home page / zone / Hrvatska / Na porodičnom ručku kod Dane Budisavljević

Na porodičnom ručku kod Dane Budisavljević

ita bhs


Una scena del film Family Meals/Nije ti život pjesma Havaja

Family Meals/Nije ti život pjesma Havaja

Jedno od otkrića na Balkan Florence Express, festivalu posvećenom kinematografiji južno-istočne Evrope nedavno održanog u Firenci. Dana Budisavljević, autorka Nije ti život pjesma Havaja / Family Meals, priča o sebi i hrvatskom društvu preko porodičnog stola. Intervju

Rezati hljeb, guliti krompir, mutiti jaja, praviti odlučne pokrete neophodne za pripremu dobrog jela. Sjesti za sto, opustiti se i probati da ispričaš sopstvenu priču zajedno s pričom Hrvatske devedesetih godina, kao da je riječ o jednom kuhinjskom receptu. Režista i protagonista filma, Dana Budisavljević, poziva nas da kao gledaoci prisustvujemo njenim obrocima s familijom. Traži objašnjenja od majke, oca i brata za njihov ljutit, ravnodušan i prešutan stav nakon saopštenja da je homoseksualka. Hrana tako postaje odličan kanal za komunikaciju, a recepti, kroz emocije i ironiju, postaju čarolija koja razbija tenziju. Tako sopstveni život postaje organ koji se hrani, prihvata i metabolizuje iskazane riječi i pokrete učinjene u prošlosti. Film zavodi svojom dubokom intimom, a videokamera postaje  ždrijelo kroz koje prolaze radosti i  tuge, podijeljeni kao dobar tanjir začinjene supe.

Šta te je navelo da snimiš ovako intimistički dokumentarni film?

Uvijek su mi se sviđali ti osobni filmovi kojih u Hrvatskoj nema puno. To je zapravo kritika koju bih mogla uputiti sistemu u mojoj zemlji, gdje autor nije iskren, nema posebnih osjećanja prema temi koju obrađuje nego jednostavno to bira jer je politički podobno  ili zato što smatra da bi se to moglo svidjeti Evropi. Ja se baš s tim načinom rada ne slažem.

Moj prvi film Sve pet, koji sam završila 2004, bavio se jednom kontroverznom pričom prve žene u Hrvatskoj koja je priznala da je bila trafikirana kao roblje u inostranstvu. Taj film je meni donio neke prve nagrade u Hrvatskoj, putovao je dosta po regiji i čak bio prikazan na televiziji, što me predstavilo javnosti kao rediteljku.

Tada sam počela da osjećam veliku grižu savjesti pred ljudima koji ti daju svoje živote na raspolaganje, s kojima profesionalno možeš da barataš kako hoćeš, a da se lično ne moraš izlagati. Činilo mi se da nijesam  lojalna i iskrena do kraja, niti kao osoba niti kao rediteljica. Ja sam se prezentirala publici pričajući tuđe priče a svoju nisam ispričala. Tu sam samoj sebi obećala da ću jednom skupiti snage i napraviti taj film. Osjećala sam to kao umjetničku i moralnu obavezu.
Tokom godina bila sam aktivna u LGBT asocijacijama. Snimala sam spotove za njihove kamapanje ali se nikada nisam izlagala lično. Uvijek sam se trudila da to liči na moj profesionalni angažman a da me se lično ne tiče. Smatrala sam da je moja dužnost napraviti film u kojem ću otvoreno govoriti o sebi kao lezbijki, naročito zbog ljudi koji to nikako sebi ne mogu priuštiti jer žive u obiteljskim kontekstima mnogo težim od mog.

Biti žena, lezbejka i režiser u Hrvatskoj nije bilo jednostavno. Kako si se nosila sa svim tim?

Kada sam se upisala na akademiju, biti gej bila je tabu tema a da ne govorim o lezbijkama ili, pak, o rediteljkama. Žene uopće nisu radile filmove. U Hrvatskoj su žene tek prije dvije godine počele da dobijaju finansijsku potporu, a do tada je postojala samo jedna rediteljka Snježana Tribuson, koja je imala najmanje budžete pa je i snimala malo, mnogo manje od njenih kolega muškaraca.
Poruka koju sam dobijala od društva bila je nedvosmislena: nikada se neću moći baviti svojim poslom kao žena lezbijka. Često sam se znala našaliti sa svojim prijateljima, govoreći da je jedina lezbijka za koju se čulo i kod nas bila teniserka Martina Navratilova, koja živi tamo u nekoj Americi, priča neki strani jezik, a novosti iz svijeta plaše.

