Drina, kod, Broda, pogled s mosta koji spaja ceste M18 i M20 (foto G. Vale)
Nastavlja se naša reportaža duž Drine, u otkrivanju jedne od najpoznatijih i najznačajnijih rijeka u Bosni i Hercegovini. U ovoj epizodi upoznajemo kanjone i rafting, park Sutjeska sa čuvenim spomenikom Miodraga Živkovića te grad Goražde
Magistralna cesta M18 (E762) prati gornji tok Drine do granice između Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Asfalt je toliko izblijedio od sunca da se kolnik mjestimice ne razaznaje od šljunka improvizovanih odmorišta uz rub ceste. Ovog zimskog dana automobili su rijetki i dovoljno je malo usporiti da bi se čuo šum rijeke koja žubori nekoliko metara niže.
Zašavši za posljednju krivinu, navigator nam pokazuje da se ispred nas, negdje u šikari, nalazi tačka u kojoj se spajaju rijeke Tara i Piva, iznjedrujući Drinu. Međutim, s ceste je pogled loš i, nakon nekoliko pokušaja da se nepropisno parkiram kako bih napravio fotografiju, prisiljen sam odustati da ne bih privukao pažnju graničnih policajaca koji me, dokoni, znatiželjno promatraju s 300 metara udaljenog graničnog prijelaza.
Život uz Drinu
Srećom, ovo područje je pravi raj za rafting centre i s obje strane granice desetine strmih, neravnih puteljaka vode od M18 do korita rijeke. U Bosni i Hercegovini, rafting centar najbliži ušću Tare i Pive je “Divlja Rijeka”. Otvorio ga je Milan Rudinac 2013. godine. U trenutku kad stižem u njegov kamp, sezona raftinga je odavno završena. Vrijeme je za odmor, radove na održavanju i zabavu s prijateljima.
“Ovim poslom bavim se skoro 25 godina – priča mi Milan – u početku sam sa svojim turistima boravio u šatorima u kanjonu Drine, onda sam se počeo oslanjati na druge kampove da bi na kraju napravio svoj centar. Trenutno primam oko 2000 ljudi svakog ljeta”. Putnici dolaze iz svih krajeva svijeta i za mnoge je ovo i doslovno prvo iskustvo zaranjanja u srce Balkana.
“Prve korake napravio sam uz Drinu. Ovdje sam naučio plivati, pecati, roniti i voziti kajak… Teško mi je zamisliti život daleko od rijeke i možda zato nikad nisam otišao iz ovog kraja”, nastavlja Milan Rudinac te priznaje: “Kada se odmaknem od Drine i dalje osjećam njen miris i čujem šum njenih brzaka”.
Memorijalni kompleks Tjentište (foto G. Vale)
U punom razvoju
Dok razgovaramo, voda neprekidno teče nekoliko metara dalje, već pokrivena sjenom kanjona nad kojim zalazi sunce. “Divlja Rijeka” je prvi kamp i rafting centar na koji se nailazi duž Drine, ali svakako ne i posljednji. “U zadnje vrijeme ovdje dolazi sve više ljudi koji nemaju nikakve veze s prirodom”, žali se Milan nadajući se da će se “njihova svijest o rijeci i prirodi općenito malo promijeniti”.
Kako riječni turizam postaje sve popularniji, ovo područje privlači sve više investitora. Nedaleko od Milanovog kampa gradi se veći centar, a uz cestu koja vodi prema Foči nižu se puteljci koji silaze do korita rijeke, obilježeni znacima koji najavljuje postojanje “kamp” ili “rafting centra”. Ali ne radi se samo o sportu. Ima i onih koji bi željeli graditi hidroelektrane uz gornji tok Drine.
“Postoji mnogo političkih interesa i teško da možemo nešto uraditi protiv ovih projekata, ali nećemo prestati da se borimo protiv izgradnje elektrana”, uvjerava Milan Rudinac.
Između Foče i bosansko-crnogorske granice planirana je izgradnja četiri male hidroelektrane: Foča, Sutjeska, Buk Bijela i Paunci, no čini se da je projekat, koji podržavaju Republika Srpska i Srbija, trenutno obustavljen .
Početkom 2024. godine dvadeset i četiri bosanskohercegovačka parlamentarca obratila su se Ustavnom sudu u Sarajevu, dovodeći u pitanje pravo Republike Srpske da sklapa međunarodne ugovore. Ukratko, pitanje zasad ostaje neriješeno.
Od doline do grada herojâ
Nastavljajući magistralom M18, nakon dugog niza kampova, upravo na mjestu gdje se nalazi zip-line i airsoft poligon Drina dočekuje svoju prvu pritoku – Sutjesku, koja nije obična rijeka.
