Hrvatska vuče teret fašističke ostavštine

Aktualna inicijativa za uvođenje ustaškog pozdrava “Za dom spremni” u Hrvatsku vojsku, upućena hrvatskoj predsjednici, izazvala je šok, ali i nanovo potvrdila prisutnost fašističke ostavštine u Hrvatskoj

Hrvatsku je u ponedjeljak zatekla vijest da je skupina od preko 3,900 osoba zatražila od hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da inicira zakonske promjene koje bi ustaški poklič “Za dom spremni” uvele kao službeni pozdrav u Hrvatskoj vojsci. Grabar Kitarovic je odbila inicijativu, ocijenivši je “provokacijom”.

Lista potpisnika uključuje javne osobe, među njima nekoliko hrvatskih akademika, aktualni sisački i pomoćni zagrebački biskupi, umirovljeni nogometaš Josip Šimunić (poznat po uzvikivanju istog pokliča na nogometnoj utakmici), ali i nekadašnji HDZ-ov ministar pravosuđa Zvonimir Šeparović, koji je 1999. bio kreator hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije (tadašnje Savezne Republike Jugoslavije).

Poklič 'Za dom spremni' je osmišljen i korišten od strane fašističke i nacističke kolaboracijske Nezavisne Države Hrvatske (NDH), i nema svoje analogije u navedenom obliku u čitavoj hrvatskoj povijesti, što potvrđuje i ogromna većina hrvatskih povjesničara. Ovaj pozdrav koristile su ustaše, koje su po uzoru na nacistički SS pokret provodili politiku holokausta i genocida na prostoru NDH. Cijela politika ustaškog progona Srba, Židova, Roma, antifašista i svih protivnika režima rezultirala je najvećim koncentracijskim logorom Jasenovac, gdje je između 1941. i 1945. ubijeno preko 83,000 ljudi.

Europska analogija pokliču “Za dom spremni” bili bi njemački nacistički pozdravi “Zieg Heil” i “Heil Hitler”. U Njemačkoj, inicijativa poput ove izazvala bi daleko jače negativne reakcije, a vjerojatno i pravne posljedice po inicijatore, dok je Hrvatskoj takva reakcija izostala. Međutim, ovakve pojave u Hrvatskoj ne trebaju izazivati veliko čuđenje.

Bez obzira što velika većina ljudi u Hrvatskoj ne podržava ustaški režim, fašizam i nacizam te njihovu ikonografiju, jedan dio ljudi to u svakom slučaju čini. Riječ je o manjini, glasnoj i prisutnoj u javnosti, u medijima, na društvenim mrežama. Mnogobrojne stranice na Facebooku posvećene su veličanju NDH, kao i ranije spomenutom nogometašu Šimuniću (koji je oštro kažnjen od strane FIFA-e) i njegovom činu u kojem su sudjelovale tisuće gledatelja na stadionu Maksimir u Zagrebu u studenom 2013. Također, hrvatska Wikipedia u člancima vezanim uz NDH, ustaše i Antu Pavelića provodi povijesnu reviziju, pa tako Jasenovac kategorizira kao 'sabirni logor'.

Skandiranje “Za dom spremni” je prisutno na nogometnim utakmicama, koncertima, kao i na ovogodišnjoj 20-toj godišnjici vojne operacije Oluja u Kninu. Događaj koji je uzrokovao oštre kritike od Centra Simon Wiesenthal u prosincu 2014. je misa zadušnica koja se svake godine održava za Pavelića na godišnjicu njegove smrti u crkvi u centru Zagreba. Događaj služi kao mjesto veličanja ustaškog režima i relativizaciju njegovih zločina.

Dodatni problem je i u tome što još uvijek nije prihvaćena analogija između spomenutog pozdrava i ostalih nacističkih i fašističkih pozdrava, kao i osude čitavog nasljeđa NDH-a. Osim manjine koje imaju pozitivne stavove o samoj naravi ustaškog režima, postoji jedna tiha i apatična većina koja smatra kako se problem može riješiti ili ignoriranjem ili tihim odobravanjem, odnosno konformizmom. Za ovakve pojave uzroke valja tražiti u čitavom razdoblju od 2. svjetskog rata pa do danas.

