jevrejin, preživi rat, to znam, krili su ga u Pešti obožavaoci i prijatelji, ali mislim da su ga komunisti počistili kao buržoaski sentimentalizam. Čini mi se da mi je rekao neki od ovih mađarskih pisaca da je kasnije (…), u očajanju skočio kroz prozor svog peštanskog stana, jer više nije nastupao. Inače, zaradio je velike pare pre rata, ali, pošto se nije usuđivao da se makne iz Pešte, i svoje male kafane Kispipa, umro je od gladi, jer se posle ni centa nije moglo uneti u Mađarsku iz inostranstva…”.
Autor teksta pjesme zapravo je novinar i pjesnik Laslo Javor (Jávor László, Budimpešta, 1902- Kan, 1992), Šerešovi su muzička adaptacija i izvođenje, po nekima “najdepresivnije pjesme na svijetu”, počevši od sredine tridesetih godina prošlog stoljeća. Nije uzalud nazvana “Hungarian suicide song”. Ubrzo je postala veoma poznata u svijetu, tako da je prevedena i pjevana na raznim jezicima, a 1941. slavna Bili Holidej snimila je ploču Gloomy Sunday.
Za jedno od mogućih objašnjenja Kišovog doživljaja Tužne nedjelje i vezanosti za ovu šansonu morali bismo se prisjetiti prvog perioda njegove mladosti, dakle njegovih cetinjskih godina, prvih iskustava sa “cvijećem biblioteke” svog ujaka, prvih poetskih pokušaja. “U gimnaziji sam nastavio da pišem pesme i da prevodim mađarske, ruske i francuske pesnike, u prvom redu radi stilske i jezičke vežbe: spremao sam se za pesnika i izučavao književni zanat…”, veli Kiš u Gorkom talogu iskustva. Znano je da je Kiš rano shvatio da nije rođen za pjesnika, ali pjesnike je prevodio od svojih prvih koraka u gradnji svoje književne radionice. Prevodio je, na svoj način, prvenstveno mađarske, ruske, francuske pjesnike. “Na svoj”? Mislim na činjenicu da su Kišovi prevodi zapravo bili prepjevi i, kao takvi, plod jednog emotivnog i intelektualnog boravka u kući poezije drugih.
Brojni su autori koji su se našli u fokusu Kišovih zanimanja: Pasternak, Apoliner, Bjeli, Kornej, Ahmatova, Gotje, Gumiljov, Malarme, Mandeljštam, Brodski…
Ipak, među onima sa kojima je osjećao neku posebnu blizinu nalazim Endrea Adija, Sergeja Jesenjina i Marinu Cvjetajevu.
Dodajem, možda krajnje subjektivno: iz Adijeve “kuće” Kiš nikad nije izašao. Bili su istinski srodnici, vjerujem, prije svega u prostiranju poetskog u dubinu na čijem dnu je melanholija. Evo jedne strofe iz Adijevog Rođaka smrti, u kojoj bismo mogli naći dosta Šerešove melanholije:
Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.
“Pišem jer ne znam ništa drugo da radim; jer od svega što bih mogao da radim, ovo radim najbolje i (I hope) bolje od drugih…”, ponavljao je Kiš. Ako bismo “pišem” zamijenili sa “pjevam”, zar to nije bio imaginarni credo Šerešov? Još jednog srodnika po melanholiji, Adijevog i Kišovog.
—
[1] Mark Thompson: Birth Certificate. The Story of Danilo Kiš, Cornell University Press, 2013; Izvod iz knjige rođenih prva je biografija i kritička studija o Danilu Kišu na engleskom jeziku. U ex Jugoslaviji knjiga je objavljena 2014 – u Beogradu (Clio) i Sarajevu (Buybook), u prevodu Muharema Bazdulja.
[2] Proizvod jednog istrajnog rada i strastvenog istraživanja, Tompsonova knjiga je izazvala brojne pohvalne ali i razložno kritičke reakcije. Ukazujem na kritički pogled profesora Zorana Milutinovića.