Dana Budisavljević 

Dana Budisavljević

"Upisala sam akademiji 1994. a to su bile još uvijek godine rata. Filmovi koji su rađeni u tom periodu, a kojih je bilo jako malo, radili su skoro uvijek isti politički podobni ljudi, obrađujući nacionalne teme. U takvoj situaciji bilo je veoma teško nazreti sopstvenu budućnost. Međutim, otvorio se jedan mali kanal dokumentarnog filma zahvaljujuči filmskoj nezavisnoj kući Factum. S njima sam počela da surađujem kao scenski producent i montažer, i tako otkrila prostor dokumentarnog filma kao prostor izrazite slobode, gdje se ne moraš svidjeti nikome da bi to radio, možeš raditi s malo novca i birati ljude s kojima kolaborirati. Bile su to godine kada je dokumentarni film u svijetu postao trend, što mi je omogućilo da putujem i posjetim mnoge festivale."

Kako si usjela da nagovoriš roditelje da učestvuju u filmu? Bez obzira na to što nije riječ o profesionalnim glumcima uspjela si da održiš veoma visok nivo filma. Na koji način?

Prije svega, ja sam to doživljavam kao veliki njihov poklon meni jer sama činjenica da su pristali znači da to podržavaju, na neki njihov način. Ja sam uvijek znala da su oni fantastični karakterijeri, naročito ako se baviš umjetnošću znaš da li neko ima karater za film, ali nisam bila sigurna da li će uspjeti da to odrade pred kamerama. Upravo iz tog razloga radila sam samo sa jednom kamerom. Sa druge strane, odabir da se snima u njihovim stanovima, s njihovom odjećom, pridonijelo je da situacije budu veoma prirodne jer je to u suštini za njih bila poznata svakodnevica.
Kad sam razmišljala kako bih to koncipirala, shvatila sam da jedino što mi radimo zajedno je da jedemo i upravo se iz tog razloga sva radnja odvija oko hrane. Sa druge strane, uvijek me fasciniralo što godinama idem na te neke ručkove a da se nikada ne dotiču određene teme. Znaš da ti njih voliš, da oni tebe vole i ostavljaš za sljedeći put sva ta neka neugodna pitanja.

Misao koja se nameće gledajući film jeste da tvoja familija posjeduje kulturu razgovora bez obzira na teške riječi i optužbe koji jedni drugima upućujete. Da li je to stvarno tako?

Da, mi u obitelji imamo kulturu razgovora i to mi je omogućilo da snimim ovaj film. Oni su tako sjajno artikulirani i prirodni glumci, dar koji moraš iskoristiti kao reditelj. Htjela sam svesti ovaj dokumentarni film na tu mjeru dialoga. Obično dokumentarni filmovi prate neki karate jako dugo, imaju puno akcije, i koriste arhivu i slike iz djetinjstva. Mi kao familija to ništa nijesmo imali ili jako malo i ja sam znala da jedino dialog može držati taj film.

To je, između ostalog, i neki odgovor na tu poplavu ispovijesti kroz jako popularne reality show programe, gdje se predstavlja lažna iskrenost a svi se nešto raspadaju pred kamerom. Upravo iz tog razloga sam željela da imam tu rigidnu formu gdje su dijalozi pravi i smireni, iako nijesam zanemarivala temu. Smatrala sam da preciznost forme mora biti savršena, da ne bih pala u kliše  određenih dokumentarnih filmova koji obrađuju temu a zaborave u potpunosti na formu, kakav je bio i moj prvi film. Bilo je trenutaka kada sam smatrala da to neću uspjeti jer je, u stvari, priča veoma komplikovana, ali mislim da sam napravila pristojan posao.

Da li si za ovaj film dobila finansijsku podršku?

Jesam, iako veoma malu. To je bilo oko 20.000 eura. To je smiješna suma novca. Tek sad sam dobila neke evropske i hrvatske novce koji su ozbiljniji da mogu stvarno živjeti od tog filma koji radim. Ovo do sad je bio kao hobi, zato sam uvjek i trošila toliko vremena. U filmskoj produkciji imaš kao poznati trokut gdje su brzina, troškovi i vrijeme glavne stavke a nikada ne možeš imati svo troje, makar u mom slučaju. Ako nemaš novac moraš imati vrijeme, a s obzirom na to da nemam novce ja sam sebi dopustila tako dugo vrijeme u snimanju a posebno u montaži, koja je s prekidima trajala skoro dvije godine. Još jedna stavka je i to da je naša filmska industrija toliko slaba da zapravo nikom ne trebaju ti filmovi i onda sam sebi rekla “Ajde da napravim neštvo stvarno dobro!”

