I funerali di Milan Jelic

U histeričnoj potrebi da se od svega u ovoj državi napravi politika, čak i tamo gdje politici uopšte nema mjesta, otišlo se predaleko: Čak i sahrane postaju mjesta gdje se u ime političkih manipulacija ne poštuju ni ljudi ni običaji

11.10.2007. -  Zlatko Dizdarević Sarajevo

U Sarajevu kruži dosjetka koja bi u normalnim uslovima bila obični vic, a danas je, nažalost, istina: "Ovdje se više ni ćevapčići ne mogu pojesti a da to nije politika !" Prvo su politički čistunci još prije par godina počeli da prebrojavaju mjesta gdje se uz ćevapčiće može popiti pivo ili čaša vina, nasuprot ćevabdžinicama gdje je to nemoguće zbog "pravovjernosti" gazde. Tako su se i gosti počeli odvajati na one koji će na ćevape uz pivo i na one za koje je pivo bezmalo zločin. Ne treba pominjati, naravno, da nije malo onih što su se prsili javnim zaobilaženjem ćevapdžinica "sa pivom" prije podne, a tumarali ulicama polupijani popodne. Istinska religija u ime koje se sve ovo navodno radilo sa cijelom pričom nema nikakve veze.
Cilj je, zapravo, čista primitivna manipulacija u ime "politike" i političkog dodvoravanja. Hvaljenje vjerom je IN.

Cijela priča je u bosanskim selima i gradovima sa bošnjačkom većinom dodatno radikalizirana u vrijeme mjeseca ramazana. Tamo više nije problem samo pivo i čaša vina, već se prebrojavanja sada obavljaju na mnogo pedantniji način: u kojim se restoranima uopšte priprema hrana tokom dana kada uz ramazan vjernici poste. Ili, u kojim ćevapdžinicama i restoranima "nevjernici" krše islamsko pravilo pa spremaju hranu i poslužuju goste koji ne poste. Ono što je do nedavno bilo elementarno pravo svakog građanina u izboru svog ličnog odnosa prema religijskim običajima, sada se predstavlja kao "politika". Stvoren je takav ambijent da se masama ljudi sugeriše šta je to "pravovjernost" a šta "vjersko-politička nekorektnost" u javnom ponašanju. Pravo na individualni izbor nekako je prešutno suženo na najmanju moguću mjeru.

Više puta je na ovom mjestu ponovljena notorna istina u vezi sa Bosnom i Hercegovinom na koju se malo ko osvrće: Nije najpogubnija činjenica u vezi sa ovom državom - mada jeste značajna i bolna - ustavno i institucionalno rasulo kojim se danas svi bave. I međunarodna zajednica i potpuno heterogene političke snage u zemlji. Drama Bosne i Hercegovine je prije svega u strašnoj eroziji društva i vjekovima stvaranim društvenim odnosima. Istini za volju, nikada stanovnicima ovih prostora (Bosna se kao državna činjenica pominje u pisanim dokumentima još u X stoljeću) džava kao institucija nije bila važnija od društvenog odnosa u njoj. Komšija je uvijek bio važniji od opštinskog funkcionera, od načelnika, ministra ili guvernera. Na toj supstanci je izgrađena specifičnost Bosne, na njoj je uspostavljen i sasvim poseban sistem vrijednosti.

Izmješanost u vjerskom, nacionalnom, kulturnom i svakom drugom smislu jesu realnost odvajkada, a ne nametnuta politika. Na toj činjenici svoj poseban značaj imale su i vrijednosti kao što su tolerancija, dijalog, sposobnost da se čuje i razumije onaj drugi u susjednom dvorištu, spremnost na uvažavanje tog drugačijeg, svijest o komproimisu i dogovoru. Za ljude te države "raskršće" je u mentalnom smislu bilo mjesto gdje se susreću i ukrštaju različiti putevi, a ne mjesto gdje se putevi razilaze. Smisao politike bio je kako pronaći tačku susreta, a ne kako insistirati na različitosti pravaca u kojem će se putevi rasuti.

Današnja politika, osmišljavana i realizirana kao nasilna surogat-politika kojoj je u osnovi vlast pojedinca i grupe, a ne interes većine, potpuno je preokrenula cijelu priču. Gospodari zla na ovim prostorima, zato, veoma dobro znaju da moraju prvo temeljito razoriti bivšu matricu zajedničkog života. Njihovi lideri u toj operaciji danas su ljudi koji ne priznaju dijalog, koji ne žele da čuju drugoga, koji ne uvažavaju različitost i koji nisu spremni na kompromis. Današnji politički lideri potpuno su inkompatibilni sa vrijednostima koje su oduvijek bile u temeljima bh. društva. Vrhovna vrijednost aktuelnih politika na Balkanu je manipulacija ljudima, utjerivanje straha i prevare. Na tome će se stvarati odvojene homogenizacije i formirati plemena koja traže svoje poglavice. Ne poštuje se čovjek kao vrijednost i kao individua čak ni u smrti.

Minule srijede u Modriči, malom gradu u državi Bosni i Hercegovini, u entitetu koji se zove Republika Srpska, sahranjen je Milan Jelić, predsjednik tog entiteta. Umro je mlad od srčanog udara. Sahrana je bila organizovana kao velikom predsjedniku velike države. Hiljade građana, desetine sveštenika, stotine zvanica, diplomatski kor, domaći politički lideri i predsjednik susjedne države, počasni plotuni, pleh-muzika, zastave, kamere, svijeće i cvijeće. Najtužnije je bilo gledati roditelje koji sahranjuju sina. To je uvijek drama sama po sebi.

Pokraj preko noći izgrađene mramorne grobnice bili su Jelićevi najbliži politički saradnici. I dvojica od trojice među njima nad mrtvim ocem, sinom, suprugom, prijateljem i predsjednikom verći dio svog govora posvetili su - reformi policije u BiH! Posljednja rečenica izgovorena nad kovčegom prije nego što je spušten u nepovrat bila je zakletva povišenim tonom: "Dajem ti obećanje da će tvoju kuću i tvoj grob vječno čuvati policija Republike Srpske, i niko drugi...!"

Nekako spontano glave mnogih u tom času okrenule su se prema Visokom predstavniku međunarodne zajednice, Slovaku MIroslavu Lajčeku, u prvom redu zvanica. Sa govornikom koji je zakovao svoju besjedu nad grobom svog "brata" obećanjem o "vječnom postojanju policije Republike Srpske" Lajček je upravo tih dana uporno i pomalo dramatično pregovarao o reformi policije u BiH. U sklopu toga i o sudbini policije RS - a. Tužno i ružno na mjestu gdje su roditelji pokopavali sina, sin oca a žena muža, utvrđivale su se pregovaračke pozicije u političkim pregovorima.

Moglo bi se kazati da je to, eto, mjera tzv. politike danas u BiH. Prije mislim da je to sve zajedno, kao i priča o "političkom" prebrojavanju ćevabdžinica i restorana u kojima ima ili nema piva, mjera etike onih koji se time bave, a bave se mnogi. I kada bi to bilo sa namjerom da sutra bude bolje, da budemo bliži, tolerantniji, spremniji na kompromis i traganje za zajedničkim interesom, ne bi bilo problema ni u pivu ni u reformi policije. Postoje rješenja dobra za sve. Pitanje je jednostavno: Kome su potrebna takva rješenja, a kome ona druga gdje je politika samo zlo na putu osvajanja vlasti i nad živima i nad mrtvima.