Tag:Muzika
Kišova omiljena šansona
Duboka povezanost Danila Kiša s muzikom, posebno s melanholičnom mađarskom pjesmom “Szomorú vasárnap” (Tužna nedjelja). Kroz anegdote, on prepričava kako ga je ova melodija dirnula i kako je Kiš volio pričati priču o njenom kompozitoru, Rezsőu Seressulega
Danilo Kiš
Danilo Kiš
Dve godine sam učio violinu – naslov je 27. poglavlja Izvoda iz matične knjige rođenih1 Marka Tompsona u Priči o Danilu Kišu. Plod je istraživanja muzičkih afiniteta autora trilogije Porodični cirkus (Bašta, pepeo; Rani jadi; Peščanik) i drugih djela. Kao sinteza muzičkih afiniteta i iskustava Danilwa Kiša, jedno je od sretnijih poglavlja u ovoj, uglavnom korisnoj biografiji2 velikog evropskog pisca XX stoljeća.
“Miroslav Karaulac je sedamdesetih godina bio s njima u nekoj beogradskoj kafani kad im je pristupio romski pjevač pjevajući uz citru poznatu mađarsku pjesmu o izgubljenoj ljubavi. Kiš je, vidno uznemiren, skočio i pitao ga kako zna tu pjesmu. ‘Kako to misliš?’, upitao je pjevač njega. ‘Pa pevao sam ti je na Skadarliji svake noći pre dvadeset godina’”, Tompson tako ilustruje Kišovu “ranjivost prema plimi osjećanja koju pjesme mogu osloboditi”.
Mađarska pjesma koju je, prema sjećanju pisca Miroslava Karaulca (1932-2011), Kiš tako često slušao u krčmama beogradske boemske četvrti Skadarlija?
U Pričama o Danilu Kišu, zbirci u izdanju beogradskog Arhipelaga (2016), u kojoj tridesetak srpskih i ex jugoslavenskih pisaca pripovijeda o Piscu, nalazi se i memoarski zapis Tužna je nedelja rediteljke i književnice Vide Ognjenović. (Tompson je prvi dio njenog sjećanja na Kiša bio već prethodno uvrstio u svoj Izvod iz matične knjige rođenih).
Zapis Vide Ognjenović slika je jednog sparnog junskog popodnevnog u Beogradu, sredinom sedamdesetih. Kiš, u autorkinom stanu, sa njom i Mirkom Kovačem, “melanholičan i narogušen”, “u nekom čudnom raspoloženju”, pjevuši jednu mađarsku pjesmu. I čudi se što je nepoznata njegovoj prijateljici, koja je razumjela samo poneke riječi pjesme Szomorú Vasárnap. “Nešto je o belom cveću i o nedelji, rekla sam (…), feher, što znači belo, virágal, cvetovi, i vasárnap, nedelja, ali stvarno ne znam tu pesmu (…) Šereš Reže, izgovorio je onda kao učitelj, očekujući da mi time sve razjasni i da se najzad setim lekcije…”.
Kiš je jedva povjerovao da ni Mirko Kovač, ni Vida Ognjenović nikad nisu čuli pjesmu Tužna je nedjelja (tekst na mađarskom i na srpskom) niti su znali ko je mađarski pjevač Šereš (Budimpešta, 1899-1968). Prilažem i link vokalno-instrumentalnog izvođenja.
“Ljudi, velika zvezda je bio taj Šereš Reže, genije šansone, počeo je živahno da nam objašnjava, paleći cigaretu. Svirao je u jednoj maloj peštanskoj kafani Kispipa, uglavnom svoje kompozicije. U taj ćumez je, kažu, dolazio čitav mondeni svet Evrope, kao u svetilište, čak i persijski šah. Slavni muzičari su ga slušali stojeći, jer nije bilo mesta. A bio je potpuno samouk, ni dana škole. Priča se da je komponovao zviždući. Na kuhinjskom stolu je crtao dirke, prelazio rukama preko njih i zviždao. Izludeo je ovim šlagerom Evropu. U stvari, ceo svet je negde sredinom tridesetih pošašaveo za peštanskom melanholijom i pesmom Tužna je nedelja. U jednom periodu je bila zabranjena pod optužbom da izaziva suicidne nagone kod ljudi, jer su samoubice ispisivale reči te pesme na oproštajnim pismima. I znate šta, po kafanama su je izvodili tajno, samo po narudžbini bogatih i uticajnih desperadosa. Kažu da su je u Pešti za vreme rata nemački oficiri naručivali nekim lozinkama i naročitom mimikom…”.