Kakava je situacija filmske produkcije u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj se desila jedna neobična stvar, dogodilo se jedinstvo struke. Prije svega, producenti i reditelji počeli su zajedno raditi na novim zakonima i to je nakon tri godine stvarno donijelo neke rezultate. Sve se to moglo dogoditi u situaciji kada više niko nije imao posla i kada se više ničiji  osobni interesi nijesu mogli realizirati.  Tako je Hrvatska uspjela osnovati centar koji se zove HAVC - Hrvatski audiovisualni centar. To je nezavisno tijelo koje se brine o promociji audiovisuelnog stvaralaštva koje putem javnih konkursa raspodjeljuje sredstva. Angažovani su kompetentni ljudi koji imaju veliki entuzijazam tako da sad postoji velika razlika u odnosu na prethodne godine. S novcem koji centar dobija od države uspijeva se napraviti mnogo više stvari nego prije. Uz sve probleme koji i dalje postoje, zahvaljujući centru HAVC, imaš osjećaj da neko o tebi brine, da su procedure transparentne i da se poštuju rokovi. U ovoj novoj reorganizaciji i žene su dobile svoja prava.

Koliko je skori ulazak Hrvatske u Evropsku uniju doprinio promjenama u zemlji?

Jako puno, Vlada je morala da se prilagođava uslovima koji su im bili postavljeni. Ni sva ova priča o poboljšanju filmske produkcije, ravnopravnosti žena u tom poslu, prava GLBT ne bi se promijenila da to Evropska unija nije zahtijevala. Promjene su nastupile i s novom Vladom, koja je, na primjer, ove godine uspjela omogućiti manifestaciju GLBT u Splitu bez ikakvih incidenata, za razliku od prethodnih godina kada je to bilo nemoguće. To je veoma jaka poruka Vlade građanima, a posebno onima manje tolerantnim. Mislim da je još jedan od uzroka poboljšanja situacije u Hrvatskoj i dugogodišnje prilagođavanje koje je država morala da uloži. Da je taj period bio kraći, mislim da bi sada bili u vrlo kompromitovanoj situaciji. Iako se i dalje zemlja suočava s brojnim problemima, ipak su se neke stvari pomjerile sa mrtve tačke i imaš osjećaj da počinješ da živiš u nekoj pravnoj državi.

Jesi li ikada razmišljala da odeš iz zemlje?

Jesam, jer je moja prva duga veza, poslije tinejdžerskih avantura, bila cura iz Nizozemske. Da ona nije bila odakle je, ja ne znam koliko bi još meni vremena trebalo. To mi je pomoglo da stvari posmatram i sa druge tačke gledišta, da stvari mogu biti i drugačije. Htjela sam i razmišljala da se preselim, ali na kraju nisam uspjela.  Imam veliku potrebu biti korisna i smatrala sam da u Nizozemskoj nemaju potrebu za mnom, dok kod kuće ipak nešto mogu učiniti. Mislim da svako vrijeme nosi svoje i da se moraš boriti za te vrijednosti jer ni ovo što imamo danas nije bilo oduvijek. Mislim da bih u Nizozemskoj bila samo brojka više, dok u Hrvatskoj nešto mogu napraviti.

jaune_small

This publication has been produced with the assistance of the European Union. The contents of this publication are the sole responsibility of Osservatorio Balcani e Caucaso and its partners and can in no way be taken to reflect the views of the European Union. The project's page: Tell Europe to Europe


I commenti, nel limite del possibile, vengono vagliati dal nostro staff prima di essere resi pubblici. Il tempo necessario per questa operazione può essere variabile. Vai alla nostra policy

creative commonsSvi sadržaji dostupni na websajt Osservatorio Balcani e Caucaso objavljeni su po licenci Creative Commons, osim ako nisu drugačije naznačeni. Ako želite objaviti ponovo ovaj tekst na vašem blogu ili websajt-u možete to raditi koristeći sljedeću rečenicu "Ovaj tekst je bio objavljen na Osservatorio Balcani e Caucaso" stavljajući neposredni aktivni link na webstranu teskta ukazujući i ime i prezime autora teksta. Poželjna je email na adresu redakcije naznačujući da ste objavili teskt: redazione@balcanicaucaso.org

Dibattito online

Is the European Neighbourhood Policy responsible for the crisis in Ukraine? Have your say and comment the opinions of two MEPs, Jacek Saryusz-Wolski and Helmut Scholz

Safety Net for European Journalists

.

BeEU - 8 Media outlets for 1 Parliament

Newsletter

Enter your e-mail to subscribe to our free fortnightly newsletter



Twitter Facebook YoutubeRSS

progetto di: riga promosso da: riga con il sostegno di:
Fondazione Opera Campana dei Caduti Forum Trentino per la Pace e i Diritti Umani Provincia autonoma di Trento Comune di Rovereto