Legenda čika Jovo...

"Pa kada se vidimo momak?", rekao je umiljatim glasom čim je podigao slušalicu posljednji put kada smo se čuli... nažalost nismo se vidjeli nakon tog razgovora...

Bio je definicija istinskog ljudskog bića, čovjek čistog srca i bistre duše, bez trunke zla, bez traga pohlepe...

Humanitarac, mirotvorac, spasilac, vojnik, general...

Vidite na položaju na kojem je bio devedesetih godina, mogao je imati šta god da poželi pod uslovom da sluša naredbe nadređenih, ali je ipak odlučio iz tog (tako da ga nazovem) "blagostanja" preći na stranu pravde. Dezertirao je i otišao među raju prihvativši da sa njima dijeli sudbinu, glad, patnju, bol, tugu, jad... jer je znao da je to bio jedini pravi put.

Bio je general, a za sebe je uvijek govorio da je on samo jedan od vojnika. Nije dozvolio sebi da ga savlada pohlepa, te da uživa dok saborci ginu, ili čak da zarađuje na muci naroda, kao što je nažalost činilo većina činovnika.

Čak naprotiv, do posljednjeg dana života bio je humanitarac, te je sve što je imao dijelio sa drugima, brinuo se za druge, pomagao drugima, podržavao druge...

Od rata pa do svojih posljednjih dana na ovom svijetu, život je posvetio pomaganju, izgradnji, odgajanju i obrazovanju mladih. Svakom djetetu je pružao istinsku toplinu, ljubav i pažnju koja im je bila potrebna. Svako dijete se osjećalo kao da ga čika Jovo voli jednako koliko i svoje.

Uvijek je bio skroman, prizeman i jednostavan čovjek. Bio je prava sarajevska raja. Bez straha i bez telohranitelja je hodio svojim gradom, uvijek sa osmijehom, poštovanjem i strpljenjem razgovarao sa sugrađanima, ispijao kafe sa rajom, dijelio zgode i nezgode sa starim saborcima i jednostavno je živio normalno...

Uvijek sam uživao razgovarati sa njim i bila mi je čast poznavati ga. Oni petominutni razgovori na ulici u prolazu sa njim su vrijedniji nego godine provodene sa nekim ljudima.

Veoma mi je žao što naš posljednji dogovoreni sastanak nismo održali, ali nadam se da ću opet dobiti priliku da provedem neko kvalitetno vrijeme sa čika Jovom na nekom boljem svijetu.

Osmog aprila, 2021. godine prije sahrane, razmišljajući o Jovi i planirajući kako započeti drugi oproštajni tekst, shvatio sam da je čovjeka koji je čak i u ratu govorio kako bi volio da mladi umjesto pušaka u rukama drže knjige, najbolje ispratiti citatima. Sa tim mislima su se kontinuirano isprepletali stihovi pjesme Kemala Montena "Pismo prijatelju", koji glase:
"Ako pitaš gdje sam sada
ne idem iz ovog grada
sve je moje ovdje ostalo“.

Kada dođe taj momenat da morate posljednji put pozdraviti osobu, shvatite koliko je cijenite, volite i poštujete...

Na sahrani, dok sam se emotivan opraštao od prijatelja, antifašiste, filantropa, humaniste, spasitelja, mirotvorca, vizionara, filozofa, odgajatelja, pisca, vojnika, generala, a prije svega toga velikog čovjeka, čika Jove, slušajući počasnu salvu, a zatim stihove antifašističke pjesme "Bella Ciao", kroz glavu su mi prolazili stihovi Mehmedalije Maka Dizdara:
"Tako tijelo stade
Na putu kroz tminu
Pade al glas jedan
Zvoni kroz tišinu
Al glas jedan zvoni
Glas što vječno leti
K nebu u visinu
Eže vječno leti".

Kasnije dok sam sjedio i sastavljao drugi oproštajni tekst, prisjećao sam se citata Leonarda da Vinčija, koji glasi: "Kao što dobro iskorišten dan dariva ugodan san, tako i dobro proživljen život dariva smirenu smrt.".

Tada sam rekao: "Eh čika Jovo, ti sada odmaraj u voljenoj bosanskoj zemlji koju si branio, čiji si heroj postao, te zauvijek ostao, a zatim putuj veliki čovječe, putuj svojom stazom od gnijezda do zvijezda, putuj ponosno, putuj herojski, te budi časno, svečano i veličanstveno dočekan na ljepšim i većim prostranstvima... "

U ime svih nas, po ne znam koji put, želim da ti kažem: NEKA TI JE VJEČNA SLAVA I HVALA ZA SVE, DRUŽE JOVO!
"Zemlja je smrtnim sjemenom posijana.
Ali smrt nije kraj
Jer smrti zapravo i nema.
I nema kraja.
Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda."
-Mehmedalija Mak Dizdar

HEROJ BOSNE, HEROJ SARAJEVA, JOVAN DIVJAK (1937. - 2021.)

-Vječni prijatelj, Nedim Redžović

----------------

Zio Jovo, un mito…

“Allora giovanotto, quando ci vediamo?”, mi ha chiesto con voce tenera appena ha alzato la cornetta l’ultima volta che ci siamo sentiti… purtroppo, da quella conversazione non ci siamo più visti...

Era un vero essere umano, un uomo dal cuore puro e dall’anima limpida, senza un briciolo di malizia, del tutto estraneo all’avidità.