Kada ga je Ognjenović upitala je li pjevač živ, Kiš je odgovorio: “Ne, ne, ja mislim da se Šereš Reže ubio (…) i to nedavno. Uspeo je da, kao Jevrejin, preživi rat, to znam, krili su ga u Pešti obožavaoci i prijatelji, ali mislim da su ga komunisti počistili kao buržoaski sentimentalizam. Čini mi se da mi je rekao neki od ovih mađarskih pisaca da je kasnije (…), u očajanju skočio kroz prozor svog peštanskog stana, jer više nije nastupao. Inače, zaradio je velike pare pre rata, ali, pošto se nije usuđivao da se makne iz Pešte, i svoje male kafane Kispipa, umro je od gladi, jer se posle ni centa nije moglo uneti u Mađarsku iz inostranstva…”.
Autor teksta pjesme zapravo je novinar i pjesnik Laslo Javor (Jávor László, Budimpešta, 1902- Kan, 1992), Šerešovi su muzička adaptacija i izvođenje, po nekima “najdepresivnije pjesme na svijetu”, počevši od sredine tridesetih godina prošlog stoljeća. Nije uzalud nazvana “Hungarian suicide song”. Ubrzo je postala veoma poznata u svijetu, tako da je prevedena i pjevana na raznim jezicima, a 1941. slavna Bili Holidej snimila je ploču Gloomy Sunday.
Za jedno od mogućih objašnjenja Kišovog doživljaja Tužne nedjelje i vezanosti za ovu šansonu morali bismo se prisjetiti prvog perioda njegove mladosti, dakle njegovih cetinjskih godina, prvih iskustava sa “cvijećem biblioteke” svog ujaka, prvih poetskih pokušaja. “U gimnaziji sam nastavio da pišem pesme i da prevodim mađarske, ruske i francuske pesnike, u prvom redu radi stilske i jezičke vežbe: spremao sam se za pesnika i izučavao književni zanat…”, veli Kiš u Gorkom talogu iskustva. Znano je da je Kiš rano shvatio da nije rođen za pjesnika, ali pjesnike je prevodio od svojih prvih koraka u gradnji svoje književne radionice. Prevodio je, na svoj način, prvenstveno mađarske, ruske, francuske pjesnike. “Na svoj”? Mislim na činjenicu da su Kišovi prevodi zapravo bili prepjevi i, kao takvi, plod jednog emotivnog i intelektualnog boravka u kući poezije drugih.
Brojni su autori koji su se našli u fokusu Kišovih zanimanja: Pasternak, Apoliner, Bjeli, Kornej, Ahmatova, Gotje, Gumiljov, Malarme, Mandeljštam, Brodski…
Ipak, među onima sa kojima je osjećao neku posebnu blizinu nalazim Endrea Adija, Sergeja Jesenjina i Marinu Cvjetajevu.
Dodajem, možda krajnje subjektivno: iz Adijeve “kuće” Kiš nikad nije izašao. Bili su istinski srodnici, vjerujem, prije svega u prostiranju poetskog u dubinu na čijem dnu je melanholija. Evo jedne strofe iz Adijevog Rođaka smrti, u kojoj bismo mogli naći dosta Šerešove melanholije:
Ja sam rođak smrti.
Volim ljubavi koje ginu
I da poljubim svakog ko odlazi
U daljinu.
“Pišem jer ne znam ništa drugo da radim; jer od svega što bih mogao da radim, ovo radim najbolje i (I hope) bolje od drugih…”, ponavljao je Kiš. Ako bismo “pišem” zamijenili sa “pjevam”, zar to nije bio imaginarni credo Šerešov? Još jednog srodnika po melanholiji, Adijevog i Kišovog.
—
[1] Mark Thompson: Birth Certificate. The Story of Danilo Kiš, Cornell University Press, 2013; Izvod iz knjige rođenih prva je biografija i kritička studija o Danilu Kišu na engleskom jeziku. U ex Jugoslaviji knjiga je objavljena 2014 – u Beogradu (Clio) i Sarajevu (Buybook), u prevodu Muharema Bazdulja.
[2] Proizvod jednog istrajnog rada i strastvenog istraživanja, Tompsonova knjiga je izazvala brojne pohvalne ali i razložno kritičke reakcije. Ukazujem na kritički pogled profesora Zorana Milutinovića.
Tag:Muzika
