Na početku ratne tragedije, u koju su Bosanci svih vjera poslati na razne frontove kao vojnici crno-žute Monarhije, Kikić je imao devet godina. Očima djeteta i gladnim trbuhom osjetio je svu “modernost” fenomena Velikog Rata. U toj “modernosti” civili nisu umirali od topovskih kanonada, već od nečujnih, danas bismo rekli “kolateralnih efekata”. U romanu, kao i u živoj stvarnosti njegove Posavine, mikrosvijeta koji je i simbol jedne Evrope, ti “efekti” su bijeda, glad i bolest

18.06.2014. -  Božidar Stanišić

Prošle godine jedan moj italijanski prijatelj, koji za svoj groš izučava slavenske literature, slušao je predavanje o Miroslavu Krleži. Predavač je, naravno, govorio i o njegovom uticaju na generaciju jugoslovenskih pisaca između dva rata. Tom prilikom spomenut je i Hasan Kikić (1905-1942). Moj prijatelj me tada zamolio za prevod dva-tri fragmenta iz djela ovog pisca.  “Izgleda da je pisao pakleno dobro!” uzviknuo je nakon čitanja djelića iz romana “Provincija u pozadini”.  

Zatražio je i da mu kažem ponešto o autoru. “To djelo je prevedeno na neki od evropskih jezika?”  Odmah potom sam je odgovorio na vlastito pitanje. “Pretpostavljam da nije…” I dodao:  “Ne, Kikićev roman neće biti zanimljiv centralistima ni povodom stogodišnjice Velikog Rata!” Centralisti – tako on naziva velike (i gluhe) izdavače u trouglu London – Berlin – Rim. “Možda neki mali izdavač neće reći ne jednom takvom djelu?” Na takva, iako posve prijateljska, pitanja u Italiji već odavno samo slegnem ramenima. Istina, ponekad se i nasmiješim. Optimistički blesavo.   

Provincija u pozadini (Beletristički ciklus iz rata 1878-1918)

To je puni naslov ovog Kikićevog romana. Objavio ga je, godine 1935, zagrebački izdavač Epoha .   Prije ovog, svog   najboljeg djela,  Hasan Kikić je napisao jedan ciklus priča naglašene socijalne tematike. Objavio je potom romane “Ho –Ruk”, “Bukve”, nije uspio dovršiti prozu “Lole i hrsuzi”…

Kikić, rođen 1905. u Gradačcu, gradiću bosanske Posavine, po zanimanju je bio učitelj. Ali njegova prava, unutarnja vokacija nije bila edukativna, vec pripovjedačka. Koja ga je učinila glasom Bosne i njenih običnih ljudi. Onih kojim nikad nije nedostajalo tereta istorije, ali, isto tako, i blagosti karaktera i humanosti u djelovanju. Kad je objavljena “Provincija u pozadini”  kritičarima se učinila čudnom struktura romana. Razbijenost ovog djela u osam narativnih jedinica doživljena je, uglavnom, kao njegova slabost. Podcrtavane su, naravno, i uspješno ostvarene lokalne boje, kao i nesumnjiv oslonac na Krležin stil i nasljeđe ekspresionizma.

Tek poslije drugog svjetskog rata u Jugoslaviji je posvećena pažnja i univerzalnim značenjima ovog djela. Koje je semantički značajno  i danas.  U periodu 1952-55 sarajevska Svjetlost je objavila njegova sabrana djela u tri knjige. U   prvom tomu objavljena je obimna studija Meše Selimovića o Kikiću. U svojim opservacijama Meša je naglasio i njegov prekinuti razvojni put.  Kikića, partizanskog borca, ubili su četnici, 1942. (“Zanimljivo” je što se mnogi u Bosni i izvan nje i danas više bave eksternim faktom Mešinog pripadanja srpskoj a Kikićevog hrvatskoj literaturi negoli njihovim djelima.)

Jedna bosanska pozadina - mikrokozmos ratne tragedije

Godina 1935, kada je objavljen roman “Provincija u pozadini”, osamnaesta je od završetka Velikog Rata.  Na početku ratne tragedije, u koju su Bosanci svih vjera poslati na razne frontove kao vojnici crno-žute Monarhije, Kikić je imao devet godina.  Očima djeteta i gladnim trbuhom osjetio je svu “modernost” fenomena Velikog Rata. U toj “modernosti” civili nisu umirali od topovskih kanonada, već od nečujnih, danas bismo rekli “kolateralnih efekata”. U romanu, kao i u živoj stvarnosti njegove Posavine, mikrosvijeta koji je i simbol jedne Evrope, ti “efekti” su bijeda, glad i bolest. Koji su, dakle, drugo lice fronta.  I ovaj aspekt veoma upečatljivo je ostvaren u TV filmu “Provincija u pozadini” (1984) sarajevskog režisera Faruka Sokolovića. (Glavne uloge su igrali Nada Đurevska, Mirjana Karanović, Tahir Nikšić, Danilo Stojković…)   

Roman je ostvaren iz perspektive jednog dječaka koji, kao i hiljade njegovih vršnjaka u Bosni, na Balkanu i u Evropi, ubrzano odrasta. A još brže odrastaju “urlapčad” (od njemačkog: Urlaub – odustvo), djeca začeta za vrijeme vojničkih dopusta njihovih očeva. Nimalo slučajno pisac je ovo djelo posvetio uspomeni na svoje “dobre vršnjake”. Kikić ga naziva “dokumentom o djetinjstvu” godišta 1904, 1905, 1906, odraslih u njihovoj “dragoj prostrano ravnoj i plodnoj domovini”. Autor tvrdi da ga je napisao sa željom  “da se zna kako se u carsko beha-doba u toj nedavnoj istorijskoj beha-proslosti, rađalo i živjelo, i umiralo, o tome kako su prolazile jeseni i proljeća i njima se pjevalo i plakalo, i gladovalo i mrzilo i ljubilo, o tome kako se odrastalo i začinjalo i kako su kiše padale i magle se vukle i sunca, topla i svilena sunca sjala.”