Duž ovog riječnog toka 1962. godine nastao je istoimeni nacionalni park, najstariji u Bosni i Hercegovini, u svijetu poznat po impresivnom spomeniku koji je 1971. godine na Tjentištu izradio srpski vajar Miodrag Živković.
Ovdje, u takozvanoj “dolini herojâ”, memorijalni centar obilježava bitku na Sutjesci vođenu u ljeto 1943. između Titovih partizana i sila Osovine.
Kada stižemo do podnožja brda koje vodi do spomenika – dva betonska krila visoka 19 metara postavljena na mjestu s kojeg se vidi cijela dolina i planine u pozadini – male grupe turista završavaju posjetu. Registarske tablice automobila otkrivaju njihovo porijeklo: Slovenija, Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina…
Kada je prazno, uronjeno u tišinu prirode, ovo mjesto kao da pripada nekom drugom, dalekom vremenu, ako ne i nekoj drugoj planeti, s vanzemaljskom skulpturom koja kao da se čarolijom spustila na brdo. Ali kada je ispunjen posjetiocima, memorijalni kompleks Tjentište iznenada ponovno dobija svoju funkciju, kao element koji spaja narode koji danas žive u različitim državama i naravno kao podsjetnik na oslobodilački rat.
Prije više od osamdeset godina partizani su se uspjeli izvući iz nacifašističkog obruča prolazeći kroz kanjon Sutjeske i idući ka sjeveroistoku prema Goraždu. Krećemo istim putem, ali ne kroz šumu, već cestom M20 koja se u blizini Foče nastavlja na M18 prateći tok Drine (ovaj put lijevom stranom).
Na ovom području počinju i priče o ratnim zločinima, koje će, nažalost, pratiti našu rijeku većim dijelom njenog toka. Na početku rata u Bosni i Hercegovini, 1992. godine, srpske trupe počinile su prve zločine uz Drinu.
Aladža džamija u Foči, jedna od najznačajnijih u BiH, ponovno je otvorena za javnost tek 2019. godine. Vojska Republike Srpske 1992. digla je u vazduh ovo zdanje, podignuto 1550, i duže od dvije decenije čistina na kojoj se nalazilo – na obalama Ćehotine, takođe pritoke Drine – ostala je prazna.
Most u Goraždu (foto G. Vale)
Desetak kilometara sjevernije, mjesto Ustikolina označava prijelaz iz Republike Srpske u Federaciju BIH: mala enklava koja se završava dvadesetak kilometara dalje, u Goraždu, “gradu herojâ” (između dva grada, kod Mravinjca, na brdu stoji ogroman natpis “Tito”: spomenik u čast jugoslovenskog lidera podignut 1980. nakon njegove smrti).
Goražde, koje se danas doima mirnim mjestom s oko 20.000 stanovnika smještenim na Drini, bilo je pod opsadom bosanskih Srba više od 1.300 dana, od 1992. do 1995. godine, doživljavajući sudbinu sličnu onoj Sarajeva, udaljenog stotinak kilometara.
Grad je uspio odoljeti te je Dejtonskim sporazumom pripao hrvatsko-muslimanskoj federaciji, povezan uskim koridorom s ostatkom entiteta. Mnogim čitaocima verovatno je poznat po nagrađivanom grafičkom romanu koji je Joe Sacco, nakon svog boravka u gradu 1995-96, posvetio Goraždu.
Danas obrisom grada dominiraju visoki minareti džamije Kajserija, izgrađene 2009. godine uz podršku Turske. Pješački most preko Drine okićen je saksijama ružičastih i crvenih geranijuma, dok terasa restorana “Bosanka”, na Trgu Branilaca, vrvi od ljudi koji su došli uživati u suncu i vjetru koji pirka uz rijeku.
Nekoliko metara niže, odmah ispod mosta za pješake, iznad Drine, još uvijek se vidi “most ispod mosta” izgrađen 1994. godine kako bi omogućio sigurnu vezu između dviju obala, zaklonjen od srpske artiljerije.
Objektu se pristupa s južne obale, nedaleko od spomenika djeci stradaloj tokom opsade. U budućnosti bi “most ispod mosta” trebalo da bude potpuno obnovljen i uključen u lokalnu turističku ponudu. Možda nije toliko poznat kao onaj koji je Ivo Andrić ovjekovječio u svom romanu, ali “most ispod mosta” takođe svjedoči o važnom poglavlju života uz Drinu.
Vrijeme je da napustimo Goražde i krenemo cestom M20 prema Višegradu, sljedećoj stanici na našem putovanju duž rijeke.
Nastavlja se