Bleiburg, koji je postao simbol stradanja ustaških i domobranskih postrojbi i pratećih civila, ostao je izvan granica Jugoslavije, čime je bilo omogućeno kako veličanje samog ustaškog režima tako i revizionizam svake vrste. Na kraju je tijekom 1990-ih Bleiburg korišten kao neuralgična točka u stvaranju hrvatskog identiteta. Sama komemoracija u u Bleiburgu ostala je pod visokim pokroviteljstvom Hrvatskog sabora do 2012. Isto tako, socijalistička Jugoslavija je doprinijela nerazriješenoj ulozi ustaškog i ostalih kvislinških pokreta u zemlji, zbog vlastitog pristupa, obilježenog klasičnim pobjedničkim pisanjem povijesti, koje nije iziskivalo nikakvo suočavanje s prošlošću. Dok se njemačko društvo (prvenstveno zapadnonjemačko), nakon teškog poraza i nametnutog mira,  moralo suočiti s posljedicama nacističkog režima i svojom ulogom u njemu, slična katarza je izostala u kompletnom jugoslavenskom društvu, koje je isključivo slavilo antifašističku borbu i pobjedu. Činjenica kako Josip Broz Tito nije nikada posjetio Jasenovac, jasno upućuje na izostanak suočavanja s prošlošću koji bi kretao s najviših političkih i državničkih pozicija.

Tijekom 1990-ih Franjo Tuđman imao je nekoliko izrazito problematičnih izjava za samu NDH, čime je omogućio rehabilitaciju režima. Tako je on već u govoru 1990. rekao “da NDH nije bila samo puka ‘kvislinška’ tvorba i ‘fašistički zločin’ već i izraz kako političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom” tako i želje da se pod silama Osovine realizira hrvatska država. Također, Tuđman se zalagao za nacionalno pomirenje potomaka ustaša i partizana, za navodnu dobrobit novostvorene Republike Hrvatske. U tome je išao tako daleko da je predložio da se posrmtni ostaci ustaša i žrtava Jasenovca stave u zajedničku grobnicu u Jasenovcu, po uzoru na generala Franca, koji je izmiješao kosti fašističkih falangi i republikanskih boraca. Osim njega, drugi članovi Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) su imali čak i još snažnije revizionističke govore, dok su neke stranke desnice, poput Hrvatske stranke prava (HSP), javno veličale ustaški režim i preuzeli njegovu ikonografiju, pa tako i poklič “Za dom spremni”. Dobrim dijelom su neke od ovih aktivnosti tolerirane iz razloga mobilizacije građana Hrvatske u ratu protiv pobunjenih Srba i Jugoslavije.

Nije za zanemariti kako je čitav niz službenog znakovlja demokratske Hrvatske, kao što su šahovnica i službena valuta kuna, preuzet NDH uz manje izmjene, čime su ljudi izgubili nužnu distancu spram ustaške ikonografije. Snažan antikomunizam i okrenutost katoličkoj religiji još su neke od odrednica koje je NDH proklamirao, a koje su dominirale tijekom 1990-ih, ali i danas. Zbog toga je ustaštvo često percipirano kao zaštita i od četnika i od partizana, odnosno i od srpskog nacionalizma i od komunizma u svrhu očuvanja hrvatskog nacionalnog i katoličkog identiteta. Također, rat 1990-ih je uzrokovao da se povijesni događaji isčitavaju obrnutim slijedom, odnosno da se događaji iz 2. svjetskog rata interpretiraju kroz prizmu događaja iz posljednjeg rata, pa se tako ustaški pokret nerijetko isčitavao kao protu-srpski i time pro-hrvatski. Četverogodišnji rat s Jugoslavijom i hrvatskim Srbima smanjio je i samu empatiju prema Srbima kao najvećim žrtvama ustaškog režima. Također, propaganda u preuveličavanju razmjera zločina ustaškog režima iz srbijanskih intelektualnih krugova (brojke ubijenih Srba u Jasenovcu išle su preko pola milijuna), izazvala je jednako radikalnu reakciju s hrvatske strane, gdje je parlamentarna komisija ustvrdila kako je samo oko 2,000 žrtava umrlo u Jasenovcu. Osuđujući stavovi spram ustaškog režima odbacivani su kao konstrukcije jugoslavenskih povjesničara te su nove, revizionističke, interpretacije nastupile.

U prilog poticanju društvenog i institucionalnog zaborava tijekom 1990-ih godina uništeno je i oštećeno preko 3,000 spomenika posvećenih antifašizmu i zločinima nacista i fašista.