Impegnato in attività umanitarie, pacifista, salvatore, soldato, generale…

Considerando la carica che occupava negli anni Novanta, poteva avere tutto ciò che desiderava, purché obbedisse agli ordini dei suoi superiori, ma decise di rinunciare a quel “benessere” (per così dire), schierandosi dalla parte giusta. Disertò [dall’esercito jugoslavo] per unirsi alla raja [gente comune], accettando di condividere il suo stesso destino, la fame, la sofferenza, il dolore, la tristezza, la miseria… perché sapeva che quella era l’unica strada giusta da intraprendere.

Era un generale, ma diceva sempre di essere solo un semplice soldato, uno fra tanti. Non si lasciò trascinare dall’avidità, non volle abbandonarsi ai piaceri mentre i suoi commilitoni morivano, né tanto meno volle lucrare sulla sofferenza della gente comune, come purtroppo faceva la maggiore parte degli ufficiali.

Al contrario, fino all’ultimo giorno della sua vita è rimasto dedito all’impegno umanitario, tutto ciò che aveva lo condivideva con gli altri, si prendeva cura degli altri, aiutava gli altri, sosteneva gli altri…

Dall’inizio della guerra fino alla fine dei suoi giorni, ha dedicato la vita ad aiutare gli altri, alla costruzione, all’educazione e all’istruzione dei giovani. A tutti i bambini dimostrava sincero affetto, amore e attenzione di cui avevano bisogno. Ogni bambino sentiva che lo zio Jovo lo amava come se fosse suo figlio.

Era un uomo modesto, con i piedi per terra, semplice. Un vero sarajevese. Passeggiava per la sua città senza paura e senza farsi accompagnare da guardie del corpo; sempre sorridente, rispettoso e paziente parlava con i suoi concittadini, si fermava a bere un caffè con la raja, condivideva con i suoi vecchi commilitoni tutto ciò che gli accadeva, bello o brutto che fosse; semplicemente viveva una vita normale.

Per me è sempre stato un piacere parlare con lui e sono onorato di averlo conosciuto. Quelle conversazioni di cinque minuti in cui ci intrattenevamo così en passant, incontrandoci per strada, valgono più degli anni trascorsi con alcune persone.

Mi dispiace molto che l’ultimo incontro che abbiamo fissato non abbia potuto avere luogo, ma spero di avere un’altra occasione per trascorrere del tempo in compagnia dello zio Jovo, in un mondo migliore.

L’8 aprile 2021, pensando a Jovo e riflettendo su come iniziare un’altra lettera d’addio, mi sono reso conto che il modo migliore di dire addio ad un uomo che persino durante la guerra diceva che gli sarebbe piaciuto che i giovani, invece di un fucile, prendessero in mano un libro, era citare parole altrui. Questi miei pensieri si intrecciavano continuamente con i versi di una canzone di Kemal Monteno intitolata “Lettera ad un amico” che recitano così:

Se chiedi dove sono ora

Non me ne vado da questa città

Tutto ciò che è mio è rimasto qui.

Quando arriva il momento di dare l’ultimo saluto ad una persona, vi rendete conto quanto la stimate, amate e rispettate.

Al funerale, mentre, sommerso da emozioni, mi accomiatavo dall’amico, antifascista, filantropo, umanista, salvatore, pacifista, visionario, filosofo, educatore, scrittore, soldato, generale, ma soprattutto da un grande uomo, lo zio Jovo, ascoltando gli spari di commiato e poi i versi della canzone antifascista “Bella Ciao”, mi sono venuti in mente i versi di una poesia di Mehmedalija Mak Dizdar:

Così il corpo si è fermato

Sulla strada attraverso il buio

È caduto ma una voce

risuona nel silenzio

Ma una voce risuona

Voce che vola perennemente

Verso il cielo in alto

Che vola perennemente

Più tardi, mentre stavo seduto a scrivere la seconda lettera d’addio, mi sono ricordato delle parole di Leonardo da Vinci: “Come una giornata ben spesa dà lieto dormire, così una vita ben vissuta dà lieto morire”.

Allora ho detto: “Eh zio Jovo, tu ora riposa nella tua amata terra bosniaca che hai difeso, diventando il suo eroe, e lo rimarrai per sempre, poi viaggia grande uomo, percorri la tua strada dal nido verso le stelle, viaggia orgogliosamente, viaggia eroicamente, e sii accolto in modo dignitoso, solenne e grandioso in una terra più bella e grande”.

A nome di tutti noi, voglio dirti, per l’ennesima volta: A TE SIA GLORIA ETERNA E GRAZIE DI TUTTO, AMICO JOVO!

La terra è cosparsa di semi della morte

Ma la morte non è la fine

Perché la morte in realtà non esiste

Come anche non esiste la fine

La morte non fa che illuminare

La strada che dal nido sale verso le stelle

(Mehmedalija Mak Dizdar)

UN EROE DELLA BOSNIA, UN EROE DI SARAJEVO, JOVAN DIVJAK (1937-2021)

Tuo amico per sempre, Nedim Redžović

foto di Nedim Redžović

03/05/2021 - 

Hai pensato a un abbonamento a OBC Transeuropa? Sosterrai il nostro lavoro e riceverai articoli in anteprima e più contenuti. Abbonati a OBCT!