Svaki trud da u romanu nađe takozvane glavne likove čitaocu će se pokazati uzaludnim . Protagonista romana je kolektiv majki i djece koja čekaju povratak muževa i očeva sa fronta. U tom dugom čekanju, osjećajući intenzivno apsurd rata, oni trpe dramu socijalnih raslojavanja. To je jedna kompleksna društvena drama u kojoj stradaju slabi, majke se podaju trgovcima za koricu hljeba, sirotinja krade da bi preživjela bez obzira na kaznu.  Ipak, sve to ih ne sprečava da uočavaju i sve hipokrizije umiruće Monarhije. One koja je, godine 1878, odmah po okupaciji, podigla vješala širom Bosne, a godine 1914.  pozvala Bosance da se rodoljubivo odazovu u rat. O svemu tome, kako je zapazio jedan od kritičara, Kikić je u ovom romanu progovorio iz “dubina narodnih”.

Mali goniči goveda

Četvrte ratne jeseni, kojom počinje literarno najuspjelija pripovijetka “K. Und K. goveda”, austrougarske vojne vlasti počinju sa rekvizicijom stoke u Posavini. Za poduhvat “transporta” vlast je angažovala djecu. Među njima je, naravno, i budući autor ovog romana. Mali goniči u početku to čine rado. Za to su plaćeni, tako pomažu majkama, braći sestrama, da ne budu gladni. Kasnije, u dječijim očima, u kojim se kontinuirano odslikava drama one ratne pozadine, goveda koja gone u vojničke kazane postaju metafora jedne zemlje koja se pokorila volji jačih. Postepeno nestaje razlika između očeva koji ginu na rijeci Piave i  bikova koji uzalud riču na putu prema kazanima. Kikić podcrtava da je taj put bio dug 49 kilometara u jednom pravcu, uvijek pješice. “Pedeset puta po 98 kilometara!”

Kikićev “gorki talog iskustva”

I poglavlje “K.und K. Goveda” je potresni dokument vremena koje je pisac nastojao da obgrli svojevrsnim načinom pripovijedanja. U tom nastojanju odlučio se za realizaciju jedne razbijene narativne strukture. Koja, na svoj način, uporediva je sa onom koju će primijeniti Danilo Kiš u  romanu “Peščanik”. Tako, kad čitam Kišovom  “Gorkom talogu iskustva”, pomislim i na Kikića. Kiš tvrdi da “’Peščanik’  ceo je jedna pukotina, a ta pukotina jesu ’tesna vrata’ kroz koja se ulazi u tu knjigu…”  On smatra i da “sama reč peščanik u svim svojim značenjima jeste zapravo metafora za pukotinu, peščanik kao stena od peska jeste proizvod geoloških potresa i napuklina, peščanik kao klepsidra jeste pukotina kroz koju protiče pesak-vreme; Peščanik je slika jednog napuklog vremena, napuklih bića i njihovog napuklog tvorca. Peščanik je savršena 'pukotina'!“ Kikić je, vjerujem, zavirio u svoju “savršenu pukotinu”, u klepsidru svojih sjećanja. Dok nije napisao ovaj roman, nije od nje uspio odvojiti pogled.

Jedan “nevidljivi” antagonist  

In medias res , u romanu “Provincija u pozadini”, to je glad. Niko u od južnoslovenskih pisaca nije tako intenzivno predstavio glad kao Kikić. Kad god se vraćam stranicama Solženjicinovog “Jednog dana Ivana Denisoviča”,  Šalamovljevim “Pričama sa Kolime”, Levijevom “Ako je ovo jedan čovjek”, “7000 dana u Sibiru” Karla Štajnera ili, recimo, “Ljuljašci daha” Herte Muller, prisjetim se određenih fragmenata ovog Kikićevog romana. Pretpostavljam da prigovor ovim riječima bi mogao biti: Ipak, Kikićeva Posavina u romanu nije logor? Možda i nije! Uistinu, nedostaje bodljikava žica. Ali rat je, svejedno, bio zarobio svaku slobodnu volju. A oslobodio je, između drugih, i  avet gladi, “ludilo koje boli i stomaku i u debelom crijevu”. Glad, kao i u pomenutim djelima koja pripadaju i pamćenju čovječanstva, ima ljudske oči.

Ogromne, raširene, kao u ciklusu “Djeca ulice” sarajevskog slikara Romana Petrovića (1896-1947), koji ih je ostvario na licima gladne djece. Ni on nije ostao ravnodušan na stvarnost oko sebe. U svom odbijanju ravnodušnosti Kikić je, čini se,  istupio iz jednog od klišea u slikanju Bosne. Naime, u romanu se ne javlja ni glas mujezina, ni zvon crkvenih zvona.  Ako oslušnemo to odsustvo glasova i zvukova, možda ćemo lakše postaviti i “neka” pitanja ne samo o Bosni jučer-danas već i Evropi našeg doba.  


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

blog comments powered by