Što se tiče mlađih generacija i njihovog neznanja o naravi ustaškog režima, potrebno je spomenuti ulogu obrazovnog sustava. On je pridonio konfuziji mladih generacija oko ostavštine ustaškog režima, dok su posjete srednjoškolaca autentičnog mjestu ustaških zločina, Jasenovcu, rijetkost. Sama znanstvena zajednica bila je svojevrsni inkubator za neke od ovih revizionističkih ideja, pa tako hrvatski povjesničari koji negiraju da je Jasenovac bio koncentracijski logor, zauzimaju pozicije u znanstvenim institucijama.

Što se tiče današnje političke scene, sama predsjednica Grabar Kitarovic pokazuje nedosljednost u jasnoj osudi ustaškog režima, pa tako dok je izrazila svoje žaljenje za žrtvama Jasenovca, ispustila je napomenuti tko su bili počinitelji tih zločina. Osim toga, prilikom odavanja počasti u Bleiburgu, propustila je navesti kako su neki od ubijenih na tom putu bili počinitelji teških zločina i njihovi simpatizeri. Usprkos tome, samo nekoliko mjeseci kasnije je prilikom posjete Yad Vashemu održala govor u kojem je jasno osudila ustaški režim, čime je uvela dodatnu konfuziju.

Osim povijesnih, političkih i društvenih razloga za odsutstvo osude ustaške ostavštine, Hrvatska ima problema s pravnim okvirom koji bi trebao zabranjivati veličanje ustaškog režima u javnom prostoru. Bez obzira što je kaznenim zakonom predviđeno kažnjavanje svakog tko izravno poziva na mržnju i nasilje ili ističe simbole koji na to pozivaju, nije izričito navedeno koji su to simboli. Sam poklič “Za dom spremni” nije zabranjen, nego se on može sankcionirati isključivo kao poziv na mržnju i nasilje. Međutim, konačnu odluku o tome donosi sud, dok je npr. u Njemačkoj poklič “Sieg Heil” sam po sebi zabranjen. Isto tako, ponekad i samo državno odvjetništvo ne poseže za kaznenim sankcijama, nego se odlučuje za prekršaje po osnovi drugih zakona, kao što je odlučeno u slučaju Šimunića, čime se propuštaju izricati zatvorske kazne koje šalju poruku društvu.

Zbog izostanka zabrane samog pokliča, isti je sastavni dio popularne pjesme hrvatskog nacionalističkog pjevača Marka Perkovića Thompsona. Ovajpoklič je sastavni dio grba udruge veterana Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), HSP-ove paramilitarne jedinice iz rata 1990-ih. HOS ima “Za dom spremni” u svojem legalno odobrenom grbu, zastavi i žigu, mada je policija uklonila isti natpis s njihovog spomenika u Splitu. Također postoji još nekoliko udruga koje su legalno registirirane, a u svojem znakovlju, statutima i programima imaju elemente ustaške ikonografije ili povijesno revizionističkih tvrdnji.

Izostanak jasne pravne regulacije stvorio je situaciju da Hrvatska ima nekoliko ulica imenovanih po NDH-ovom ministru Mili Budaku. Budak je autor notorne izjave kako pitanje Srba u NDH treba riješiti tako što će se “trećinu pokrstiti, trećinu protjerati i trećinu pobiti”. Tek je krajem 2013. zabranjen naziv ulice “10. travnja”, koji je označavao dan na koji je proglašena NDH. Do sredine 2000-ih je svoj spomenik imao i Jure Francetić, zapovjednik ustaške Crne legije, koji je uklonjen pod izravnom naredbom tadašnjeg premijera Ive Sanadera.

Na kraju, Hrvatska je nekim od aktivnih participanata tog režima osigurala i pravo na mirovine, putem nejasne odredbe o mirovinama za pripadnike “Hrvatske domovinske vojske od 1941. do 1945.“, pod čijim imenom se kriju pripadnici ustaških i domobranskih jedinica. Takvih mirovina je trenutno oko 9,000 u Hrvatskoj.

S obzirom da korijeni problema ustaške ostavštine idu duboko u institucionalni i društveni okvir Hrvatske, nije za očekivati kako će se situacija u dogledno vrijeme promijeniti. Također, posljedice dugodišnje recesije, trenutne napetosti između većinskog hrvatskog i manjinskog srpskog naroda i nadolazeći izbori odgodit će istinsko suočavanje s ustaškom prošlošću, prepuštajući ga polju znanstvene revizije, političke arene i uličnog šovinizma.

blog comments powered by